Jedan od najbogatijih hrvatskih poduzetnika, Svjetlan Stanić, vlasnik poslovnog sustava koji danas zapošljava oko 1500 ljudi i ostvaruje više od 600 milijuna eura godišnjih prihoda, našao se u središtu intrigantnog sudskog spora vezanog uz kupnju luksuzne Vile Stupalo u Splitu. Riječ je o građanskom sporu čiji korijeni sežu sve do 2006. godine. Stečajna masa nekadašnje agencije Broker Co. od Svjetlana Stanića i njegova oca Ante tražila je 795.283 kune, odnosno nešto više od 105 tisuća eura, s kamatama još od 2006. godine. Tvrde da im taj iznos pripada kao provizija za posredovanje pri prodaji vile.
Općinski sud u Splitu sada im je zahtjev odbio, no to ne znači i kraj za Stanićeve sudske probleme jer na presudu postoji pravo žalbe. Sudski spis nudi neobičnu priču o milijunskim pregovorima, luksuznoj splitskoj vili, usmeno dogovaranoj proviziji, ocu koji se na kraju pojavio kao kupac te pismu namjere na kojem jest Svjetlanov potpis, ali za koje je sud nakon provedenog vještačenja zaključio da nije vjerodostojan dokument.
Velika kompanija
No Stanić je mnogo više od aktera jednog, gotovo dva desetljeća dugog spora. Riječ je o poduzetniku podrijetlom iz Kreševa koji je tijekom više od tri desetljeća izgradio jedan od većih privatnih poslovnih sustava u Hrvatskoj i BiH. Stanićeva poslovna priča počinje u obitelji. Njegovi roditelji Luca i Anto Stanić pokrenuli su 1983. mali obiteljski posao u Kreševu. Svjetlan je kao mladić gotovo deset godina živio i radio u Švedskoj, a početkom 90-ih vratio se na područje Hrvatske i BiH. U ranijim intervjuima govorio je da je život u Švedskoj snažno utjecao na njegov pogled na poduzetništvo. Ondje je vidio poslovno okruženje koje privatnu inicijativu potiče umjesto da je sputava, a nakon povratka odlučio je graditi vlastiti posao.
Aktivnosti današnje Stanić Grupe počele su 1993., kada je osnovao svoju prvu tvrtku. Ključni iskorak dogodio se dvije godine poslije, kada je počela suradnja s LG Electronicsom i Heinekenom. Tijekom sljedećih godina grupa je gradila snažnu distribucijsku mrežu i počela raditi s nekima od najvećih svjetskih kompanija. Velika promjena dogodila se 2013., kada je Stanić Grupa od Agrokorove Jamnice preuzela brend Juicy. Time je iz distribucije snažnije zakoračila u vlastitu proizvodnju. Preuzimaju poslije i Marasku, koja je jedan od najstarijih hrvatskih proizvođača alkoholnih i bezalkoholnih pića, a zatim i slovenske brendove Sola i Zala. Godine 2024. preuzeli su i Bihaćku pivovaru te u portfelj dodali proizvodnju piva i brend Preminger.
Stanić je lani govorio da je prethodnu godinu završio s gotovo 600 milijuna eura prihoda i oko 1200 zaposlenih. Poslovanje se od tada dodatno proširilo. Prema podacima objavljenima u kolovozu ove godine, Stanić Grupa zapošljava oko 1500 ljudi i ostvaruje godišnje prihode veće od 600 milijuna eura. Stanić je još ranije otvoreno govorio da mu je cilj približiti grupaciju prihodima od milijardu eura godišnje. Točnu vrijednost njegove osobne imovine nije moguće utvrditi iz javno dostupnih podataka. Ipak, poslovni ga mediji godinama svrstavaju među najbogatije Hrvate i među imućnije poduzetnike u regiji.
Slučaj “Peka”
Stanićevo ime široj hrvatskoj javnosti postalo je poznato još 2007., kada se našao među osumnjičenima u korupcijskoj istrazi povezanoj s Hrvatskim fondom za privatizaciju, u dijelu slučaja Mali maestro, koji je u javnosti ostao poznat kao afera “Peka”. USKOK je tada teretio bivšeg potpredsjednika HFP-a Ivana Gotovca da je Staniću davao informacije i pomagao mu u poslovima vezanima uz Dalmacijavino i splitski hotel Bellevue, dok se Stanića teretilo za davanje mita. Slučaj je dobio naziv po peki koja se spominjala među navodnim darovima, uz boravak na Stanićevoj jahti i putovanje u Monte Carlo. Stanić i Gotovac od početka su odbacivali optužbe.
Postupak je trajao godinama i prošao više sudskih odluka. Epilog za ključne optužbe bio je u Stanićevu korist: Vrhovni je sud 2020. potvrdio oslobađajuću presudu Staniću i Gotovcu, zaključivši da nema jasnih i nedvojbenih dokaza da su počinili kaznena djela za koja ih se teretilo. Jedna točka optužnice protiv Stanića odbijena je zbog zastare. Najnovija presuda Općinskog suda u Splitu nema veze s tim kaznenim postupkom. Riječ je o privatnom građanskom sporu koji se vrti oko pitanja ima li Broker Co. pravo na proviziju za prodaju Vile Stupalo, koja je u javnosti poznata zato što je vlasnik bio u vezi s glumicom Arijanom Čulinom, tada zvijezdom “Red Carpeta” Siniše Svilana u ulozi Goge Biondine, te zato što se njegova vila na Marjanu dugo prodavala po, u to vrijeme, izuzetno visokoj cijeni.
Vilu je 26. travnja 2006. Dragan Stupalo prodao Anti Staniću. Ugovorena cijena iznosila je 2,65 milijuna eura, a upravo je Anto Stanić u pisanom kupoprodajnom ugovoru naveden kao kupac. Broker je, međutim, tvrdio da je cijeli posao zapravo odradio za Svjetlana Stanića. Ivica Vulić, koji je vodio agenciju, na sudu je ispričao da je Svjetlana poznavao godinama te da ga je on još 2005. zamolio da mu pronađe odgovarajuću vilu u Splitu. Vulić je tvrdio da mu je pokazivao više nekretnina, među ostalim vilu na Mejama, kuću Ivice Šurjaka i vilu slikara Zvonimira Mihanovića, prije nego što mu je pokazao Vilu Stupalo. Prema njegovoj verziji, sa Stanićem se usmeno dogovorio da Brokeru pripada uobičajena agencijska provizija od tri posto kupoprodajne cijene.
Prodavatelj Dragan Stupalo velikim je dijelom potvrdio priču o Brokerovoj ulozi. Ispričao je da je Svjetlan Stanić došao razgledati vilu s Vulićem, da je potom ponovno došao sa svojom obitelji te da su nakon toga počeli ozbiljni pregovori. Stupalo je tvrdio da ga je upravo Vulić doveo u vezu sa Svjetlanom i da je iz razgovora znao kako je Stanić angažirao Broker da mu pronađe nekretninu u Splitu. Prema Stupalovoj verziji, pravi kupac bio je Svjetlan, dok je njegov otac Anto u posao ušao zbog načina financiranja. Tvrdio je da je Anto trebao podignuti kredit u Bosni i Hercegovini te da je zbog toga prethodno morao postati vlasnik nekretnine. Stupalo je na sudu govorio i o vrijednosti vile. Tvrdio je da su postojale procjene od 8,9 i 9,3 milijuna eura te da je drugi zainteresirani kupac navodno nudio šest milijuna eura.
Bez dokaza
Sud je upravo na pitanju tko je stvarno kupio vilu povukao jasnu pravnu granicu. U prodaji nekretnine odlučujući je pisani kupoprodajni ugovor, a u njemu je kao kupac bio naveden Anto Stanić. Zbog toga nije prihvaćena Stupalova tvrdnja da je Svjetlan bio stvarni, a Anto samo formalni kupac. Sud je taj dio Stupalova iskaza ocijenio nevjerodostojnim. To je postalo ključno i za zahtjev Brokera. Čak i ako se prihvati da je agencija posredovala za Svjetlana, svrha takva posredovanja bila je da upravo Svjetlan kao nalogodavac sklopi ugovor o kupnji. Budući da je ugovor sklopio njegov otac, sud je zaključio da nije nastala Svjetlanova obveza da Brokeru plati proviziju.
Još je manje osnove sud pronašao za naplatu od Ante Stanića. Ivica Vulić sam je u iskazu rekao da s Antom nikada nije bio u kontaktu niti ga je ikada vidio. I njegova supruga Mira Vulić, koja je radila u Brokeru, rekla je da Antu Stanića nikad nije vidjela te da se tijekom pregovora u njihovim razgovorima nije ni spominjao. Sud je stoga zaključio da Broker nije dokazao postojanje posredničkog odnosa ni s čovjekom koji je na kraju stvarno potpisao kupoprodajni ugovor. Možda najintrigantniji dio cijelog spora odnosi se na dokument nazvan “pismo namjere” od 28. studenoga 2005. godine. U njemu se iskazuje interes za kupnju Vile Stupalo uz ponudu od 2,6 milijuna eura, a na dokumentu se nalazi potpis Svjetlana Stanića. Stanić je na sudu potvrdio da je potpis njegov, ali je tvrdio da tekst iznad njega nije njegov i da dokument nije poslao Brokeru. Nazvao ga je falsifikatom i tada najavio kaznenu prijavu.
Vještak za rukopise utvrdio je da se na preslici dokumenta doista nalazi Stanićev potpis. Međutim, original dokumenta nije postojao, kao ni izvorna telefaks-poruka kojom bi se moglo dokazati da ga je upravo Stanić poslao Brokeru. Još je zanimljiviji nalaz vezan uz strukturu preslike. Sud u presudi navodi da razlika u koncentraciji “crnih točaka” onečišćenja upućuje na zaključak da je Stanićev potpis najvjerojatnije umetnut na sadržaj spornog dokumenta, koji je zatim Broker poslao kao telefaks-poruku. Zato pismo namjere nije prihvaćeno kao vjerodostojan dokument. Istodobno je navedeno da njegov sadržaj može upućivati na to da je Svjetlan u nekom trenutku pokazivao interes za kupnju vile i da je postojao određeni kontakt između njega i Brokera, ali to nije bilo dovoljno da nastane obveza plaćanja provizije.
Ni iskazi o tome koliko je provizija trebala iznositi nisu bili jednaki. Vulić je tvrdio da je sa Svjetlanom dogovorio tri posto kupoprodajne cijene. Dragan Stupalo je, međutim, rekao da je osobno prisustvovao sastanku na kojem je Svjetlan Vuliću ponudio proviziju od 100.000 eura. Kada ga je sud izravno pitao je li se govorilo o postotku ili konkretnom iznosu, Stupalo je rekao da je riječ bila o 100.000 eura i da se postotak nije spominjao.
Neobičan detalj
Mira Vulić ispričala je pak da joj je Svjetlan tijekom pregovora rekao da će platiti dogovorenu proviziju te ih i dodatno nagraditi jer mu se ostvaruje životna želja da kupi baš tu kuću. Prema njezinu iskazu, rekao je i da takvu kuću u Splitu mogu kupiti samo “Svjetlan Stanić, Tomislav Mamić i Kerum“. Sud dio njezina iskaza nije smatrao vjerodostojnim, posebno tvrdnju da je Broker tek nakon zaključenja ugovora doznao da se kao kupac pojavio Anto Stanić.
U sudskom spisu nalazi se još jedan neobičan detalj. Stupalo je tvrdio da mu je nakon prodaje bilo omogućeno da vilu ponovno kupi ako u roku od 30 dana osigura novac. Prema njegovu iskazu, Svjetlan mu je rekao da će cijena tada biti oko 400.000 eura viša zbog troškova koje je imao u financiranju i kupnji. Stupalo tvrdi da je novac na kraju pronašao, ali da je trideseti dan padao u petak te da sredstva nije mogao prebaciti prije ponedjeljka. Tvrdio je da mu je tada preko jednog Stanićeva zaposlenika poručeno da ga se neće čekati do ponedjeljka “ni da ponudi pet milijuna eura više”.
Postupak je trajao vrlo dugo. Pokrenut je 2008., a svjedoci su ispitivani tijekom 2012. i 2013. godine. Na kraju je Općinski sud u Splitu odbio zahtjev Stečajne mase. Zaključio je da Broker nema pravo na proviziju od Svjetlana Stanića jer nekretninu nije kupio on, nego njegov otac, dok prema Anti Staniću nije postojao ni dokazan posrednički odnos. Osim što nije dobila traženih 795.283 kune s gotovo dva desetljeća kamata, Stečajna masa mora, prema prvostupanjskoj presudi, platiti ukupno 47.700 eura troškova Svjetlanu i Anti Staniću.
Stanić je i vlasnik zagrebačke Vile Pukler na Šalati, jedne od najpoznatijih privatnih vila u gradu. U zemljišnim knjigama kao vlasnik se upisao početkom 2020., nakon što je nekretnina godinama mijenjala vlasnike i bila predmet spora. Vila, građena 1939. i nekoć korištena kao francusko veleposlanstvo, teško je stradala u potresima, a Stanić ju je potom temeljito obnovio.
