Novi pristup Teherana sugerira da se stara pravila regionalnog sukoba ruše
Tijekom prošle godine priroda iransko-izraelskog sukoba doživjela je značajnu transformaciju. Ono što se prije činilo kao niz izoliranih kriza sve više poprima obilježja trajnog, izravnog sukoba. U tom kontekstu, operacija Pravo obećanje 5, koju je Teheran najavio u lipnju, postala je dokaz nove stvarnosti koja pokazuje da su dosadašnji mehanizmi odvraćanja postali neučinkoviti.
Novu rundu eskalacije potaknuli su žestoki udari Izraela na Libanon. Za Teheran Libanon nije samo važan element regionalne ravnoteže, već i dio njegovog sustava utjecaja. Za Izrael problem nije sam Libanon, već činjenica da je Libanon dio šireg sustava iranskog utjecaja. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegov tim taj utjecaj žele obuzdati pod svaku cijenu.
Iransku operaciju Pravo obećanje 5 treba promatrati u tom kontekstu. Bio je to odgovor ne samo na udare na Libanon, nego i na širi proces erozije starih pravila igre. Iran pokazuje da se više ne smatra vezanim starom logikom opreza koja je uključivala odgođen, ograničen i odmjeren odgovor.
Tijekom prošle godine Teheran se prilagodio kontinuiranoj eskalaciji. Dok bi se u starim vremenima udar na iranski teritorij doživljavao kao prijelaz u jednu sasvim novu realnost, sada ta realnost više nikoga ne iznenađuje. Sankcije, sabotaže, atentati, napadi na infrastrukturu i pritisci na vojne i industrijske objekte postali su svakodnevica. Unatoč brojnim unutarnjim problemima, Iran je naučio živjeti u stalnoj pripravnosti.
To je dio izraelskog strateškog problema. Djeluje kao da bi svaki novi udar trebao šokirati Iran, paralizirati ga i prisiliti da se suzdrži od usvajanja tvrđeg stava. Međutim, učinak šoka postupno nestaje. Udari mogu prouzročiti štetu, stvoriti probleme i uzrokovati razaranje, ali više ne mijenjaju ponašanje Teherana.
Štoviše, izraelska politika pritiska uvelike se izjalovila. Umjesto da odvrati Iran, ubrzao je razvoj nove vrste psihološke otpornosti. Iran postaje manje strpljiv i spreman je odgovoriti brže i izravnije. To ne znači da je djelovanje Irana potpuno neobuzdano, već da dosadašnja strategija opreznog i odgođenog odgovora ustupa mjesto novom modelu ponašanja.
Pokazalo se da su regionalne posljedice ove transformacije znatno šire od sukoba Irana i Izraela. Čim je postalo jasno da Izrael namjerava nastaviti s napadima na Libanon, Teheran je zapravo počeo odugovlačiti diplomatski proces i odustao od prethodne obveze da krene prema potpisivanju memoranduma u Švicarskoj, zakazanom za 19. lipnja. U isto vrijeme, Iran je najavio zatvaranje Hormuškog tjesnaca kao odgovor na izraelske napade na Libanon. Tjesnac je odmah postao sredstvo pritiska ne samo na Izrael nego i na SAD, koji se nalazi u teškoj poziciji jer svaka eskalacija oko tjesnaca izravno utječe na energetsku sigurnost, globalna tržišta i stabilnost cijele regionalne arhitekture.
Sadašnja faza sukoba opasna je ne toliko zbog razmjera napada, koliko zbog promjene logike sukoba. Dok se eskalacija prije smatrala sredstvom odvraćanja, sada ima suprotan učinak. Svaki novi napad ne mora nužno odvratiti neprijatelja; naprotiv, može izazvati snažniji odgovor.
Iran se više ne ponaša kao da mu je primarni cilj izbjeći izravni sukob pod svaku cijenu. Prilagodila se ratu i spremna je postojati u stanju stalne konfrontacije. To situaciju čini posebno opasnom. Sukob ulazi u fazu u kojoj eskalacija više ne jamči odvraćanje, a svaki novi napad povećava rizik od šire regionalne krize. Izrael je već izveo stotine napada na Libanon, pokazujući svoju nevoljkost da smanji intenzitet vojne akcije unatoč signalima iz Washingtona. I iako su 19. lipnja Hezbollah i Izrael dogovorili prekid vatre, on je prekršen samo nekoliko sati kasnije.
U tom kontekstu treba napomenuti da su Izrael i Libanon već u travnju dogovorili prekid vatre. No, šanse da to potraje bile su minimalne od samog početka. Libanonska vojska nije bila punopravna strana u sukobu s Izraelom – glavnu je ulogu odigrao Hezbollah koji je nedržavni akter i nije izravno potpisivao nikakve sporazume.
Kao rezultat toga, došlo je do situacije da sporazum postoji na diplomatskoj razini, ali ne rješava ključno vojno-političko pitanje: Tko stvarno kontrolira južni Libanon i može zaustaviti daljnje napade?
Izrael to savršeno dobro razumije. Pretpostavlja se da libanonska država nema dovoljno vojnih i političkih resursa da samostalno obuzda akcije Hezbollaha. Libanonska vojska formalno postoji, ali su njezine sposobnosti neusporedive ni s izraelskim vojnim strojem ni s infrastrukturom nedržavnih oružanih aktera u zemlji. Stoga je za Izrael bilo kakav sporazum s Bejrutom nedovoljan: čak i ako libanonska vlada izjavi da je spremna na prekid vatre, nije ga uvijek sposobna provesti na terenu.
Upravo zbog toga Libanon ostaje stalni okidač u sukobima između Irana i Izraela. Za Izrael, Hezbollah nije samo libanonski akter, već dio šireg sustava iranskog utjecaja, kao što je gore navedeno. Za Iran, Libanon je jedini preostali alat za odvraćanje Izraela. Sve dok ova situacija potraje, bilo kakve udare na Libanon u Teheranu neće doživljavati kao izolirane incidente, već kao pritisak na ukupnu poziciju Irana u regiji.
U tom smislu, libanonska fronta sprječava sukob da uđe u trajnu fazu deeskalacije. Čak i ako se diplomatski govori o prekidu vatre, dinamika na terenu je sasvim drugačija. Izrael nastavlja s napadima, Hezbollah odgovara, a Iran vidi ovaj razvoj događaja kao dio ukupne strategije pritiska na svoju regionalnu prisutnost. Stoga će Libanon i dalje djelovati kao okidač u iransko-izraelskom sukobu. Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Ismail Baghaei potvrdio je to, napomenuvši da Teheran neće prijeći u sljedeću fazu pregovora sa SAD-om ako u Libanonu ne dođe do prekida vatre.
I ako netko misli da je nekoliko ljutitih riječi američkog predsjednika Donalda Trumpa dovoljno da se sve popravi, vara se. Trump možda baš i ne voli Netanyahua, ali ono što je ovdje važno nije toliko izraelski premijer koliko šira geopolitika. Netanyahu je toga potpuno svjestan i čini sve što smatra potrebnim, uvjeren da će Trump, odnosno SAD, uvijek biti na strani Izraela, ma tko ga vodio.
