Prometne gužve, kolone, potraga za parkingom i sve veći broj automobila svakodnevica su Splita. Građane se istodobno sve češće potiče da automobil zamijene javnim prijevozom. No koliko je to u Splitu doista jednostavno? Odlučili smo to provjeriti na vlastitoj koži. Automobil smo ostavili po strani i krenuli na sasvim običnu gradsku rutu, kakvu bi tijekom jednog dana mogao prijeći bilo koji Splićanin koji mora obaviti nekoliko obveza na različitim krajevima grada.
Spinut – Mejaši – centar grada – bolnica – Žnjan – natrag do centra.
Pravila našeg malog eksperimenta vrlo su jednostavna: koristimo isključivo javni prijevoz i vlastite noge. Bilježimo kada smo došli na stanicu, koliko smo čekali autobus, je li stigao prema voznom redu, koliko smo puta morali presjedati i koliko nam je trebalo od jedne do druge točke.
Na kraju ćemo podvući crtu i odgovoriti na pitanje: koliko Split stvarno može živjeti bez automobila?
Prva prepreka već na Spinutu: Autobus koji ne vozi baš često
Naše putovanje započelo je u 9:30 na Spinutu, gdje smo čekali autobus broj 11.
Riječ je o liniji koja povezuje Spinut s Mejašima, prolazeći pritom kroz centar grada i pokraj KBC-a Split. Na papiru zvuči kao vrlo praktična veza, no postoji jedan problem: autobus ne prometuje osobito često.
Na pojedinim dijelovima dana polasci su otprilike jednom na sat, a nedjeljom ova linija ne vozi. To znači da propušten autobus može ozbiljno poremetiti planove.
Već na samom početku zabilježili smo prvo odstupanje. Umjesto u 9:30, autobus je krenuo dvije minute kasnije.
Nije riječ o velikom kašnjenju, ali kada putovanje uključuje presjedanja, svaka minuta može biti važna.
Kartu smo kupili putem mobilne aplikacije i platili je 1,50 eura. Kupnja iste karte kod vozača stoji tri eura, odnosno dvostruko više. Takva razlika u cijeni očito potiče putnike na digitalnu kupnju, što može ubrzati ulazak u autobus. Ipak, postavlja se pitanje koliko je takav sustav jednostavan starijim građanima i onima koji se slabije snalaze s tehnologijom? Aplikacija omogućuje kupnju karata bez čekanja na prodajnom mjestu, no potrebno je imati pametni telefon i znati se koristiti sustavom. Za redovite putnike postoje i mjesečne karte te povlaštene i besplatne kategorije prijevoza, ovisno o ispunjavanju propisanih uvjeta. Međutim, za građane koji autobus koriste povremeno, pojedinačne karte mogu predstavljati osjetan trošak.
Osim toga, prije putovanja korisno je provjeriti obavijesti o mogućim izmjenama i odstupanjima od voznog reda na stranicama Prometa.
Kratkim pogledom na stranicu vidljivo je da su izmjene u prometovanju autobusnih linija gotovo svakodnevne.
Osobe koje su s nama čekale autobus pitali smo koliko često posjećuju stranice Prometa i prate ove obavijesti.
“Ne baš često”, kaže nam jedna studentica.
“Najčešće se sjetim provjeriti tek kad vidim da autobusa nema”, dodaje Splićanin.
Presjedanje na Pazaru i čekanje trojke
Iako autobus broj 11 vozi prema Mejašima i praktičan je za odlazak do Mall of Splita, naš cilj bio je City Center One. Zbog toga smo na Pazaru morali presjesti na autobus broj 3. Prema aplikaciji, jedanaestica je na Pazar trebala stići u 9:43, a trojka u 9:51. To bi nam ostavilo osam minuta za presjedanje.
Na Pazar smo stigli u 9:45, dvije minute kasnije od predviđenog. Na elektroničkoj ploči pisalo je da trojka dolazi za osam minuta, no u autobus smo ušli tek u 9:57, šest minuta kasnije od vremena prikazanog u aplikaciji.
Dok smo čekali, ponovno se pokazalo koliko digitalizacija javnog prijevoza može biti izazovna za dio putnika. Kupnja karte na automatu, koja bi trebala biti jednostavna, ne ide svima jednako lako. Za nekoga tko svakodnevno koristi aplikacije to je pitanje nekoliko dodira po ekranu, dok drugima treba više vremena ili pomoć.
Pomogli smo nekolicini građana pri kupnji karte dok smo čekali naš autobus. Upitali smo neke od njih voze li automobil, i kada i zašto biraju autobus.
“Meni je autobus odličan kad idem u grad popiti kavu ili nešto obaviti. Ne moram misliti gdje ću parkirati ni koliko ću platiti parking. Ali ako moram u jednom danu otići na tri različita mjesta, onda već gledam kako ću uzeti auto”, kaže nam jedna Splićanka.
“Nije problem voziti se autobusom, problem je čekati ga. Ako zakasniš na onaj koji ide jednom na sat, što ćeš? Ili čekati ili zvati nekoga da dođe po tebe. Nije to baš praktično kad ideš na posao ili imaš zakazan pregled”, kaže nam.
Dok čekamo autobus, jedna gospođa greškom kupuje krivu kartu – umjesto jednokratne, uzela je trodnevnu. Upravo su takve situacije podsjetnik da javni prijevoz mora biti pristupačan svim generacijama, a ne samo onima koji su tehnološki najspretniji.
Trojka nas je zatim odvela pokraj bolnice Firule, gdje smo bili u 10:02, dok smo do Križina stigli dvije minute kasnije.
Put smo nastavili prema Mejašima.
Pred City Center One stigli smo u 10:17, sa šest minuta zakašnjenja u odnosu na planirani dolazak.
Od polaska sa Spinuta do dolaska na Mejaše prošlo je 47 minuta. Za relaciju koja automobilom, ovisno o prometu, može trajati znatno kraće, autobusom smo morali računati na gotovo sat vremena, uključujući presjedanje.
Povratak s Mejaša: Osamnaestica nas ugodno iznenadila
Nakon Mejaša krenuli smo prema centru grada. Odabrali smo autobus broj 18, koji polazi sa Sirobuje, a na našoj je stanici prema rasporedu trebao biti u 10:30. U autobus smo ušli u 10:34. Kako je prethodnoj karti isteklo vrijeme valjanosti, morali smo kupiti novu, ponovno za 1,50 eura.
Ovoga puta putovanje je prošlo bez većih problema. Na stanicu kod Hrvatskog narodnog kazališta stigli smo u 10:45. Vožnja je tako trajala svega 11 minuta, što je bio jedan od ugodnijih dijelova našeg eksperimenta. Pokazalo se da autobus na pojedinim relacijama može biti vrlo konkurentan automobilu, osobito kada nema potrebe za presjedanjem i kada se izbjegne potraga za parkirališnim mjestom te kada na cesti nema gužve. Jer dolazak automobilom u centar Splita ne završava samim dolaskom na odredište. Tek tada često počinje potraga za slobodnim parkingom, a ako ga i pronađete, treba ga platiti.
Od centra do bolnice: Autobus stiže, ali uređaj za karte ne radi
Sljedeća postaja bila je bolnica. Na autobus broj 5 ukrcali smo se u 10:57. Prema podacima iz aplikacije, kasnio je tri minute. Ubrzo smo primijetili još jedan problem: uređaj za očitavanje karata u autobusu nije radio.
Za putnike koji kartu kupuju putem aplikacije takve situacije mogu izazvati nedoumice, osobito ako nisu sigurni kako postupiti kada uređaj ne može očitati kupljenu kartu. Slični tehnički problemi dodatno kompliciraju korištenje javnog prijevoza, premda sama vožnja na ovoj relaciji nije dugo trajala.
Do Firula smo stigli u 11:07, dakle nakon deset minuta. Križine su udaljene još dvije autobusne stanice. U ovom slučaju javni prijevoz pokazao se sasvim praktičnim. Za dolazak do bolnice iz centra automobilom također treba uračunati promet i pronalazak parkirališnog mjesta, što nije uvijek jednostavno.
Od bolnice do Žnjana: Autobusom pa pješice
Nakon bolnice odlučili smo krenuti prema Žnjanu. Na stanici smo čekali autobus broj 8, čiji je dolazak bio predviđen za 11:21. Stigao je gotovo prema rasporedu, u 11:22.
Putovanje je proteklo bez većih poteškoća, a na stanici Bračka – Mertojak izašli smo oko 11:33. No tu naš put nije završio. Da bismo došli do žnjanske plaže, morali smo nastaviti pješice.
Upravo je to jedna od razlika između putovanja automobilom i javnim prijevozom. Autobus vas ne može uvijek dovesti neposredno do odredišta, pa uz samu vožnju treba računati i vrijeme potrebno za dolazak do stanice te hodanje nakon izlaska. Za mlađe i pokretljivije građane to možda nije velika prepreka, ali za starije osobe, roditelje s malom djecom ili osobe smanjene pokretljivosti dodatna udaljenost može biti važan čimbenik pri odabiru prijevoza.
Povratak u centar i treća karta
Posljednja etapa našeg putovanja bila je povratak sa Žnjana u centar grada. Na stanici Velebitska – Mertojak čekali smo autobus broj 15, koji je prema voznom redu trebao stići u 11:58. Ovoga puta autobus nas je iznenadio pozitivno. Stigao je dvije minute ranije, u 11:56.
Morali smo kupiti i treću kartu, što znači da smo tijekom cijelog eksperimenta za javni prijevoz potrošili ukupno 4,50 eura po osobi.
Na stanici Općina 2 izašli smo u 12:12, točno prema rasporedu. Preostala nam je još kratka šetnja do centra, gdje smo stigli u 12:20.
Time je naš eksperiment završio.
Građani između cijene, čekanja i praktičnosti
Naš obilazak pokazao je koliko iskustvo korištenja javnog prijevoza može ovisiti o tome gdje živite, kamo putujete i koliko često autobus prolazi vašom ulicom. Za nekoga tko svakodnevno ide istom linijom na posao ili fakultet, autobus može biti sasvim dobro rješenje. No kada se tijekom jednog dana mora obići više različitih dijelova grada, situacija postaje složenija.
Posebno su problematične linije s rijetkim polascima, jer propuštanje jednog autobusa može značiti dugo čekanje. Česte primjedbe koje se mogu čuti u raspravama o splitskom prometu odnose se upravo na pouzdanost voznog reda, broj presjedanja i povezanost pojedinih kvartova. Građanima koji koriste javni prijevoz nije važno samo koliko košta karta, nego i mogu li se pouzdati u to da će na odredište stići u predviđeno vrijeme.
S druge strane, automobil donosi vlastite probleme. Prometne gužve, cijena goriva, održavanje vozila i parkiranje mogu putovanje učiniti znatno skupljim i stresnijim. Zato pitanje nije samo je li autobus jeftiniji od automobila, nego i koliko vremena i fleksibilnosti građani gube ili dobivaju odabirom jednog ili drugog načina prijevoza.
Gotovo tri sata, pet linija i 4,50 eura
Naše putovanje započelo je u 9:30, a završilo u 12:20. Ukupno smo na putu proveli dva sata i 50 minuta, odnosno 170 minuta. Koristili smo pet autobusnih linija – 11, 3, 18, 5, 8 i 15, odnosno šest autobusnih vožnji, uz jedno presjedanje na prvoj relaciji. Kupili smo tri karte i potrošili 4,50 eura.
Tijekom putovanja zabilježili smo nekoliko manjih kašnjenja, jedan neispravan uređaj za očitavanje karata, ali i autobuse koji su stigli točno prema rasporedu ili čak nešto ranije. Najveći problem nije nužno bilo pojedinačno kašnjenje, nego činjenica da putovanje kroz više dijelova grada zahtijeva planiranje, praćenje rasporeda i prilagođavanje polascima.
Koliko bi nam trebalo automobilom?
Prema okvirnim procjenama trajanja vožnje za pojedine relacije, računica izgleda ovako:
Može li Split bez automobila?
Naš mali eksperiment pokazao je da se Splitom itekako može kretati javnim prijevozom, čak i kada je potrebno obići više udaljenih kvartova u jednom danu. No pokazao je i da to nije uvijek najjednostavnije rješenje.
Za građane koji žive uz frekventne autobusne linije, ne moraju često presjedati i imaju fleksibilan raspored, javni prijevoz može biti dobar izbor. Za one koji ovise o rijetkim polascima, svakodnevno mijenjaju više autobusa ili imaju obveze koje zahtijevaju precizno vrijeme dolaska, odricanje od automobila znatno je teže.
Za nekoga tko se većinu života vozi upravo splitskim javnim prijevozom, vrijedi priznati da je ovo bilo jedno od boljih iskustava. Na cesti je bilo mirno, nije došlo do gužvi na krucijalnim dijelovima grada, nije bilo ni kiše niti pretrpanih autobusa. Uglavnom su sve linije išle na vrijeme, s razumljivim kašnjenjima koji su očekivani. Ipak, znalo je biti dana kada se na jednom semaforu ‘zapne’ i po pet minuta, na nekoj stanici i do deset. Na vlastitoj koži smo i osjetili kada bi nas autobus na stanici ‘prešišao’ bez da stane, kada su kašnjenja bila tolika da se ‘preskočio’ jedan polazak, a da ne spominjemo dane kada je autobus broj 17 išao kroz trajektnu luku, pa smo jednom tamo ‘zaglavili’ dobrih 20 minuta.
Ako Split želi manje automobila na cestama, nije dovoljno samo pozivati građane da koriste autobuse. Potrebno im je ponuditi javni prijevoz koji je dovoljno čest, pouzdan, jednostavan i dobro povezan da automobil zaista mogu ostaviti kod kuće.
Mi smo to ovo prijepodne uspjeli. No bismo li na isti način željeli putovati baš svaki dan? To je već drugo pitanje.
Moja reakcija na članak je…
