Bliski istok je najturbulentnija svjetska regija. Njegovu relativnu stabilnost poremetio je pad moćnog Osmanskog carstva koje je trajalo preko 600 godina (od 1299. do 1922.) i koje je na vrhuncu svoje moći obuhvaćalo čak oko 23 milijuna km2. Slom carstva dogodio se nedugo nakon njegovog poraza u Prvom svjetskom ratu u kojem je sudjelovalo na strani Centralnih sila koje su dijelile istu sudbinu – pad carstava (Njemačko i Austrougarsko carstvo).
Još većoj destabilizaciji bliskoistočne regije pridonijela je i utrka za ovladavanjem njezinim ključnim prirodnim resursom – naftom, potaknutom od strane europskih industrijskih sila kojoj su se uskoro pridružile i Sjedinjene Države.
Granice između naroda i plemena povlačene su na zemljovidima doslovno ravnalom – sukladno podijeljenim sferama utjecaja ključnih zapadnih sila, ne vodeći previše brige o etničkom stanju na terenu i težnjama domicilnog stanovništva.
Ali potpuna destabilizacija regije definitivno je nastala nakon uspostave suvremene izraelske države 1948. godine sukladno odluci UN-a, što je dovelo ne samo do trajnog poremećaja odnosa između židovskog stanovništva i Arapa, već i do izbijanja brojnih ratova kako između Izraela i Palestinaca (za one koji ne znaju i Palestinci su Arapi), tako i između Izraela i arapskih država u njegovu susjedstvu (Egipat, Libanon, Sirija).
U međuvremenu je pronađen određeni modus vivendi, nužan objema stranama barikada za normalan život i razvoj njihovih društava, ali su različita tumačenja prava i (ne)pravde i dalje, sve do današnjih dana ostajala temelj dubokog nepovjerenja, ali i iskra koja u svakom trenutku može zapaliti veliki požar. Ovom potonjem upravo svjedočimo u posljednje cca tri godine na najdramatičniji mogući način, koji je kulminirao američko-izraelskim napadom na Iran i njegovim širenjem na čitavu regiju.
Međutim, jedna je osoba u uspostavi spomenutog modusa vivendi između Izraela i Arapa, ali i osiguranju američke moći u toj regiji i ne samo njoj imala presudan utjecaj zbog svoje neupitne genijalnosti i senzibilitetu prema vanjskoj politici i geopolitičkim zakonitostima općenito.
Riječ je, dakako, o američkom politologu, diplomatu i političaru židovskog porijekla Henryju Kissingeru, koji je 1938. godine iz Njemačke emigrirao u SAD bježeći od nacističkog progona. Bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost od 1969. do 1975., a također i američki državni tajnik od 1973. do 1977. – sve to u dva mandata – pod predsjednicima Richardom Nixonom i Geraldom Fordom. Lako ćete uočiti iz navedenih godina kako je u jednom razdoblju čak istovremeno obnašao dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost Bijele kuće i državnog tajnika – što je bio prvi i donedavno posljednji put u povijesti SAD-a, što je samo govorilo o njegovom intelektualnom kapacitetu, znanju i vještinama.
Ali svakom rekordu jednom dođe kraj, pa je tako i u sadašnjoj američkoj administraciji pod vodstvom Donalda Trumpa došlo do situacije da jedna osoba obnaša spomenute dvije ponajvažnije dužnosti. Riječ je o Marcu Rubiju, koje je prvotno bio samo državni tajnik ali je nakon skandala sa slanjem povjerljivih poruka o američkim napadima na jemenske hutiste – preciznije, procurijelim chatom na platformi Signal od strane tadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Mike Waltza (Trump ga je ubrzo nakon toga razriješio dužnostii imenovao za američkog veleposlanika u UN-u), Rubio preuzeo i njegovu dužnost. Time se Rubio, kao druga osoba u američkoj političkoj povijesti pridružio legendarnom Kissingeru (iako ni kriv ni dužan, već igrom slučaja, ako slučaja u sferi američke visoke politike uopće može biti).
Ali vratimo se mi genijalnom Kissingeru i pogledajmo kako je sve počelo u svezi njegove spomenute zasluge.
Prvi potresi u Bijeloj kući: Evo koga je Trump smijenio i što se dogodilo Marcu Rubiu
Velika Sueska kriza
Velika Sueska kriza iz 1956. godine (poznata još i kao Drugi arapsko-izraelski rat, i kao Trojna agresija) počela je nakon odluke Egipta da provede nacionalizaciju Sueskog kanala kojim su do tada zajednički upravljale Velika Britanija i Francuska.
Nakon te odluke navedene europske kolonijalne sile, kojima se odmah priključio i Izrael, odlučile su se na zajedničku vojnu operaciju protiv Egipta. Na kraju su doživjele poraz. Ali ne vojni, jer je Egipat bio pred potpunim slomom, već onaj politički, koji se dogodio zbog snažnog pritiska SAD-a da se snage tročlane koalicije odmah povuku, pritom svim trima državama zaprijetivši uvođenjem američkih sankcija. To je bio i početak konačnog kraja kolonijalne vladavine spomenutih europskih sila ne samo nad Bliskim istokom.
Zanimljivo je spomenuti i ruske povijesne izvore koji govore kako je presudni utjecaj na takvu odluku tadašnjeg američkog predsjednika Eisenhowera imala prijetnja Sovjetskog Saveza da će, ukoliko se intervencionističke snage odmah ne povuku iz Egipta on vojno intervenirati na strani te najvažnije arapske zemlje.
Kako god bilo – bilo da je riječ o strahu SAD-a od gubitka tada najmoćnije arapske države, ili zbog ne htijenja ulaska u rat sa SSSR-om zbog sukoba kojeg SAD nisu ni pokrenule – ubrzo su se dogodile ključne promjene. Egipat je postao vlasnik Sueskog kanala, a arapske su zemlje bile osokoljene egipatskom političkom pobjedom nad Izraelom, jednako kao i krahom europske kolonijalne vlasti koja je ubrzo uslijedila, kao što su uslijedili i novi arapsko-izraelski ratovi.
O njima ovom prigodom neću detaljnije govoriti jer to nije tema teksta, već ću se osvrnuti na ulogu Kissingera koja je dovela do dramatičnih i dugoročnih političkih promjena u toj ključnoj svjetskoj regiji čije posljedice traju do danas i daleko nadilaze sam Bliski istok.
Tko je bio preminuli Henry Kissinger – kontroverzni „čarobnjak“ američke vanjske politike? I Putin ga je cijenio
Kissingerov plan
Riječ je o dijelu “Kissingerovog sustava” koji se odnosio na arapske monarhije Perzijskog zaljeva. Njima su Sjedinjene Države ponudile vrlo zanimljiv i, kako se ubrzo pokazalo, prilično profitabilan posao. Njegova se bit svodila na slijedeće: arapske zemlje obvezale su se prodavati naftu isključivo za američke dolare, a prihod od prodaje ulagati u američke vrijednosne papire – državne obveznice ili dionice američkih tvrtki. Zauzvrat, Sjedinjene Države pristale su jamčiti njihovu sigurnost i općenito osigurati stabilnost u regiji.
To je pak bilo vrlo važno u tadašnjim okolnostima, neposredno nakon Jomkipurskog rata u listopadu 1973. godine između Izraela i sirijsko-egipatske koalicije koji je imao goleme posljedice po sve u njega uključene strane.
Za monarhije Perzijskog zaljeva navedeni je dogovor bio izuzetno profitabilan: dobili su ne samo jamstva regionalne stabilnosti, već i pristup američkom financijskom tržištu, što im je omogućilo povećanje prihoda od nafte (info: ukrajinski medij Strana). SAD su, pak, dobile stabilnu potražnju za dolarom kao primarnim sredstvom plaćanja za naftu i naftne derivate (otuda i izraz “petrodolar”, što znači dolar pokriven naftom), a potom i za energetske resurse općenito. Nadalje, SAD su dobile stabilnu potražnju za svojim vrijednosnim papirima, uključujući dužničke obveze, što je značajno povećalo američke financijske resurse.
Upravo je obostrana korist sporazuma odredila njegovu dugovječnost: petrodolarski sporazumi ostali su na snazi gotovo nepromijenjeni već pola stoljeća.
U biti, francusko-britanski kolonijalni sustav zamijenjen je američkim neokolonijalnim sustavom, u kojem glavni instrument utjecaja nisu bili rakete i nosači zrakoplova (iako su ih itekako imali), već petrodolar zajamčen prisutnošću tih raketa i nosača zrakoplova.
Blic analiza Zorana Metera: Trump, Xi i Putin u Kini pokreću ples od kojeg će se mnogima zavrtjeti u glavi
SAD sada upao u istu zamku kao i nekad Britanija i Francuska
Ovdje je zanimljivo povući paralelu. Velika Britanija i Francuska pokretanjem rata protiv ključne arapske države Egipta, koji je njihovu nazočnost na svom tlu javno prokazivao kolonijalističkom i težio njihovom povlačenju iz regije – na kraju su doživjele svoj potpuni poraz, makar on nije bio vojni.
Slična stvar sada prijeti i Sjedinjenim Državama kroz pokretanje rata protiv Irana skupa s Izraelom. Iako sigurno neće doživjeti vojni poraz (ali ni vojnu pobjedu), politički poraz mogao bi biti vrlo izgledan.
Washington je ovu vojnu operaciju, koju je nazvao „Epski bijes“, zamislio kao onu koja će dovesti do učvršćivanja američke kontrole nad Bliskim istokom i njegovim energentima, a istodobno izgurati rastući utjecaj Kine i Rusije u regiji koji se velikim dijelom gradio upravo preko Irana i njegovog regionalnog utjecaja. Podsjetio bih kako je Kina ne tako davno učinila nemoguće: svojim diplomatskim naporima i umijećem dovela je do ponovne uspostave diplomatskih odnosa između dvaju najvećih regionalnih antagonista s kojima je aktivno gradila strateške odnose – Irana i Saudijske Arabije.
Dosadašnji tijek rata, barem za sada, imao je potpuno suprotan učinak, i daje povoda za predviđanja da će značiti početak kraja američke regionalne i globalne dominacije, isto kao što je Sueska kriza iz 1956. dovela do kraja statusa Velike Britanije i Francuske kao velikih sila i početka kraja njihove kolonijalne vladavine diljem svijeta.
Rat s Iranom diskreditirao je sam koncept Sjedinjenih Država kao jamca mira i stabilnosti u Perzijskom zaljevu i široj regiji – dakle ono što je mukotrpno i s velikim trudom gradio i izgradio Henry Kissinger.
Trump: Rat u Iranu trebao bi završiti uskoro
Velike štete i po Arape
Jer osim Irana, i američki arapski zaljevski saveznici u ovom su ratu pretrpjeli znatnu štetu, prije svega u svom energetskom sektoru ali i ne samo njemu (turizam, promet, investicije). Te bi štete po bogate zaljevske monarhije možda i bile prihvatljive da je SAD ovaj rat do svoje bezuvjetne pobjede tj. do sloma Irana.
Ali od toga očito nema ništa. Zahuktavaju se mirovne inicijative, pokreću pregovori, a kada je to tako – jasno je kako se rat neće nastaviti do pobjedonosnog kraja bilo koje strane, već, ako do njegovog nastavka i dođe, to može služiti samo kao sredstvo pritiska za postizanje povoljnijih uvjeta za sporazum o njegovom konačnom završetku (Trump danas govori kako američka blokada Hormuza već sada daje veće rezultate od zračnih napada na Iran). Osim toga Teheran jasno daje do znanja kako ne želi primirje, već trajni sporazum o završetku rata.
Ali kakav god taj završetak bio, Iran će nedvojbeno nastaviti postojati, a do daljnjega će se na vlasti ostati i dosadašnji teokratski režim. I što je još važnije, Iran se nakon svega ovoga što mu se dogodilo još dugo vremena neće vratiti suradnji sa zapadom u kojeg je sada i konačno potpuno izgubio povjerenje, smatrajući se prevarenim tijekom pokrenutih pregovornih procesa prije rata. Štoviše! Jasno se ocrtava njegovo još dublje uključenje u integracije protuameričkog tipa – BRICS i Šangajska organizacija – SCO.
Iran je prema svemu tome ne samo zadržao status quo, već i „dobio na lotu“ – ovladavši Hormuškim tjesnacem što nije mogao nikada u povijesti. Ta činjenica, uz iranski obogaćeni uran sada postaje temeljno pitanje kojima se bave američki i iranski pregovarači. Teheran bi oko toga možda mogao težiti određenom kompromisu, ali bi ga u tom slučaju itekako htio naplatiti. Moguće ukidanjem američkih sankcija i oslobađanjem zamrznutih iranskih aktiva u SAD-u, kao i plaćanjem ratnih reparacija za štetu koju Teheran procjenjuje na oko 270 milijardi dolara – nanesenu američkim i izraelskim zračnim udarima. Sve je to krajnje malo vjerojatno, a time i konačni sporazum.
Ali čak i da se on ne postigne, a stanje ni rata ni mira ostane zamrznuto – Iran i u takvoj situaciji izgleda kao pobjednik, jer se othrvao višestruko snažnijoj vojnoj moći dviju savezničkih država od kojih je čelnik jedne – Benjamin Netanyahu, govorio čelniku druge – Donaldu Trumpu – da će ovaj rat izgledati kao kratka i laka šetnja.
Tko im je smjestio: Porazom Irana Izrael bi dobio regionalnu, a SAD globalnu vlast. Vrijedilo je pokušati
„Šetnja“, koja bi na kraju mogla poništiti sav gore navedeni Kissingerov uspjeh u osiguranju dugotrajne američke moći i utjecaja. Tko bi u tom slučaju mogao doći na smjenu SAD-u prosudite sami.
Iako se te promjene neće dogoditi preko noći, tendencija i vektori itekako ukazuju na njihov neizbježni dolazak.
