(Foto: Ranko Suvar / CROPIX)
Uznemiravanje u javnom prijevozu sve je češća tema javnih rasprava, no nažalost i dalje često ostaje nevidljivo, prešućeno, minimizirano ili ignorirano. Za mnoge žene i djevojke, putovanje tramvajem, autobusom ili vlakom ne znači samo dolazak od točke A do točke B, već i svakodnevnu borbu s nelagodom, strahom i poniženjem.
Grad Zagreb, uz podršku Zagrebačkog električnog tramvaja i Policijske uprave zagrebačke, provodi javnu kampanju podizanja svijesti o sigurnosti žena i djevojaka u javnom gradskom prijevozu povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, koji se obilježava 25. studenog. Kampanja se odvija od 21. do 25. studenoga u autobusima i tramvajima ZET-a te na frekventnim gradskim lokacijama, a usmjerena je na osnaživanje žena i djevojaka, poticanje svjedoka na reakciju te upozoravanje na kažnjivost uznemiravanja i nasilja.
U sklopu akcije portala Zagreb.info ranije ove godine u kojoj smo objavljivali priče naših sugrađanka koje su se našle u situaciji da ih netko zlostavlja prikupili smo velik broj svjedočanstava i objavili. Samo jedan od primjera je slučaj koji se dogodio mladoj Zagrepčanki koja je putovala tramvajem broj sedam sa Savskog mosta.
„Svako jutro, u 6:45, ulazim u tramvaj broj sedam na Savskom mostu. Uvijek isto mjesto, i uvijek isti prizor umorni ljudi, šutnja, miris kave. Nikome se ne razgovara. Ili se gleda kroz prozor ili u mobitel. Prvi put sam ga primijetila početkom travnja. Visok, siva jakna, kapa nisko navučena, torba prebačena preko ramena. Ne izgleda ni prijeteće ni naročito primjetno. Prvo sam mislila da je slučajno. Blagi dodir po ramenu, pa po struku. Skupilo mi se tijelo, ali nisam rekla ništa. Samo sam se pomaknula“, priča nam mlada Zagrepčanka.
‘Šutjele smo jer smo tako naučene’
„Drugi dan isto. Kao slučajan dodir prstima po leđima dok izlazi. Pogled mi je pao na druge žene oko mene. Neke su bile nelagodno ukočene, neke su se, činilo mi se, već navikle. Jedna starija gospođa me samo pogledala ispod obrva i lagano odmahivala glavom, kao da je znala. Shvatila sam da to nije slučajno i da nisam jedina. Jutarnja gužva je bila njegova prilika da nas sve zlostavlja. Uvijek oko sedam, u tramvaju broj sedam. I uvijek ista rutina. Dodiri, stiskanja, ponekad čak i pokušaj šapta: pardon, kao opravdanje“, kaže naša sugovornica.
Većina žena ne zna što učiniti u ovakvim situacijama, baš kao i promatrači. Zato postoji 5D metodologija koja se odnosi se na pet nenasilnih načina intervencije promatrača ili reakcije na uznemiravanje, a to su: odvuci pažnju – Distract, delegiraj – Delegate, dokumentiraj – Document, odgodi – Delay, budi direktan/na – Direct.
„Jednog petka, odlučila sam da više neću šutjeti. Kada je pokušao istoj djevojci što i meni tjednima prije, povikala sam: ‘Pipa nas! Ovaj čovjek dira žene svakog jutra!’. Sve je utihnulo, a on je izašao na sljedećoj stanici. Očito je to trajalo dugo vremena, samo smo sve šutjele, jer smo tako naučene“, kaže mlada Zagrepčanka.
Ne treba šutjeti
Svako ‘sitno’ uznemiravanje je dio šireg problema. Svaka šutnja učvršćuje sustav u kojem je zlostavljanje normalizirano. Govoriti znači štititi sebe, druge i mijenjati prostor koji pripada svima pa tako i tramvaj, autobus.
„Sada idem pješice do posla ili s autom. Treba mi više vremena, ali osjećam se sigurnije. Tramvaj broj sedam više ne izgleda isto. To nije rješenje, da se mi mičemo iz tramvaja ili autobusa zbog njih, zbog toga što nas oni zlostavljaju i smatraju nas stvarima s kojima može što želi. Nijedna od nas ne treba šutjeti. Ni zbog straha. Ni zbog srama. Ni zbog toga što drugi okreću glavu“, poručuje naša sugovornica.
Uznemiravanje u javnom prijevozu nije privatna neugodnost, to je javni problem. I dokle god šutimo, tramvaji i autobusi neće biti slobodni ni sigurni prostori.
