-Bratovštine su stoljećima bile više od pukih vjerskih udruga: bile su nositelji karitativne skrbi, identiteta, gospodarske kohezije i duhovne povezanosti zajednice. Kroz njih se prožima religiozno, crkveno i svjetovno, pa i gospodarsko djelovanje lokalne zajednice. Upravo zbog toga, povijest bratovština nije samo vjerska ili crkvena povijest – ona je sastavni dio šireg društvenog i kulturnog tkiva hrvatskog prostora, osobito njegova priobalja i otoka- rekla je dr.sc. Pešorda.
– U 13. st. posebno se izdvajao flagelantski (bičevalački) pokret, koji je bio preteča najstarijih bratovština. Uz našu obalu je od 1214. najstarija flagelantska bratovština sv. Silvestra u Zadru, a bratovština flagelanata je najstarija i u Dubrovniku, gdje se spominje od 1225.godine i članovi joj se okupljaju u staroj crkvi Svih Svetih (Domino). Na području srednjovjekovnog Dubrovnika spominje se četrdesetak bratovština koje su imale matrikulu (statut) koja propisuje ustroj, upravno tijelo i način izbora dužnosnika, a uz kršćansku solidarnost, članovima su pružale duhovnu sigurnost, pomoć u bolesti, utjehu u smrtnom času, organiziranje pogreba i pomoć obitelji preminuloga bratima – dodala je.
Dr.sc. Ljiljana Marks je rekla da “u bratovštinama dubrovačkog kraja smrt i običaji koji je prate nisu samo privatno iskustvo već i duboko ukorijenjen društveni i pravni poredak.
-Taj suodnos zakonskoga i običajnoga prava u životu dubrovačkih bratovština označuje trajna napetost koja je istodobno i produktivna jer oslobađa velik prostor u koji lokalna zajednica može upisivati brojna tumačenja i značenja što počivaju na duboko prepletenim, veoma starim i nerazmrsivim slojevima tradicije, običaja, obreda, vjerovanja, strahova, nade…Iako danas zakonsko pravo ima veću formalnu snagu, zakon se primjenjuje samo djelomično, često “koliko je nužno“, dok običajno pravo, kad je riječ o smrti i pogrebima– jer ovdje govorim o tom segmentu knjige– regulira cijeli pogrebni postupak. Ti su običaji u zajednicama snažniji, poštovaniji i životniji pa je djelovanje bratovština, kad je riječ o smrti, zaključuje Rašica, općeprihvaćeno u strukturama običajnog prava, bez obzira na propis ili propisu unatoč”- kazala je Marks.
-Bratovštine su opstale jer su bile žilave i potrebne, ali ih svi pravni poretci nisu shvaćali kako dolikuje. Bile su žilave i ljudima jako važne, bitne za kolektivni identitet jer ljudi su, pogotovo prije, imali uvijek taj osjećaj pripadništva još nečemu. Čuvaš ono što ti je bitno unatoč nesklonim vremenima. Bratovštine su na selu stvarno bile ključne jer su bile glavni oblik brige i okupljanja ljudi. I tu je kontinuitet generacija, tu je veza s onima koji su prije nas bili i sad smo mi, a jednog dana bit će netko treći. Socijalna osjetljivost bratovština je jaka jer pomažu one kojima ne ide jako dobro i koji su potrebiti. I ta vertikala kroz generacije je nešto jako važno i nešto što smo možda malo izgubili, a mislim da je jako dragocjeno da znamo da i poslije nas dolaze drugi, da su prije nas bili drugi. Mislim da nas to povezuje u jako važni lanac- naglasila je akademkinja dr.sc. Nella Lonza.
-Sve su bratovštine poput rođaka na javnim okupljanjima ili svadbama: niste sigurni s čije strane obitelji dolaze, ali su svima dragi i funkcioniraju izvrsno. Bratstva pomažu ljudima kad im je najpotrebnije, pa i oko groblja u održavanju naše lijepe tradicije. Bitan su temelj i oslonac svakodnevice našeg kraja, a moja knjiga zaranja upravo u fascinantni svijet sudara stoljetne tradicije i suvremene birokracije. Tema knjige su zapravo pravni okviri, budućnost, tradicija i bogatstvo koje imamo u Dubrovniku i koje vrijedi čuvati, naći im neki novi zakonski okvir funkcioniranja. Stoga predlažem da iskoristimo nekakve načine, kao što su to učinili Španjolci, primjerice u proslavi Velikog tjedna gdje se objavljuju procesije koje organiziraju bratovštine i otvaraju crkvice…Mislim da bi to mogli u Konavlima, Župi…i dati im značenje koje bratovštine zaslužuju. Do tada, nastavljamo ovaj zanimljivi put gdje tradiciju pokušavamo “ukalupiti“ u ladice suvremenog prava. Često u tome ne uspijevamo, ali vjerujemo da smo na dobrom putu. Pa eto, neka knjiga bude dio te priče- zaključio je Rašica.
