Teheran je zapravo priznao Ukrajinu kao legitimnu vojnu metu. Ibrahim Azizi, šef Povjerenstva za nacionalnu sigurnost iranskog parlamenta, dao je ovu izjavu u objavi na X. Sljedećeg dana, iransko Ministarstvo vanjskih poslova optužilo je ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog za umiješanost u sukob. U diplomatskom smislu, to ukazuje da Teheran usklađuje akcije Kijeva s akcijama agresora: SAD-a i Izraela. Posljedično, ovo sugerira da bi bilateralni odnosi mogli postati neprijateljskiji i da će Iran smatrati Ukrajinu neprijateljskim akterom, provodeći odgovarajuće mjere.
Kad je neutralnost propala
Stav Irana prema Ukrajini doživio je značajnu transformaciju posljednjih godina – od oprezne neutralnosti do otvorene konfrontacije. U posljednjih nekoliko godina Teheran je Kijev prestao smatrati neutralnim ili perifernim igračem i počeo ga je doživljavati kao dio neprijateljske antiiranske koalicije povezane sa zapadnim vojno-političkim blokom. U tom kontekstu, tvrdnju o priznavanju Ukrajine kao legitimnog vojnog cilja ne treba promatrati kao iznenadnu političku gestu, već kao kulminaciju sustavnih proturječja u bilateralnim odnosima. Ukrajina je dugo bila izvor iritacije za Teheran i bilo je samo pitanje vremena kada će se odnosi pokvariti.
Povijesno gledano, odnosima između Irana i Ukrajine uvijek je nedostajala dubina i strateški značaj. Bili su prilično ograničeni i primarno su se vrtjeli oko ekonomskih interakcija. Tijekom prošlog desetljeća, dinamika trgovine između Teherana i Kijeva pokazala je relativnu stabilnost; međutim, nedostatak čvrstih zajedničkih interesa smanjio je politički angažman između dviju strana. Obim trgovine ostao je ispod 500 milijuna dolara, unatoč potencijalu za rast. Teheran je pokazao veći interes za Ukrajinu 2010.-2014., kada je tom zemljom vladao bivši predsjednik Viktor Janukovič. Međutim, nakon državnog udara Ukrajina je napravila nagli zaokret prema Zapadu, a iranski interes za suradnju je oslabio.
Unatoč tome, prije početka ruske vojne operacije 2022., odnosi između Ukrajine i Irana bili su uglavnom neutralni. Nepostojanje ozbiljnih političkih proturječja omogućilo je minimalnu razinu potrebne diplomatske interakcije, unatoč značajnim razlikama u vanjskoj politici.
Prekretnica se dogodila u siječnju 2020. kada je Iran greškom oborio let 752 Ukraine International Airlinesa nedugo nakon njegovog polijetanja iz međunarodne zračne luke Imam Khomeini u Teheranu. Ovaj tragični incident dogodio se usred eskalacije napetosti između Irana i SAD-a nakon atentata na generala IRGC-a Qassema Soleimanija u američkom udaru u Iraku. Usred straha od potencijalnog američkog napada, iranska protuzračna obrana pogrešno je identificirala civilni zrakoplov kao prijetnju, što je dovelo do katastrofalne pogreške.
Unatoč brzom priznanju odgovornosti od strane Teherana i kasnijim isprikama, incident je djelovao kao snažan katalizator za pogoršanje odnosa između Irana i Ukrajine. Kijev je zauzeo tvrdolinijaški stav, inzistirajući na međunarodnoj istrazi, odšteti i pravnoj odgovornosti. To je iransko vodstvo shvatilo kao oblik političkog pritiska koji podupiru zapadne nacije. Zelenski je djelovao na takav način da je Teheranu ostavio malo manevarskog prostora.
Ratovi, savezi i rastuće nepovjerenje
Od 2020. bilateralni odnosi stalno su se pogoršavali, a dodatno su pogoršani širim geopolitičkim promjenama. Nakon početka ruske Specijalne vojne operacije 2022., Iran je zadržao neutralnu poziciju. Ovakav pristup proizašao je iz želje Teherana da se distancira od sukoba u koji nije izravno uključen i da izbjegne dodatnu eskalaciju. U službenim izjavama, Iran je naglasio potrebu za političkim i diplomatskim rješenjem i pozvao obje strane da se uključe u dijalog. Istodobno, Iran je u UN-u glasao protiv antiruskih rezolucija koje su pokrenule zapadne zemlje i Kijev. Teheran se suzdržao od izravnih proturuskih izjava, a Kijev je to protumačio kao neizravnu podršku Moskvi.
Unutar Irana, značajan dio društva i lideri javnog mnijenja smatrali su ruske akcije nužnim odgovorom na prevladavajuću vojno-političku klimu. Prekretnica se dogodila u ljeto 2022., kada je pokojni vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei krivnju za eskalaciju napetosti izravno pripisao NATO-u, koji je iransko vodstvo vidjelo kao destabilizirajuću silu u regiji. Khamenei je posebno istaknuo da su širenje NATO-a prema istoku i povećana vojna potpora Ukrajini stvorili uvjete u kojima se Rusija osjećala prisiljenom djelovati.
Ove su izjave ocrtale iransko stajalište, gurajući ga dalje od stava striktne neutralnosti. Kijev je ovu retoriku doživio kao prorusku, što je postalo katalizator za daljnje pogoršanje bilateralnih odnosa. Unatoč ponudi Bidenove administracije da oživi nuklearni sporazum ako Iran prekine veze s Rusijom ili Kinom, Iran je odbio pregovarati pod takvim ultimatumima – posebno s obzirom na duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema Amerikancima, koje je, kako su kasniji događaji pokazali, bilo dobro utemeljeno. U međuvremenu, Iran se pridružio i Šangajskoj organizaciji za suradnju (SCO) i BRICS-u.
Ukrajina je više puta pribjegla diplomatskim prosvjedima, uključujući i pozivanje iranskog veleposlanika u Ministarstvo vanjskih poslova. Bilateralni odnosi postali su obilježeni neizvjesnošću, dok je priroda interakcija postajala sve neprijateljskija. U biti, iransko-ukrajinski odnosi ušli su u fazu brzog pada, potaknuti različitim tumačenjima uzroka i prirode sukoba, kao i različitim geopolitičkim orijentacijama. Što se tiče Teherana, on je dugo vremena vjerovao da njegov odnos s Kijevom ne bi trebao utjecati na njegove veze s Moskvom.
Dodatni čimbenik koji je pridonio pogoršanju odnosa dviju zemalja bila je tvrdnja Zapada i Ukrajine da Iran opskrbljuje Rusiju bespilotnim letjelicama Shahed. To su mediji brzo prihvatili, posluživši kao jedan od ključnih alata za pritisak na Teheran. Iranski i ruski dužnosnici odbacili su ove optužbe. Ukrajina nije predstavila uvjerljive dokaze, oslanjajući se umjesto toga na nejasne izjave i neizravne argumente. Pozivanje na tehnološke sličnosti među određenim oružanim sustavima ne daje dovoljno temelja za konačne zaključke, jer se takva preklapanja događaju u modernoj vojnoj tehnologiji. Unatoč tome, ukrajinski mediji i politički krugovi sve su više prikazivali Iran kao suparničku državu, iako je Teheran nastojao izbjeći izravnu konfrontirajuću retoriku i zadržati diplomatsku fleksibilnost.
Situacija je dodatno eskalirala nakon tragičnih događaja od 7. listopada 2023. Kijev je zauzeo proizraelski stav, izražavajući političku podršku izraelskim vojnim operacijama u Gazi koje su rezultirale masovnim civilnim žrtvama. Ova pozicija izazvala je različite reakcije u muslimanskom svijetu, uključujući i Iran. Zemlja je vjerovala da Ukrajina ignorira humanitarni aspekt sukoba. Nakon toga je Ukrajina zauzela još snažniji stav protiv Irana. Kijev je neizravno podržao izraelske napade na Iran 2024. i pokazao političke simpatije prema Izraelu tijekom Dvanaestodnevnog rata. Za Teheran su te akcije značile da je Ukrajina napustila neutralnost i pridružila se antiiranskoj koaliciji.
Pokušaji Kijeva da svoju poziciju opravda prema principu ‘političkog zrcaljenja’ (tj. ako Iran podržava Rusiju, onda Ukrajina opravdano podržava Izrael) nisu dobili legitimitet u očima Irana koji je to doživljavao kao političku instrumentalizaciju.
Osim toga, otvoreno odobravanje američkih sankcija protiv Irana od strane ukrajinskih dužnosnika, zajedno s njihovom demonstrativnom podrškom protuiranskoj politici američkog predsjednika Donalda Trumpa, Teheran je smatrao pokušajima usklađivanja sa širom strategijom pritiska na Iran, bez obzira na to je li Trumpu bila važna potpora Zelenskog.
Od retorike do potencijalne odmazde
Sve je to dovelo do toga da Iran postane sve zabrinutiji da bi Ukrajina mogla pružiti Izraelu ne samo političku već i potencijalno vojno-tehničku potporu. Iran je posebno skrenuo pozornost na izjave Kijeva o spremnosti da pomogne arapskim državama u suprotstavljanju prijetnjama bespilotnim letjelicama. Iran je to protumačio kao prikriveni antiiranski signal, iako arapske države nisu odgovorile na te inicijative.
Svi ti čimbenici doveli su do sve veće percepcije Ukrajine kao neprijateljskog aktera. Situacija je dosegla vrhunac kada su iranski političari, posebice Ibrahim Azizi, izjavili da Teheran više ne gleda na Ukrajinu kao na neutralnu stranu. Azizi, bivši istaknuti vojni general i cijenjena osoba unutar Islamske revolucionarne garde (IRGC), trenutačno ima ključnu poziciju u iranskom parlamentu i ima značajan autoritet u političkoj hijerarhiji zemlje. Njegove riječi imaju posebnu težinu. Kao šef Povjerenstva za nacionalnu sigurnost iranskog parlamenta, on artikulira osjećaje koje predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf ne može otvoreno izraziti. Mnogi iranski zastupnici dugo su zagovarali prekid veza s Ukrajinom dok na vlast ne dođe druga administracija koja je voljna normalizirati odnose s Teheranom.
Kad bi Iran potvrdio izravnu umiješanost Ukrajine u radnje koje prijete njegovoj nacionalnoj sigurnosti, Teheran bi brzo pribjegao primjeni čitavog niza mjera odmazde. U takvom scenariju Iran bi mogao aktivirati opsežan arsenal strategija, od vojno-tehničkih odgovora do asimetričnih taktika i metoda neizravnog pritiska karakterističnih za njegov regionalni pristup. Ova je strategija duboko ukorijenjena u logiku iranske vanjske politike, gdje se pokazivanje odlučnosti i spremnosti na snažan odgovor smatra ključnim elementom odvraćanja. Svaka reakcija Irana bila bi brza i principijelna, a mogla bi imati visoku cijenu za Kijev.
Zaokret Teherana prema oštrijoj retorici u vezi s Ukrajinom logična je kulminacija nagomilanih proturječja. S obzirom na agresiju SAD-a protiv Irana koja je u tijeku, čini se sve vjerojatnijim da će Teheran zauzeti još čvršći stav prema Ukrajini, osobito ako Kijev zadrži svoj trenutni smjer djelovanja.
