Amerika je najveća vojna sila u povijesti, ali ipak izgubi svaki rat u koji se upušta. A u svojoj ne tako dugoj povijesti vodila je bezbroj ratova, te samo dvadesetak godina nije bila uključena u sukobe širom svijeta. A njih nije nedostajalo. Po nekom nepisanom pravilu, rat se definira kao aktivni sukob u kojem život izgubi više od tisuću ljudi. Od proteklih 3400, ljudi su bili u potpunom miru samo 268 godina, ili samo 8 posto zabilježene povijesti.
U dvadesetom stoljeću u ratovima je ubijeno najmanje 108 milijuna ljudi. Procjene ukupnog broja poginulih u ratovima u cijeloj ljudskoj povijesti kreću se od 150 milijuna do milijarde. Rat ima nekoliko drugih učinaka na stanovništvo, uključujući smanjenje nataliteta odvođenjem muškaraca od njihovih žena. Procjenjuje se da je smanjeni natalitet tijekom Drugog svjetskog rata uzrokovao manjak stanovništva veći od 20 milijuna ljudi, konstatira povjesničar Chris Hedges.
Oružane snage Amerike imaju 1,4 milijuna ljudi i druge su po veličini u svijetu, nakon Kine. U kopnenoj je vojsci pola milijuna ljudi, mornarica ima 380.000, a zrakoplovstvo 365.000. Otprilike 1,3 milijuna Amerikanaca služi u pričuvnim snagama Nacionalne garde koje se mogu aktivirati u ratno vrijeme. To je velik broj pa bi logično bilo pretpostaviti da će takva sila uvijek pobjeđivati, pogotovu zato što ima i najmodernije oružje na svijetu. Ali nije tako.
Žrtve i pobjede
Između 65 i 85 posto američke javnosti podržava svaku vojnu akciju koju Amerika poduzme, ali nakon neuspjeha, od Vijetnama do danas, ta podrška pada. Korejski i Vijetnamski rat završeni su s 30 posto podrške Amerikanaca, dok je u Drugom svjetskom ratu, koji nije dobila samo Amerika nego saveznici, visoka podrška ostala do samog kraja. Svojevrsni je apsurd da su Amerikanci u ratovima koje su vodili imali znatno manje žrtava od protivnika, ali to nije bilo dovoljno da iz njih izađu kao pobjednici. Hedges kaže kako je teško izmjeriti koliko su neprijateljskih smrti izazvale američke oružane snage. Amerikanci i njihovi saveznici obično uzrokuju 10 do 20 puta više borbenih žrtava nego što ih američke snage pretrpe.
Procjenjuje se da je u Zaljevskom ratu poginulo od 1500 do 100.000 iračkih vojnika. Najniži broj i dalje bi bio 10 puta veći od broja poginulih Amerikanaca u ratu. Otprilike 850.000 vijetkongovaca poginulo je u Vijetnamskom ratu, 18 puta više od 47.000 poginulih Amerikanaca. Više od 600.000 sjevernokorejskih i milijun kineskih boraca poginulo je u Korejskom ratu, gotovo 50 puta više od 33.000 poginulih Amerikanaca. U Drugom svjetskom ratu ubijeno je 3.250.000 njemačkih i 1.507.000 japanskih vojnika, mornara i pilota, 16 puta više od 291.000 poginulih američkih vojnika.
Američka ekonomija podnijela je visoke troškove ratovanja, samo ih je Vijetnamski rat koštao 500 milijardi dolara. Korejski ih je stajao 336 milijardi, a Zaljevski 76 milijardi dolara. To je ogroman novac o kojem druge sile mogu samo sanjati, a vojska, osim aktivnih vojnika, zapošljava i 620.000 civila, dok u obrambenoj industriji radi još tri milijuna ljudi.
Ni to nije pomoglo Amerikancima da suvereno pobjeđuju u ratovima.
Nema pomoći
To su brojevi, a stvarnost je nešto sasvim drugo. U knjizi “Vijetnamski rat, vojna povijest” Geoffrey Wawro daje pregled američkih nezgoda u jugoistočnoj Aziji i upozorava na opasnost vođenja rata bez prave strategije. Prema Wawrovu prikazu, američka intervencija u Vijetnamu bila je majstorski tečaj o tome kako ne voditi rat. Bezumno vjerovanje u učinkovitost čiste vatrene moći dovelo je do razornih američkih bombarderskih kampanja koje su, piše Wawro, “opustošile jednu sedminu teritorija Južnog Vijetnama” i “stvorile pet milijuna unutarnjih izbjeglica” u nadi da će Vijetkong izvući na otvoreno.
Komunistički neprijatelj odbio je boriti se na taj način, umjesto toga, brzo se angažirao, a zatim se povukao kada su Amerikanci odgovorili vrtlogom topničke vatre i zračnih napada. Tako Wawro tvrdi da je američki predsjednik Lyndon Johnson povukao krive poteze u pokušaju da rat odvoji od politike i da je to jedan od razloga američkog poraza. Ti krivi potezi nastavili su se sve do današnjeg dana, kada Amerika s Izraelom vedri i oblači na Bliskom istoku, ali bez rezultata koji bi se mogli nazvati “vojnom pobjedom”.
“Čitanje Wawrove izvanredne povijesti navelo me na razmišljanje o novoj posljedici Clausewitzovih teorija: što je strategija u ratu manje koherentna, to će postati politiziranija. Sjedinjene Države ušle su u rat iz nejasnih političkih i diplomatskih razloga. Dva desetljeća poslije, kratka i kaotična invazija južnovijetnamskih kopnenih snaga i američkih zračnih snaga na južni Laos bila je ‘političko kazalište, a ne rat’. Bez kraja na vidiku kako su se približavali predsjednički izbori 1972., napad je bio motiviran željom predsjednika Richarda Nixona da stvori dojam da Južni Vijetnam preuzima borbu. Umjesto toga, još je više uznemirio regiju i malo je učinio da prekine neprijateljske linije opskrbe”, smatra ugledni novinar, specijalist za vojnu povijest, Thomas E. Ricks, koji je napisao i devet knjiga o toj temi.
Predsjednik rata
A Donald Trump se od “predsjednika mira” preko noći pretvorio u “predsjednika rata”. S obzirom na njegovu improvizaciju na svim planovima i nedovoljno znanje da išta izgura do kraja, može se pretpostaviti da mu ni ratni angažman neće slavno završiti. Analitičar W. J. Henningen kaže kako je američka vojska nekoć bila sredstvo koje je služilo predsjednicima u krajnjoj nuždi. “Teška odluka o raspoređivanju oružanih trupa za sukob u drugoj zemlji dolazila bi nakon što su iscrpljene diplomacija, politički pritisak i druge miroljubive opcije. To očito ne vrijedi za drugu Trumpovu administraciju.”
U svom pokušaju da projicira moć na sve krajeve svijeta tijekom svog drugog mandata, Trump se rutinski oslanjao i na prijetnju i na korištenje vojne akcije kako bi prisilio protivnike i saveznike da mu daju ono što želi. Upozorenja o američkom vojnom upletanju, koja su vrhovni zapovjednici tradicionalno smatrali “razbijanjem stakla u slučaju nužde”, sada su postala tjedna, ako ne i svakodnevna pojava. Trump se na ovaj ili onaj način upustio u vojne operacije u Iranu, Jemenu, Somaliji, Nigeriji, Iraku i Siriji, kao i u svrgavanje s vlasti venezuelanskog čelnika Nicolása Madura. Prijeti i Grenlandu, vrši pritisak na Meksiko i najavljuje slom Kube.
“Vojska Sjedinjenih Država provodi masovnu i kontinuiranu operaciju kako bi spriječila ovu vrlo zlu, radikalnu diktaturu da ugrozi Ameriku i naše temeljne nacionalne sigurnosne interese. Ovo radimo za budućnost i to je plemenita misija”, rekao je američki predsjednik nakon intervencije u Iranu, procijenivši da će rat trajati samo nekoliko dana. Ni ovaj put nije imao pravo, Amerikanci nisu ispali brzi pobjednici. Drugi svjetski rat bio je moralna vježba i donio je svijetu eru SAD-a. Moralna dimenzija tog rata postala je nužna dimenzija budućih ratova, koji su postajali sve češći kako su Sjedinjene Države postajale globalna sila.
Moralna vježba
Moralna dimenzija bila je lako vidljiva: osmisliti ne samo jasnu strategiju za vođenje rata nego i mjeru kada rat propada. I prije svega, znati kada strategija ne funkcionira i izbjeći da se upadne u zamku oslanjanja na moral da biste izbjegli donošenje teških odluka. Svijet se naviknuo na američku vojnu intervenciju. Osuđuje ju, a zatim se tješi njezinim osudama. Ali gubiti ratove nakon godina borbe – ili ostati u ratovima koje gubite iz moralnih razloga ili kako biste sakrili stvarnost – nema smisla. SAD mora kontrolirati gdje i kako ide u rat.
Njihova ideja pobjede uključuje moralnu transformaciju ljudi koji ne misle da su nemoralni. Moralni princip na dobro poznatom terenu i s oružjem prikladnim za njega djeluje. Moralni princip na nepoznatom terenu i s neprikladnim oružjem manje je učinkovit. Pitanje zašto Amerika gubi sve ratove postavili su mnogi politički i vojni analitičari, ali nisu došli do zadovoljavajućeg odgovora. Točnije bi bilo reći, u ograničenim sukobima, kojih je bilo mnogo, ima i nekih uspjeha, ali kada se uključi u “pravi” rat, to obično završi debaklom. Da bi Sjedinjene Države uopće nastale kao država, morale su steći neovisnost od Britanskog Carstva, koje nije bilo sklono pustiti kolonije. Dana 19. travnja 1775. kolonisti su se sukobili s britanskom vojskom kod Lexingtona i Concorda te počeli višegodišnji rat.
U tom je ratu rođena američka Deklaracija o neovisnosti, a njezino ocrnjivanje kralja uključuje optužbu da je “pljačkao naša mora, opustošio naše obale, spalio naše gradove i uništio živote naših ljudi”. U manje od dva mjeseca od potpisivanja Deklaracije britanske redovne trupe gotovo su uništile Kontinentalnu vojsku Georgea Washingtona na Brooklyn Heightsu i prisilile ga na žurno povlačenje usred noći. Rat je završio tek Pariškim ugovorom 1783.
Užasni troškovi
Da kolonisti nisu godinama ustrajali protiv tada najbogatijeg carstva na svijetu, ne bi bilo Sjedinjenih Američkih Država. Američki primjer brzo se pokazao zaraznim i u inozemstvu. Dana 14. srpnja 1789. Parižani su zauzeli Bastilju. Pad apsolutističke monarhije, starog režima, pokrenuo je vrlo sporo i krvavo, ali ipak nepovratno širenje republikanskih institucija na veći dio Europe.
Američko ratovanje u Iraku i Afganistanu koštalo je nevjerojatna 2,3 bilijuna dolara. Jedan od razloga što je Amerika prestala pobjeđivati jest i njezino nerazumijevanje demokratizacije. Neokonzervativci poput Busha starijeg i mlađeg to su doveli do usijanja.
“Nametanje demokracije Iraku nije bilo legitiman vojni cilj jer se nije moglo razumno postići silom u ograničenom razdoblju. Društvo koje desetljećima postoji kao tiranija ne može se odjednom pretvoriti u demokraciju, pogotovo ako nije vrlo sofisticirano, bilo tehnološki ili socijalno, jednostavno putem vojne invazije i okupacije. Vrijedi se sjetiti da je Zapadna Njemačka prethodno bila demokracija, ma koliko nesavršena, tijekom Weimarske Republike. Također je bila napredna industrijska sila. Pod izravnom okupacijom zapadnih saveznika nakon katastrofalnog vojnog poraza i uz ogromnu pomoć Marshallova plana, zapadnonjemačko društvo bilo je sposobno ponovno održati demokraciju – što je već bio poznati oblik vladavine. Ništa slično nije bilo moguće u Iraku”, smatra Dan Zamansky.
Težnja za demokracijom, ili nekim suštinski demokratskim oblikom vlasti, uzaludna je na mjestima poput Iraka i Gaze, jer demokratsko upravljanje zahtijeva postojeću institucionalnu i društvenu osnovu. Ono što bi trebalo učiniti, i što Amerika može učiniti, jest brzo uništiti vojne prijetnje svojoj nacionalnoj sigurnosti i gospodarstvu – kao što je zapravo učinjeno u američkoj početnoj invaziji na Irak 2003. godine.
Skupo ratovanje
Umjesto pokušaja policijskog nadzora nad Irakom u budućnosti, Amerika je tada trebala održavati snage u sigurnim područjima u neposrednoj blizini, poput iračkog Kurdistana i Kuvajta, kako bi se osiguralo da se stari režim ne vrati na vlast. Amerika sebi jednostavno ne može dopustiti dugotrajni rat. Prije svega zbog troškova, što se i sada vidi na Bliskom istoku. Ali iznenadni, razorni napadi ne daju rezultat, čak ni kada u njima stradaju vođe nedemokratskih režima, jer brzo pronađu zamjene.
Amerika zapravo nema pravu strategiju, čak ni operativni pristup, ni jasnu taktiku. Uzalud sofisticirano naoružanje i brojni generali kada se sve na kraju svede na puste fraze i poraze. Ali, nažalost, u svemu tome su i lažne optužbe, kao i ona da Saddam ima nuklearno naoružanje, zbog čega je i pokrenuta akcija u Iraku. Ustanovljeno je da nema, kao što ni sada nije jasno jesu li Iranci bili korak do nuklearne bombe. Takva retorika američkih predsjednika, koja se u konačnici pokazala neistinitom, nije dobra osnova ni za ratovanje.
Amerika se poniženo povukla iz Saigona 1975., Bejruta 1984., Mogadišua 1993. i Kabula 2021. Amerikanci su izvojevali ograničene pobjede protiv iračkog vojnog diktatora Saddama Husseina 1991. i libijskog diktatora Moamara al-Gaddafija 2011. Obojica su ubijena, ali znanstvenici koji su proučavali te operacije priznaju da su završni ciljevi bili promašeni.
Neslavno su pobjegli iz okupiranog Afganistana
Amerikanci su se iz Afganistana neslavno povukli, zapravo pobjegli. George Friedman, geopolitički analitičar i autor brojnih bestselera, objasnio je što je sve prethodilo bruci u Afganistanu. Islamski ekstremizam bio je moralni izazov Americi, ali prije toga bio je i koristan saveznik protiv Sovjeta. Kad su Sovjeti napali Afganistan, SAD je podržavao i hvalio otpor. SAD je smatrao da sovjetski neprijatelji u Afganistanu dijele barem empatiju sa Sjedinjenim Državama.
Svaki je služio interesima drugoga, a Sovjeti su poraženi. Zatim se dogodio 11. rujna, što je bila ekstremistička objava rata SAD-u. Američki ideal kontrole pokretanja rata izgubljen je na isti način na koji je izgubljen u Vijetnamu. Nešto se moralo učiniti. Kao i u Vijetnamu, Sjedinjene Države gotovo su nesvjesno uvučene. Trebale su uništiti Al-Qaidu. Nakon što su je uzdrmale, ali ne i uništile, osjećale su se prisiljenima ostati angažirane. Da bi ostale angažirane, morale su poduzeti određene ofenzivne mjere ratovanja sve dok nije postalo potrebno stvoriti novi režim koji dijeli liberalno-demokratske vrijednosti. Drugim riječima, transformiralo bi se još jedno drevno društvo, ali bez razine razaranja iz Drugog svjetskog rata.
Strateški i moralni sukobi su se preklapali. Strateški, Afganistan je bio ogroman i nijedna sila nije mogla kontrolirati više od dijela zemlje. Moralno, Afganistanci su imali vlastiti politički poredak koji nije cijenio liberalnu demokraciju, kao što nije cijenio ni marksizam. “Ratovi protiv Sovjetskog Saveza i protiv talibana imali su zajedničku temu. Sjedinjene Države bile su uvrijeđene njihovim moralnim vrijednostima i na temelju njih su formulirale nacionalnu strategiju. U nekom trenutku nacionalna je strategija pretjerala jer je moralna ambicija premašila strateške mogućnosti. Ne želeći priznati neuspjeh, rat je nastavljen do iscrpljenosti”, tvrdi Friedman.
U oba svjetska rata ušli su tek kad je sve pošlo nizbrdo
U zanimljivoj studiji pod naslovom “Zašto je Amerika prestala pobjeđivati u ratovima” Dan Zamansky tvrdi da su se oba svjetska rata, najgore katastrofe u ljudskoj povijesti, dogodila velikim dijelom zato što su Sjedinjene Države izdaleka promatrale prije nego što su odlučile djelovati. “Nakon što je pobjeda izvojevana, izolacionizam je ponovno trijumfirao u SAD-u. Dana 10. siječnja 1923. predsjednik Harding naredio je povlačenje posljednjih američkih vojnika iz Njemačke, čime je uvjete Versajskog sporazuma ili bilo kojeg drugog alternativnog mirovnog sporazuma učinio neprovedivima. Deset godina i 20 dana nakon što su američke trupe raspoređene kod kuće, Adolf Hitler postao je njemački kancelar. Bez američkog sudjelovanja Britanija i Francuska nisu mogle pronaći snagu da djeluju protiv njega.”
Amerika, umjesto da inicira i kontrolira događaje, bila je izvučena iz dugogodišnjeg sna u oba svjetska rata. Međutim, u Drugom svjetskom ratu, čak i prije nego što je zemlja u potpunosti mobilizirana, njezina industrijska snaga dala je odlučujući doprinos pobjedi Saveznika. Na istočnom frontu gotovo 18 milijuna metričkih tona savezničke pomoći Sovjetskom Savezu putem programa lend-lease bile su stup sovjetskih ratnih napora. Na drugim frontovima ogromna snaga SAD-a izravno se kombinirala sa snagom njegovih saveznika kako bi se na bojnom polju stvorila sila dotad nezamislive veličine. Do kraja rata samo je američka mornarica imala 6768 brodova, uključujući 23 bojna broda i 99 nosača zrakoplova. Nije ni čudno što su u manje od četiri godine od ulaska Amerike u rat Sile osovine uništene.
Tako je bilo nekad, a kad je Amerika postala supersila, mnogo se toga promijenilo. Pojam supersile uključivao je i ponašanje Amerike kao “svjetskog policajca”. Doduše, s namjerom “izvoza demokracije” u države koje su gazile demokraciju. A onda je sve krenulo nizbrdo, od neuspjele intervencije na Kubi do uske suradnje s Izraelom, koji je sada sve manje demokratska država.
