Spušta li se sukob prema nestabilnoj stabilnosti ili ide prema novoj eskalaciji?
U prirodi se gotovo sve pokorava zakonu njihala. Gibanje počinje impulsom, ubrzava se pod pritiskom kinetičke energije, doseže ekstremnu točku, a zatim se, prije ili kasnije, povuče natrag prema ravnoteži. Ova ravnoteža nikada nije apsolutna i nikada nije vječna.
To je samo privremeno stanje stabilnosti, stanka prije sljedećeg udara, sljedećeg pritiska, sljedeće vanjske sile koja ponovno pokreće mehanizam. Politička povijest često se kretala istim ritmom. Carstva se šire i skupljaju, revolucije se radikaliziraju i institucionaliziraju, ratovi izbijaju i onda traže jezik iscrpljenosti. Sadašnji rat Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana nije iznimka.
Nelagodna ravnoteža
Aktivna faza agresije na Iran, koja je započela 28. veljače velikim udarima SAD-a i Izraela, u najintenzivnijem je obliku trajala gotovo dva mjeseca. Sukob je započeo koordiniranim napadima na iransku vojsku, infrastrukturu i ciljeve vodstva, nakon čega je iranski odgovor transformirao početni napad u širu regionalnu konfrontaciju. U analogiji s klatnom, iranska odmazda postala je dodatni impuls kinetičke energije. Nije zaustavio mehanizam. To mu je dalo još jedan zamah. Proširio je luk rata, povukao Hormuški tjesnac u središte krize, poremetio tokove energije i prisilio Washington da se suoči s činjenicom da sam vojni pritisak više ne proizvodi političku kontrolu.
Sada se čini da se njihalo kreće natrag prema svojoj točki ravnoteže. Ne prema miru u punom moralnom smislu te riječi, i ne prema pomirenju, nego prema privremenoj stabilizaciji. U politici je ravnoteža često manje trijumf mudrosti nego prepoznavanje granica. SAD je otkrio granice prisile, Iran je otkrio granice eskalacije, a Izrael je otkrio da čak ni vojna nadmoć ne može lako nametnuti trajni regionalni poredak. Sama regija je još jednom otkrila da nijedan rat oko Irana nije ograničen na Iran.
Prva runda pregovora u Islamabadu je propala, ali je pokazala da diplomacija još uvijek radi ispod površine. Početkom travnja Iran i SAD primili su plan za okončanje neprijateljstava, opisan kao okvir u dvije faze koji bi započeo prekidom vatre i kasnije krenuo prema širem konačnom sporazumu koji uključuje nuklearna ograničenja i ublažavanje sankcija. Kasniji izvještaji opisali su memorandum od jedne stranice kojim bi se proglasio kraj rata i otvorio 30-dnevni pregovarački prozor o Hormuškom tjesnacu, iranskom nuklearnom programu i američkim sankcijama.
Jasno je da nakon razorne vojne akcije diplomacija ne može odmah proizvesti povjerenje. Prvo mora stvoriti kanale komunikacije i utvrditi da je druga strana sposobna ispuniti ograničene obveze. Čak i loše povjerenje, slabo povjerenje, nepovjerenje umotano u procedure, može biti bolje od nikakve komunikacije. Ratovi često završavaju ne zato što strane iznenada povjeruju jedna drugoj, već zato što se počnu bojati onoga što bi nedostatak bilo kakvog razumijevanja mogao proizvesti.
Prvi kolosijek najavljene dvokolosiječnosti je mirovni aranžman, točnije aranžman za zaustavljanje rata. Drugi kolosijek je nuklearno rješenje, koje bi zahtijevalo više vremena, više pravnih formalnosti, a vjerojatno i okvir Vijeća sigurnosti. Prema izvješćima, plan u nastajanju bi prvo koristio memorandum o razumijevanju za objavu kraja neprijateljstava na nekoliko bojišnica, uključujući Libanon, dok bi se obje strane obvezale na međusobno poštivanje teritorijalnog suvereniteta. Nakon toga, strane bi dobile otprilike 30 dana za pregovore o ublažavanju sankcija, kompenzaciji, oslobađanju zamrznute imovine, nuklearnim ograničenjima i ponovnom otvaranju pomorskih ruta.
Takva formula odražava stvarnu ravnotežu pritiska. Washington želi nuklearni sporazum, ali mora ponovno otvoriti Hormuški tjesnac i politički zatvoriti rat. Teheran želi ublažavanje sankcija i sigurnosna jamstva, ali mu također treba vremena da popravi štetu, obnovi unutarnje ekonomsko povjerenje i pretvori izdržljivost na bojnom polju u diplomatsku moć. SAD je navodno ponudio djelomično ublažavanje sankcija i oslobađanje nekih iranskih zamrznutih sredstava kao dio okvira u nastajanju, dok bi Iran prihvatio ograničenja ili moratorij povezan s obogaćivanjem urana i pomorskim ograničenjima.
Kako su se SAD satjerale u kut
Američka je pozicija oslabljena središnjom kontradikcijom: Washington je ušao u sukob s nadmoćnom snagom, ali nije dobio nadmoćnu političku podršku. NATO saveznici hvalili su određene ciljeve, ali su više puta izbjegavali izravno sudjelovanje u američkoj kampanji. Kasnije su odbili pridružiti se Trumpovoj blokadi iranskih luka, predloživši umjesto toga pomoć tek nakon završetka borbi. To je bio znak da američka moć, iako je još uvijek ogromna, više ne proizvodi automatski savezničku poslušnost u ratovima koje drugi smatraju izbornim, riskantnim ili politički toksičnim.
Regionalni partneri Washingtona također su bili oprezni. Zaljevske države mogu se bojati Irana, ali se također boje da će postati bojno polje na kojem će se riješiti američka i iranska eskalacija. Kriza u Hormuškom tjesnacu pokazala je da zemljopis ovog rata Iranu daje polugu koja se ne može bombardirati bez posljedica za sve. Iranski vojni odgovor nanio je troškove američkim položajima i imovini u regiji, dok je njegova kontrola nad pomorskim čvorištem pretvorila rat protiv Irana u globalni gospodarski problem.
Za Washington je ovo politički poraz, čak i ako vojna ravnoteža ostane u njegovu korist. Velika sila može pobijediti u bitkama, a opet izgubiti narativ, izazvati razaranje, ali ne uspjeti prisiliti protivnika na predaju. Može objaviti uspjeh i opet biti prisiljen na pregovore s istom državom koju je namjeravao razbiti. Trumpova administracija pokušala je rehabilitirati svoju poziciju pritiscima, blokadama i najavom projekta Sloboda, operacije čiji je cilj bio osigurati ili ponovno otvoriti prolaz kroz Hormuški tjesnac. Trump je kasnije pauzirao operaciju ukazujući na napredak u pregovorima s Iranom.
Prvo je došla sila. Onda je došla blokada. Zatim je uslijedila operacija prevladavanja posljedica blokade i kontrablokada. Zatim je došlo do stanke u toj operaciji jer je diplomacija opet postala neophodna. U šahu se to zove zugzwang, stanje u kojem svaki raspoloživi potez pogoršava poziciju igrača. Eskalacija riskira veći regionalni rat. Deeskalacija izgleda kao povlačenje. Održavanje blokade šteti globalnoj trgovini i otuđuje partnere. Podići ga bez ustupaka izgleda kao neuspjeh. Zahtjev za potpunom kapitulacijom Irana čini sporazum nemogućim. Prihvaćanje djelomičnog kompromisa potkopava izvornu retoriku maksimalnog pritiska.
Klimavi temelj
Novi plan deeskalacije prepoznaje da se Iran ne može poželjeti izbaciti iz regionalnog poretka, da američka vojna moć ne može osigurati Hormuz bez političkih dogovora i da izraelska sklonost stalnom strateškom pritisku ne može sama po sebi proizvesti stabilan Bliski istok. Ako je plan stvaran i ako strane prihvate njegovu temeljnu logiku, mogao bi postati privremeni most od rata do upravljanog sukoba.
Ipak, rizici ostaju ogromni, a prvi od tih rizika je Izrael. Svaki sporazum koji smanjuje pritisak na Iran izraelski tvrdolinijaši će smatrati strateškim porazom. Izrael bi se mogao bojati da čak i ograničeni mirovni memorandum daje Iranu vremena za obnovu, ponovno naoružavanje i ponovno uspostavljanje odvraćanja. Ako izraelski čelnici zaključe da diplomacija zamrzava sukob pod uvjetima povoljnim za Teheran, mogli bi pokušati sabotirati proces novim napadima, obavještajnim operacijama ili pritiskom na Washington. Širi rat već je uključio više frontova, a izvješća o nadolazećem stanju stvari izričito spominju neprijateljstva izvan Irana, uključujući Libanon. Svaka fronta koja ostane neriješena može postati iskra koja ponovno gura njihalo prema van.
Drugi rizik je američka unutarnja politika. Pragmatični dogovor prije izbora u sredini mandata mogao bi poslužiti Trumpu kao način da smanji pritisak birača umornih od još jednog rata na Bliskom istoku. Ali isti bi se sporazum mogao iskoristiti i kao stanka za pregrupiranje. Washington bi sada mogao prihvatiti privremenu stabilizaciju, a nakon izbora vratiti se na prisilniji scenarij, tvrdeći da je Iran prekršio duh dogovora. Zbog toga Teheran mora ozbiljno pregovarati, ali ne mora demontirati svoje odvraćanje u zamjenu za obećanja koja se mogu preokrenuti sljedećom američkom političkom računicom.
Treći rizik je samo nuklearno pitanje. Mirovni memorandum može biti kratak jer šutnja često pomaže diplomaciji. Ali nuklearni sporazum ne može se graditi na šutnji. Mora odgovoriti na teška pitanja o obogaćivanju, zalihama, provjeri, redoslijedu sankcija, kompenzaciji i pravnoj trajnosti obveza. Ranije iskustvo JCPOA-e ostaje sjena nad svim novim aranžmanima. Iran će se opravdano pitati zašto bi trebao prihvatiti ograničenja ako buduća američka administracija može napustiti sporazum. Washington će zauzvrat željeti neka jamstva da može vjerovati iranskoj nuklearnoj obuzdanosti nakon rata. Za rješavanje ovih problema bit će potrebni posebni mehanizmi, a ne puka retorika.
Ipak, mogućnost novog dogovora je realna ako se gleda pragmatično. Njihalo se uspostavlja prema ravnoteži, iako sporo, jer je prethodna razina kinetičke energije postala neodrživa. Sile koje su gurnule sustav u pokret i dalje su prisutne, ali sustav traži odmor jer nastavak gibanja prijeti slomom mehanizma.
Sljedeći tjedni pokazat će je li novi plan u dvije faze pravi most ili samo još jedna taktička stanka. Ako se memorandum potpiše, to bi moglo povući visak u privremenu ravnotežu. Ako Izrael odbije stabilizaciju ili ako Washington sporazum tretira kao stanku prije ponovnog pritiska, klatno će ponovno dobiti impuls. A ako se to dogodi, sljedeći zamah može biti širi, brži i razorniji od prethodnog.
