Ovo mi je najdraže doba godine. Klopa, kauč i dekica, filmovi, knjige, akobogda, mir i tišina. Isključit ću sve proklete telefone, zaključat ću se i dva puta. Dabogda mu se osušio ko zasmeta. Jer, Maja je na psihoterapiji – prazni stres, a puni pozitivu. Pravi remont. Ma nema veze što više nemam božićnicu. Zato imamo političare lopuže koji će nam vraćanjem svega pokradenog sigurno začepit sve minuse.
Kad im država uzme sve satove i ponekog Picassa, ostat će nam i za uskrsnicu. A operu će ove godine oni slušat u prdekani. Kad im na ispitivanju stisnu jaja, možda začujemo i visoki C. Eto, ja ih ne bi kažnjavala zbog pokradene love. Krali su i drugi, samo što ih nisu uhvatili. Ne još. Pa pogledajte oko sebe! Kad su se nadograđivali hoteli i službene zgrade, zar nije čudno da su se istodobno direktorima gradile kuće?
Od istog materijala, s istim šljakerima, za istu cijenu. U papirima vjerojatno sve štima. Pa ne sumnjam da su i ovi također uključili delete. Ja bi kažnjavala bahatost i preziran pogled prema malom čovjeku. Kao, što me jebeš, novinarski kretenu, za tamo neku propalu tvornicu od pet kuna i za radnike kojima je plaća bila ista tolika, kad je meni prijan jučer donio bursu punu čokolada i bombona. I ispod, naravno, 40 milijuna eura. Eto, toliko sam dobar da ću s vama podijelit čokoladu i bombone. I to samo ako mi zakolendate. Ma ni kolendari više ne primaju narančine i suhe smokve. Brzinski ispjeva kolendu spajajući sve u jednu veliku i nerazumljivu recitaciju i pruži ruku.
Traži gotovinu. E, i mi smo ga jedno vrijeme tražili. U očima mu lijepo vidiš halapljivost za lovom. Zadnjih godina plaćam im da prestanu pjevat, majke mi mile. Jer, oni ti zapravo ne dolaze čestitat Božić, nego isprosit lovu. Mogli bi slobodno pjevat Money, money, money. Čežnja za boljom zaradom probudila je u njima i dobre menadžere. Naime, krenu kao grupa, ali se pred vratima razdvoje. Pa ti kucaju jedno po jedno. Pod pretpostavkom da ćeš svakome od njih pojedinačno dat koliko si planirala dat kao grupi. Pa ti pomnoži.
Kad ih upozoriš da si već platila njihovoj sestri, koja već distonava ispred susjedovih vrata, stanu se kleti da tu osobu u životu nisu vidjele. Odrekla je se za 5 kuna. I to tri puta. Ko Petar Isusa. Ko političari ovoga što je sve pokro. Da, ni oni nisu grupno propjevali. Nego jedan po jedan. Tri tenora. Neki se čuju sotovoče.
Tiho, da niko ne zna. Kao kad odvališ Tihomira (kodno ime za nečujni prdac, op.a.). Iako je to teško jer se u nas zna kad neko prne. Mada tvrde da pojma nisu imali. Ali čuje se, čovječe. Pogotovo oni koji su bili bliže šupku, s otvorenim plamenom. Zbog uvaljivanja. I krene Tihomir. S njime i eksplozija priznanja. Nema više tišine. Pa ni Tiha noć više nije tiha. Ubili su je petardama.
