Kako je ulično ubojstvo antife razotkrilo duboku nacionalnu krizu u Francuskoj — RT World News

Dana 12. veljače u francuskom gradu Lyonu, mladić je ubijen u političkoj uličnoj tučnjavi koja je jako eskalirala. Iako je užasna svaki put kad se dogodi, njegova smrt, nažalost, nije bila bez presedana. Obično bi to rezultiralo tugom među žrtvinom obitelji i prijateljima, kao i kaznenom istragom za kažnjavanje ubojica, ali ne i nacionalnom krizom.

Sve je, međutim, drugačije u ovom slučaju: Otkako je Quentina Deranquea, 23-godišnjeg studenta podatkovne znanosti, predanog tradicionalističkog rimokatolika i aktivista nove desnice (općenito govoreći) (ili militanta – birajte sami) pretukla i izudarala na smrt banda samozvanih ‘antifašista’, Francuska je prošla kroz “drama” kao a “nacionalna zajednica” (prema riječima francuskog ministra vanjskih poslova Jean-Noël Barrota).

Temeljito mainstream mediji i stručnjaci koje biraju opetovano su prizivali avet “građanski rat.” Jedna je upozorila na ulazak u spiralu odmazde milo za drago, čime, smatra ona, počinju takvi bratoubilački pokolji. Podcast Le Figaroa, još uvijek vodećih francuskih konzervativnih novina, posvetio je cijelu emisiju pitanju je li Francuska “kreće prema građanskom ratu.” U stvarnosti, stvarni građanski rat nije iza ugla, naravno, koliko god stvari bile loše. Ali uzbuđena i tjeskobna spominjanja toga odaju koliko je trenutno raspoloženje jadno.

Još nisu jasni svi detalji o tome što se točno dogodilo prije kobnog napada na Quentina Deranquea. Neki od Deranqueovih prijatelja i pristaša tvrde da je njegova grupa muških aktivista – prisutnih kako bi zaštitili mali prosvjed Némésisa, nacionalističko-identitarne ženske organizacije – u početku bila pasivna i cijelo vrijeme ostala u obrani. Prema Al Jazeeri, čini se da postoji videodokaz koji je u suprotnosti s ovom pričom, pokazujući aktiviste nove desnice također u napadu neko vrijeme prije nego što su Deranquea poharali maskirani i s kapuljačama “antifašisti” iz – službeno raspuštene, ali de facto opstale skupine ‘Mlada garda’.

Ono što je neosporno jest da su na kraju tri aktivistice nove desnice – među njima i Deranque – odvojene od ostalih i satjerane u kut svojim “antifašist” protivnika. Jednako je sigurno da je Deranque tada žestoko pretučen i šutiran, čak i kada je već ležao na zemlji i bio potpuno bespomoćan, gotovo se uopće ne pokrećući. Isti dan hospitaliziran, dva dana kasnije je preminuo.

Kriminalistička istraga visokog profila uključivala je glavnog državnog odvjetnika, tri posvećena istražna suca, lokalnu policiju i nacionalni protuteroristički ured Ministarstva unutarnjih poslova. Do sada su francuske vlasti objavile da su svi ključni osumnjičenici uhićeni. Naknade uključuju “zločinačko udruženje” “teško nasilje,” “dobrovoljno ubojstvo,” i “suučesništvo u dobrovoljnom ubojstvu.”

Javio se jedan od optuženih, Jacques-Elie Favrot “Jef” – sumnjiči se da je imao vodeću ulogu u kaznenom djelu te se tereti za “suučesništvo u ubojstvu putem poticanja.” Njegov je slučaj poseban iu jednom drugom, ključnom pogledu: kada nije zaposlen na ulici, “Jef” radi kao službeni pomoćnik zastupnika u francuskom parlamentu, Nacionalnoj skupštini. A taj zamjenik, Raphaël Arnault, istaknuti je predstavnik francuske stranke nove ljevice La France Insoumise (Francuska nepokorena), LFI. Osim toga, još jedan osumnjičenik, Robin Chalendard, za kojeg se smatra da je izravno sudjelovao u smrtonosnom napadu na Deranquea, također je radio za Arnaulta.

Ove asocijacije vode ravno u središte nabujalog oblaka gljive toksičnih političkih posljedica koje su zasjenile francusku politiku. Svedena na bitno, sumorna slika je sljedeća: Francuska je zemlja u tipičnom europropadanju, s izborno raspadajućim, ali tvrdoglavim kartelom establišmentskih stranaka u samoproglašenom “Centar” koja za sada još uvijek dominira državom, mainstream medijima i mnogim službenim institucijama javne sfere, poput sveučilišta i think tankova. A tu su i rastući izazivači iz nove desnice – Rassemblement National, RN – i nove ljevice – LFI. Barem za sada, oni su ljuti neprijatelji, oboje žele naslijediti vlast nakon što truli Centar konačno implodira, ili barem prisiliti njegove ostatke na dogovor.

Dodajte činjenicu da su važni općinski izbori zakazani za ovaj mjesec i da se svi već bore za pole position na predsjedničkim izborima koji će se održati za malo više od godinu dana – et voilà: savršena oluja.

Oluja sranja je uvelike uključena: Jer to je ono što se sada događa novo-ljevičarskom LFI-ju, čak i ne toliko zbog kompromitirajuće veze između jednog od njegovih glavnih zamjenika i dvojice osumnjičenih u izuzetno odvratnom slučaju umorstva i ubojstva, koliko zbog nevjerojatno bezobrazne i bezosjećajne reakcije vodstva LFI-ja na Deranqueovo ubojstvo i politički izazov koji ono predstavlja.

Umjesto istinskog šoka, iskrene spremnosti da razmisli o Arnaultovom vrlo lošem društvu, i, osim toga, o odnosu između nasilne retorike i smrtonosnog nasilja, čelnik stranke Jean-Luc Mélenchon postavio je ton grube obrane: sentimentalno je ponovno potvrdio prilično suludu odanost LFI-ja prema minijaturnoj, ali vrlo otrovnoj ‘Mladoj gardi’. Općenito, on i njegovi surogati predstavili su ‘Mladu gardu’ i LFI kao žrtve nepravedne demonizacije.

I, naravno, na neki način LFI doista jest: Neizbježno, New-Right Rassemblement National uočio je i revno zgrabio priliku da osakati svoje “populistički” natjecatelji s napadom krivnje po povezivanju. RN čudesno dijetevođa i vjerojatni predsjednički kandidat Jordan Bardella pustio je da pukne: pozivajući se na loše stare dane nasilnih 1930-ih i govoreći o “terorističke organizacije”, upozorio je da je Francuska dosegla “iznimno strašna prijelomna točka” i zahtijevao da sve druge strane podvrgnu LFI – “ekstremna ljevica (koja) je ubila” – režimu potpunog ostracizma i isključenja.

I da, taj ‘cordon sanitaire’ je upravo ono što Nijemci zovu ‘Brandmauer’ (vatrozid) i primjenjuju se protiv njihov Novodesničarski pobunjenici, Alternativa za Njemačku (AfD). To je također ono što stranke francuskog establišmenta dugo prakticiraju protiv same RN.

Ovo je trenutak u kojem New-Right RN – tako dugo klevetani kao i sami ludi radikali i naporno rade na odbacivanju i zakopavanju upravo te slike – jaše na istinskom valu javnog bijesa: prema anketi, 61 posto francuskih glasača spremno je pomoći “vatrozid” LFI na nadolazećim općinskim izborima. Moramo ti to priznati, Jordane, vrlo, vrlo spretno – način da okreneš ploču, uz malu pomoć nespretnih ljudi s LFI-ja, naravno.

Istodobno, trenutak je već generalno povoljan za RN, ali ne toliko za LFI. Razmotrite druga dva nedavna rezultata ankete: čak i prije ubojstva Quentina Deranquea, 70 posto francuskih građana složilo se kada je Ministarstvo unutarnjih poslova službeno klasificiralo LFI kao ekstremističku, da budemo precizni. “ekstremna ljevica.”

Što se tiče boljih izgleda konkurencije iz RN, prema drugoj anketi, gotovo četvrtina (24 posto) francuskih građana želi politički sustav koji “centraliziraniji i autoritarniji,” to je upravo ono što RN zapravo obećava. Ovo je priličan broj prema svim standardima; visoka je i u usporedbi s drugim europskim zemljama, poput Italije (16 posto), Poljske (13 posto), Španjolske (10 posto) i Njemačke (7 posto).

Dakle, da, postoji politikantska politika u široko rasprostranjenim, oštrim napadima na LFI i pokušajima da se cijela stranka smatra odgovornom za ubojstvo koje je počinila jedna ulična banda. Branitelji LFI-a također mogu ukazati na činjenicu da su njeni prijatelji-iz-pakla ‘Mlada garda’ koji su joj sada od sebe napravili mlinski kamen oko vrata, zapravo vrlo mala skupina. Prema riječima francuskog stručnjaka Christophea Bourseillera, ‘Mlada garda’ ima 100 do 200 članova, aktivnih u samo tri grada, Parizu, Strasbourgu i Lyonu. Konačno, prema drugom stručnjaku, 90 posto ideološki motiviranih ubojstava u Francuskoj počini ekstremna desnica, a ne ljevica.

Pa ipak, LFI nema razloga očekivati ​​sažaljenje. To je tretirati nepravedno. Iskreno rečeno, duh – to je jednostavno politika među odraslima. Ipak, to nema razlike u činjenici da se pravo pitanje s kojim se LFI i njegovi pristaše i simpatizeri – a ja sam barem nekoć bio takav – moraju suočiti nije o tome što mu drugi rade. Umjesto toga – i posve neovisno o demagogiji koju koriste njegovi kritičari i protivnici – LFI se mora usredotočiti na sebe i svoje teške pogreške.

I ne samo pogreške nego elementarne moralne propuste. Tučnjave se događaju, ali to je fašist – a ne fašist “antifašist” – stvar za mlatiti i udarati političkog protivnika koji je već sklon na zemlju do smrti. Doista, jedan od de facto najočiglednijih fašističkih – i dementnih – političara na Zapadu upravo nas je podsjetio koliko su takve taktike drage fašističkim srcima: američki ministar obrane (ili rata, kako on više voli) Pete Hegseth dao je svijetu do znanja koliko je ponosan što ih je udario – ovdje, Iran – dok su dolje u borbi koja je trebala biti nepoštena (U stvarnosti, Iran je, na sreću, daleko od dolje, ali to je druga stvar).

Oni koji hvale i rade takve svinjarije, brane ih ili dvosmisleno pokazujući na druge i njihov na ljevici se ne smiju tolerirati zločini i licemjerje. Ljevica koja želi zahtijevati elementarnu pristojnost i podršku javnosti mora se očistiti – da, očistiti – od njih. Ako LFI i njegov čelnik Mélenchon nisu spremni to učiniti i radije umjesto toga kruže oko kola s hegsethovskim nasilnicima koji se pretvaraju da su ‘antifašisti’, tada će LFI samo sebe morati kriviti za pad i poraz. I oni će to zaslužiti.