Da su danas izbori, Hrvatska bi se našla u jednoj od najneizvjesnijih političkih utakmica u posljednjem desetljeću. Iako se na prvi pogled čini da su odnosi snaga poznati, stvarna slika je daleko složenija i osjetljivija na jedan jedini politički potez: odluku Andreja Plenkovića hoće li se kandidirati ili ne.
Ispod površine, iza anketa i uobičajenih političkih poruka, postoji jedno pitanje koje određuje sve scenarije. Ako Plenković ide po još jedan mandat, HDZ ostaje strukturirana i predvidiva snaga. Ako ne ide, onda bi se cijela politička scena prelomila i otvorila prostor za neizvjesne koalicijske kombinacije. Politički analitičar Kristijan Sedak to vrlo jasno definira: SDP i Možemo imaju šansu samo u jednom slučaju. “Ono što preostaje SDP i Možemo, a to je da se pokuša riješiti na bilo koji način Andreja Plenkovića, onda imaju realnu šansu.” To zapravo znači da bi oporba svoju strategiju gradila oko slabljenja Plenkovića, umjesto da se fokusira na vlastiti program.
U scenariju u kojem Plenković izlazi na izbore, HDZ bi ušao s najjačim mogućim adutom, prepoznatljivim liderom, međunarodnim iskustvom i modelom vlasti koji je već više puta potvrđen na izborima. To znači da bi birači točno znali što dobivaju: stabilnost, kontinuitet i predvidiv politički kurs, uz već uhodanu vanjsku politiku i pozicioniranje unutar Europske unije. No, nakon desetljeća na vlasti, pojavljuje se i drugi faktor, a to je zasićenje. Dio birača ne traži nužno politički zaokret, nego promjenu lica, što dodatno komplicira izborne kalkulacije i otvara prostor za alternativne lidere. Tu dolazimo do znatno osjetljivijeg scenarija, onog u kojem Plenković odluči ne ići po novi mandat. U tom slučaju, politička scena bi se u potpunosti resetirala. HDZ tada više ne bi ulazio u izbore kao sigurna oklada, nego kao stranka koja mora dokazati da može funkcionirati bez svog najjačeg političkog kapitala.
Rijetki imaju šansu
Prema informacijama iz samog vrha stranke, jedno ime se u tom kontekstu jasno izdvaja. “Jedini tko ima šanse osim Plenkovića, to je Anušić. Ima težinu, stranačku podršku, desnu zaleđinu koja treba u novoj Trumpovskoj eri i globalnim previranjima, a sada se uči i Plenkovićevoj europskoj vanjštini i pragmatičnosti. Imao bi sve dovoljno da uzme vlast, a čak i taj novi svježi vjetar kojeg nakon 10 godina i više Plenkovića će biti samo plus i potreban. Naravno, to je u slučaju da sadašnji premijer odluči reći da mu je dosta”, rekao nam je izvor iz HDZ-a.
Ova izjava otkriva kako dio stranke već razmišlja o tranziciji i to ne kao slabosti, nego kao potencijalnoj prednosti u novim političkim okolnostima. Novi lider, bez tereta dugogodišnje vladavine, mogao bi donijeti upravo ono što dio birača traži: promjenu bez potpunog političkog zaokreta. No, Anušić nije jedina opcija o kojoj se govori. Unutar stranke i dalje postoji interes za povratak Zdravka Marića, bivšeg ministra financija koji je ostavio snažan trag u ekonomskom segmentu politike. “On i dalje prati, radi, niže uspjeh za uspjehom. A stranka ga čeka, a mislim da on još čeka nju”, rekao nam je izvor.
Za razliku od Anušića, Marić predstavlja drugačiji profil — tehnokrata, financijski stabilnog i međunarodno prihvatljivog, ali bez klasične političke baze kakvu imaju operativni stranački lideri. Upravo zato, odluka o Plenkoviću nije samo pitanje jedne osobe, nego pitanje identiteta HDZ-a i njegove buduće političke strategije. Za oporbu, ova dilema je jednako ključna, ali i dvostruko rizična. Ako Plenković ostane, strategija je jasna — fokusirati se na njega, pokušati ga politički oslabiti i mobilizirati birače protiv dugogodišnje vlasti. Ako ode, stvari postaju kompliciranije, jer nestaje glavna meta, ali i glavni motivacijski faktor koji drži oporbu ujedinjenom.
U SDP-u se već neko vrijeme vode rasprave oko smjera i liderstva. Dok se ime Siniše Hajdaša Dončića spominje kao problem jer ga ne vide kao dostojnog protivnika Plenkoviću, dio političkih krugova ipak više naginje prema Mireli Ahmetović, koja se u dijelu baze percipira kao čvršći i prepoznatljiviji politički profil. Ahmetović je u prošlim izbornim ciklusima jasno isticala važnost mobilizacije birača i povjerenja građana, navodeći da građani žele promjene i sigurnost te da loše prognoze često ne odražavaju stvarnu volju birača.
Predsjednik s karakterom
U cijelu priču uklapa se i Zoran Milanović, čija uloga nikada nije do kraja jednoznačna. Milanović, koji je bio premijer prije nego što je postao predsjednik, sada se spominje kao netko tko bi okupio nezavisnu listu i još jednom pokušao do temelja uzrmati političku scenu i pokušati srušiti HDZ s vlasti. Njegov politički utjecaj nadilazi formalne funkcije, a način na koji se pozicionira često ima direktan učinak na raspoloženje birača i dinamiku oporbe. U nekim scenarijima, upravo bi on mogao biti ključna figura koja daje smjer ljevici — ne nužno ni kao formalni kandidat za premijera, nego kao politički magnet koji definira odnose snaga.
S druge strane političkog spektra, desne opcije također pažljivo prate razvoj situacije unutar HDZ-a. Njihov prostor raste proporcionalno slabosti vladajuće stranke, ali i ovisno o tome koliko će HDZ uspjeti zadržati svoje biračko tijelo. U cijeloj priči važan je i širi kontekst. Globalna politička scena se mijenja, jačaju suverenističke politike, a sve češće se govori o redefiniranju odnosa unutar Europske unije i jačanju političkih alternativa.
U takvom okruženju, profil budućeg hrvatskog premijera dobiva dodatnu težinu — ne samo kao domaćeg političara, nego i kao aktera na međunarodnoj sceni. Hoće li to biti političar kontinuiteta ili netko tko će pokušati redefinirati smjer države? Da su danas izbori, birači bi zapravo odlučivali između ta dva koncepta.
Jedan je već poznat, stabilan i provjeren. Drugi je otvoren, nepredvidiv i potencijalno transformativan. Na kraju, sve se ponovno svodi na isto pitanje. Ako Andrej Plenković ide — izbori su strukturirani, jasni i personalizirani. Ako ne ide — Hrvatska ulazi u potpuno novu političku fazu, gdje se sve političke karte preslaguju. I upravo zato, iako izbori još nisu raspisani, njihova suština već je sada definirana — a odluka o jednoj osobi mogla bi odrediti cijeli politički smjer zemlje.
