Suprotno očekivanjima i osobnim ambicijama Aleksandar Vučić i njegova lista okupljena oko SNS-a izgubili su izvanredne parlamentarne izbore na kojima je premoćnu pobjedu odnijela Studentska lista. Izbore je prije svega obilježio masovan izlazak na birališta- do 19 sati zabilježena je izlaznost od 67,6 posto što je najviša izlaznost u Srbiji u posljednja skoro tri desetljeća, odnosno od povijesnih izbora 2000. kada je pao režim Slobodana Miloševića.
Visoka izlaznost tradicionalno ne ide na mlin vladajućoj stranci s discipliniranim biračkim tijelom već upravo ona pokazuje visoku mobilizaciju apstinenata i građana željnih promjene pa je to zasigurno jedan od ključnih razloga Vučićeva bolnog poraza. Nije nevažno niti to što su izvanredni izbori u rujnu napisani nakon skoro dvije godine neumornih studentskih prosvjeda protiv korupcije i autoritarnih tendencija vlasti.
Ključna točka Novi Sad
Ključnom točkom preokreta iz ove perspektive gledano zasigurno se može smatrati tragedija iz 2024. kada je u Novom Sadu na željezničkom kolovozu pala nadstrešnica uslijed čega je poginulo 16 ljudi. Prosvjednici i širi društveni pokret tu su nesreću iskoristili kao pokazatelj izravnog simbola institucionalnog nemara, korupcije i cjelovitog izostanka odgovornosti vladajućih struktura.
Studentske skupine svo su ovo vrijeme uspjele održati dugotrajni pritisak na vlast postepeno kanalizirajući ulično nezadovoljstvo u institucionalnu političku snagu. Pokret je nadišao studentsku populaciju i privukao građane svih životnih dobi koji su zahtijevali transparentnije upravljanje, slobodnije medije i odvažniju borbu protiv korupcije čime je stvoren najozbiljniji politički izazov za Vučića otkako je stupio na vlast. U službenom obraćanju u kojem je priznao poraz Vučić je doduše iznio nešto drugačije uzročnike svojeg poraza pa je slijedom toga gubitak vlasti pripisao verifikaciji revoluciju okrivljujući za osobni debakl medije i strano uplitanje.
Srpski analitičari i kao jednu od ključnih pogrešaka Vučićeve kampanje ističu pogrešnu procjenu dometa prosvjeda. Vladajuća stranka prilično je dugo studentske prosvjede tretirala kao prolazni i lokalni bunt mlađe populacije umjesto da je to shvatila kao artikulaciju dubljeg i daleko šireg društvenog nezadovoljstva.
Dvije godine prosvjeda
Kada su vidjeli da vrag nosi šali Vučić i njegovi puleni preko provladinih medija Studentsku su listu u javnom prostoru pokušali prikazati kao politički neozbiljnu i neiskusnu opciju koja služi kao instrument oporbenih lidera što nije palo na plodno tlo kod birača koji su izgleda odlučili povjerenje dati političkoj svježini.
Kampanja SNS-a pri tome se kao uvijek do sada snažno oslanjala na tradicionalnu matricu. Protivnike se optuživalo za izdaju, rad za strane interese i destabilizaciju zemlje što razumljivo Vučiću nije niti moglo donijeti novo biračko tijelo, upravo suprotno, njegova je retorika odbila neodlučne birače i dodatno homogenizirala nezadovoljnu javnost što pokazuje veliki broj izlazaka na birališta na kojima je kažnjena predsjednikova polarizirajuća retorika.
Pri tome nije nevažno to što za tragediju u Novom Sadu u konačnici nitko nije odgovarao. Umjesto da sankcioniraju odgovorne vlasti su ublažavale političku štetu kozmetičkim ostavkama i proceduralnim odgađanjima istrage pa se i to obilo o glavu Vučiću koji je godinama svoju poziciju održavao na obećanju stabilnosti i kontinuiteta. Dvije godine učestalih prosvjeda ta su obećanja bacili u vodu. Srbija je u tom periodu ušla u trajnu krizu što je Studentska lista iskoristila predstavljajući se kao struja koja donosi smirenje tenzija. Kampanju je Vučić nadobudno i bez imalo samokritičnosti u cijelosti fokusirao na sebe. Lokalni odbori i ostali stranački dužnosnici ostali su u njegovoj sjeni pa je na njega pao i sav teret ovog poraza koji će sasvim sigurno rezultirati i podjelama unutar SNS-a u kojem će se tražiti Vučićeva nasljednika.
