Jose Maria Gimenez, ADHD otkriven sa svojim sinom i nastavkom studija

Gledati unatrag je lako, teško je razumjeti što vidite. Ponekad se to dogodi i shvatite da vam nešto nedostaje. To je ono što José Maria Gimenez radi, a površni promatrač može teško zamisliti što bi moglo nedostajati svjetski poznatom nogometašu, kapetanu Urugvaja kao i jednom od najjačih braniča u posljednjih 10 godina, nekome tko je osvajao europska prvenstva i kupove uvijek počevši kao autsajder – tko je ikada stavio Atletico Madrid na vrh predviđanja prije početka turnira? – i koji je u karijeri zaradio više od 30 milijuna eura neto, osim sponzora i raznih nagrada. Odgovor je jednostavan: dijagnoza. Josema je nedavno saznao da pati od ADHD-a, neurorazvojnog poremećaja koji se obično naziva manjak pažnje, a koji utječe na sposobnost održavanja koncentracije i kontrole impulsa i emocija. Otkrio je to kada je to otkrio i njegov osmogodišnji sin, a kako je sam rekao u intervjuu na kanalima urugvajskih nogometnih udruga, to je bilo kao da mu je skinuo filter iz života. Počevši od odnosa s djetetom: kad mu se Josema obratio, a sin ga nije slušao, jednostavno je vjerovao da ga nije briga. “Hej, tebi se obraćam, pokaži mi poštovanje, ne možeš se tako ponašati,” izletjelo je. Kad je shvatio, zaplakao je jer prethodnih 8 godina to nije mogao razumjeti. Rekao je dječaku: “Ti si poseban poput tate, pa moramo uzeti tabletu svako jutro kako bismo se pokušali koncentrirati i ostati mirni.” Zatim je u tom svjetlu reinterpretirao svoju 31 godinu i svoju karijeru. I kao i uvijek na terenu, obilježio je suparnika na način na koji se najmanje nadate.

nekonvencionalne obrambene tehnike

—

Gimenezu na terenu ne treba govoriti. Sada je u potrazi za novim poticajima na posudbi s pravom otkupa u Deportivo La Coruni, ali u prvoj sezoni u Atleticu bio je jedan od najvećih tumača Simeoneova creda, ali i noćna mora najboljih svjetskih napadača. Kombinirao je kompaktnu i atletsku tjelesnu građu i oštroumnost koja se uči u Urugvaju s razumijevanjem igre i tuđih pokreta, tako da ako vas nije predvidio, vi ga nikada ne biste skinuli sa sebe, plus druge manje konvencionalne tehnike. Na svom debiju u reprezentaciji s 18 godina, primjerice, igrao je protiv Kolumbije (kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo) i to za Radamela Falcaa, u to vrijeme možda i najboljeg strijelca svijeta: devedeset minuta mu se obraćao bez uvreda, ali iscrpljujući ga besmislenim pitanjima poput “Koji auto imaš?”, “Zašto Venezuela, Ekvador i Kolumbija ima iste boje kao zastava?”, “Kako se piše rujan?”. Na kraju je El Tigre poludio i promašio dva gola: lakih 2-0 za Urugvaj. Kao klinac, na vlastitu je odgovornost rješavao napade čak i glavom, a protivnici bi promašivali pravi trenutak za šut jer nisu imali pojma kako bi ih on pokušao riješiti. Protiv Messija je koristio suprotnu taktiku: čekao. Znao je da Leo skače na vas posljednjim dodirom u posljednjem trenutku i držao ga je ukorak bez intervencija, tjerajući ga da ide konvencionalnijim rutama i dajući svojim suigračima vremena da se postave na linije dodavanja. Gimenez nije štedio ni kapi znoja i lukavstva, sve što je naučio stavljao je na teren. I naučio je vrlo brzo. Igru postavljanja pitanja, primjerice, naučio je od Lea Pilipauskasa, vrlo lošeg veznjaka Montevidea koji ga je prilikom prvog udarca iz kuta označio kao profesionalca u kojem je morao skočiti: dok se pokušavao osloboditi nazvao ga je “ćelavim” zbog čega je izgubio koncentraciju. U Atleticu su ga odmah stavili u dućan Godina, ministra obrane u Urugvaju: objasnio mu je europsku zlobu, što ovdje suci zvižde, a što ne zvižde, koga treba poštivati, a koga ne, i postao je učenik koji nadmašuje majstora do te mjere da mu je Diego, nakon 9 godina borbe s Colchonerom, otišao u Inter, ostavio svoj broj 2. Sa Simeoneom nisu uvijek cvjetale ruže i cvijeće, ali Josema je cijenio činjenicu da mu je trener rekao stvari ravno u lice bez okolišanja: barem nekoliko puta više nije mogao izdržati i poigravao se idejom da igra negdje drugdje, ali onda su njih dvojica uvijek razgovarali jedan s drugim, izglađujući svoje razlike. Također iz tog razloga Cholo je vidio Atletico s njim plus deset drugih, a ponekad su ga čak igrali u veznom redu ili kao veznog igrača. Kada je s više od 30 godina shvatio kako mu glava radi, Josema je primijetio da je i kao dijete bilo isto: volio je učiti, ali su ga smatrali “teškim” djetetom jer jednostavno nije mogao mirno sjediti. Nije imao problema kao što su mu svi pričali u školi, jednostavno je bio takav.

“Nikad ovo nisam radio na školskom izletu”

—

Škola je bila broj 176 u četvrti San Andres u Toledu, a kada Josema priča o njoj, sjeća je se iz tri razloga: odmora, tanga i učiteljice Mariele koja ga je naučila plesati. Kako bi ga zaokupila, Mariela mu je dvaput zadala zadaću: one za sve na ploči, plus još jednu vježbu samo za njega, kad je završio prve, dao je bilježnicu, a dok je ona ispravljala druge, on je trebao napraviti. Tri godine napredovao je bez problema osim hiperaktivnosti u razredu, četvrta je postala teška jer su popodnevni treninzi s Danubiom postali ozbiljna stvar, a škola je bila udaljena dva autobusa od terena. Gotovo dva sata do odlaska i dva do povratka, da sve stane u sve što je imao morao je izaći iz kuće u 6 i otići u krevet bez večere: došao je jedan dan kad je zazvonio alarm i on ga je ugasio jer više nije mogao. Nadalje, sa 17 se našao na rubu odustajanja od nogometa, jer mu je tri godine mlađa sestra zatrudnjela, a u domu Gimenezovih nije bilo novca: obitelj je živjela s onim koji je kući dovodio tatu Josea Enriquea koji je svako jutro sjedao na izlupani moped i odlazio istovariti sanduke vina u stražnju prostoriju kluba. S bebom na putu taj novac nije bio dovoljan, bila je potrebna još jedna plaća. Tako je Josema nazvao svog agenta i rekao mu da više ne može igrati jer mora pronaći posao, zamolio ga da se strpi nekoliko sati: bio je u Saltu, na drugom kraju zemlje, ostavio je ručak na pola puta i sjeo na privatni avion, nedugo nakon što je bio u kući Gimenezovih. “Ne odustaješ ti od nogometa, ja ću ti pomoći”, bit je govora. U tom trenutku škola više nije bila na dnevnom redu i Josema je odustala, ali je problem ostao “jer da sam mogao pohađati nastavu, sigurno bih dobio diplomu”. Zapelo mu je do te mjere da je prije nekoliko godina cijelu obitelj poveo na Plazu Independencia u središte Montevidea u posjet najpoznatijem nacionalnom spomeniku, mauzoleju generala Artigasa. “Ali to je jedno od onih mjesta gdje se ide na školski izlet”, rekla mu je supruga Regina. “Nikad nisam bio na školskom izletu”, odgovor je.

“nikad nije kasno za san”

—

S dijagnozom ADHD-a, Josema Gimenez složila je dijelove slagalice. Shvatio je da ga sve u životu košta više i možda je zato bilo tako lijepo zaraditi. Stoga je, i kako bi sinu dao opipljiv primjer činjenice da je sve moguće, odlučio nastaviti studij koji je napustio prije desetak godina. Priliku mu je pružila urugvajska udruga nogometaša koja organizira Bachillerato Trayectos, program koji nogometašima omogućuje da spoje studij s nogometom. Prati nastavu gdje može i kako može, vremenska zona mu ide protiv jer su u Urugvaju, a on živi i igra u Španjolskoj, ali ne izostaje niti jedan i ne želi da mu smeta rad: jedan dan je bio jedini na satu španjolskog bez uključene web kamere, ali su to opravdali, pratio ju je u autobusu za Emirates jer je za nekoliko sati trebao igrati protiv Arsenala. Sada sam preuzima dodatne zadaće, a čak je ponovno zagrlio svoju učiteljicu Marielu tijekom povratka u Južnu Ameriku. Kada ga pitaju o snu, on se ne razmeće peharima i peharima jer ih je već osvojio, već ukazuje na diplomu i prije svega na ceremoniju na kojoj će on raspravljati, a njegova djeca biti u prvom redu: “studiranje – kaže – ne daje samo znanje, već i snagu volje i to zadovoljstvo da si kažeš ‘Uspio sam’. Također te tjera da napreduješ u nogometu, pomaže ti da donosiš bolje odluke na terenu. A možda dobro ti je i poslije, jer ako ti ide dobro i zaradiš puno onda moraš znati i što ćeš s tim novcem.” Kod kuće prije spavanja odvojio je svoje slobodno vrijeme za ponavljanje lekcija. Ponekad mu sin kaže: “Tata, zašto ne odeš spavati?” – Zato što moram učiti. “A zašto moraš učiti? Sad si odrastao.” A Jose Maria Gimenez odgovara: “Jer nikada nije kasno za ostvarenje sna.”

Ovaj je članak preuzet iz Extratimea, G+ biltena o stranom nogometu koji uređuje Giulio Di Feo, a izlazi svakog petka. Za pretplatu i informacije o drugim biltenima Gazzette Kliknite ovdje