STARIGRAD – Dok ljetno sunce u kasnim jutarnjim satima doseže svoj usijani vrhunac, a asfalt na obalnoj prometnici prijeti da će otopiti prve ljetne sandale, u Starigradu na Hvaru se događa dobro poznata, ali uvijek čarobna scenografija. Nastupa starigradski intermezzo – trenutak u kojem ritam mjesta doživljava nagli, gotovo filmski preokret.
Plaže koje su još prije sat vremena bile poluprazne, pune se lagano šarenim ručnicima, bučnim gumenjacima i dozivanjem s južnih kupačkih pozicija. Turisti, naoružani kremama za sunčanje, suncobranima i bocama mlake vode, traže hladovinu ili morsko osvježenje.
No, dok se plaže pune gostima crvenima od sunca, na morskoj pučini, nekoliko stotina metara od užarene obale, počinje sasvim druga priča.
Između blještavih bijelih jahti i brzih glisera koji ostavljaju bijesne brazde prema otvorenomu moru, polako, gotovo nečujno, u starigradsku luku klizi stara plastična pasara.
Njen vlasnik, lokalni ribar čije lice nosi duboke brazde urezane desetljećima suživota s burom i jugom, ne žuri nigdje. Nema rasporeda, nema check-outa, nema stresa. S kapom navučenom čelo očiju i leđima opuštenima uz krmu, jedva primjetno vesla ili pušta da ga lagani maestral nosi prema svom portu.
U ruci drži skromni ribarski štap – vjernog suputnika u ovim popodnevnim satima mira. Ulov danas možda i nije spektakularan, par cipala pokoja ušata, ali u ovom trenutku ulov je najmanje važan. Važniji je onaj unutarnji mir koji se može osjetiti samo onda kada si na pučini prepušten ritmu valova.
Jurica Gašpar
