Moja susjeda u Pupnatu, na otoku Korčuli, ima 83 godine i živi sama. Cijeli je život radila i uredno plaćala doprinose dok je službovala u Splitu, gdje je zaradila mirovinu od 400 eura. Sve je do jučer mogla sama. Jučer je slomila ruku.
Onoga trenutka kada starija osoba slomi ruku, njezin svijet staje. Ne može se grijati jer nema drva. Ne može do trgovine jer se boji pada. Ruka joj treba za oslonac, za štaku, za ravnotežu. Ne može skuhati ručak, zamotati sarmu, očistiti ribu, oprati suđe, promijeniti posteljinu, iznijeti smeće. Ne može urediti vlastiti krevet.
Jednostavno — ne može živjeti bez pomoći.
Potpuna ignorancija institucija koje samo u nazivu imaju “skrb” i “pomoć”
Pitanje je: kako se ta pomoć zove?
Obratili smo se Hrvatski Crveni križ, Grad Korčula i Centar za socijalnu skrb.
Odgovori su porazni.
Crveni križ može dostaviti osnovne potrepštine, ali za konkretnu pomoć u kući potrebno je “ući u sustav”. Kako? Ne zna se.
Grad nema organiziranu službu za pomoć starijima u ovakvim situacijama.
Centar za socijalnu skrb razumije problem, ali nadležna osoba je na godišnjem odmoru. Pomoć trenutno nije moguća. Na pitanje kome se obratiti — odgovor je da ne znaju. Savjetuju da se “uđe u sustav”, ali ne znaju objasniti kako ni kada.
Koji je to sustav u koji starica sa slomljenom rukom treba ući?
Postavljam javno pitanje:
Tko se brine o starijoj populaciji u malim mjestima i na hrvatskim otocima?
Tko se brine o bolesnima, nemoćnima, djeci?
Andrej Plenković i Vlada Republike Hrvatske svakodnevno govore o milijardama uloženim u projekte, infrastrukturu i obnovu institucija. No dok se govori o velikim investicijama, stariji ljudi na otocima ostaju sami, prepušteni sebi, u trenutku kada im je pomoć najpotrebnija.
Je li moguće da za njih nema rješenja?
Rješenje je jednostavno i nije skupo
Zaposlite dvije žene s otoka. Osigurajte im vozila. Organizirajte obilazak od Vele Luke do Lumbarde. Neka svakodnevno obiđu starije i nemoćne, pomognu im u kućanskim poslovima, pitaju što im treba, naprave popis potreba i obavijeste nadležne službe.
Procjena troška: dvije bruto plaće, dva polovna vozila, osnovno održavanje i gorivo.
Je li doista moguće da otok Korčula nema sredstva za takav program? Ili je problem u tome što se nitko time sustavno ne bavi?
Odgovornost za građane Republike Hrvatske imaju Vlada i nadležna ministarstva. Stoga javno pozivam Vladu i nadležne institucije da hitno riješe konkretan problem ove gospođe iz Pupnata — ali i da sustavno urede skrb za starije osobe na hrvatskim otocima.
Jer pitanje dostojanstva starijih nije ideološko pitanje. To je pitanje elementarne humanosti.
Pitanje o ovom i sličnim slučajevima na hrvatskim otocima odaslali smo i u nadležno Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Odgovore ćemo objaviti čim ih dobijemo.
Tomislav Pavleka
