Europsku uniju, odnosno njezine najvažnije članice, posljednjih tjedana zahvatio je val masovnih prosvjeda, od Španjolske i Portugala preko Belgije i Francuske do Italije. Vrijedi spomenuti i Albaniju, iako nije članica EU-a, u kojoj masovni prosvjedi traju još od početka ljeta i povezani su s planiranim projektom zeta Donalda Trumpa, Jareda Kushnera, u zoni zaštićenog parka prirode Zvërneca na jadranskoj obali, iako je vlada za te prosvjede nedavno optužila – Rusiju i Iran.
Razlozi masovnih prosvjeda diljem važnih zemalja EU-a imaju puno dublje socioekonomske uzroke nego što to politički i medijski mainstream prikazuje ističući u prvi plan vandalizam i pljačku imovine, dok se potpuno ignorira ono što prosvjednici u prvi plan ističu kao svoje zahtjeve. Najbolji je primjer Francuska, gdje prosvjede učenika podupiru i učenici i studenti iz elitnih škola i fakulteta, u kojima znanje stječu djeca francuske elite. U svojoj analizi na portalu Geopolitika news dr. sc. Sanja Vujačić, koja živi u Francuskoj i stručnjakinja je te izvrsna poznavateljica tamošnjih političkih i društvenih kretanja, napisala je o prosvjedima sljedeće: “Podrška učenicima i solidarnost s njima stigla je i s neočekivane strane, od studenata prestižnih ustanova: Sciences Poa, Paris-Panthéon-Assasa, Centrale Supéleca, ENS-a i Télécom Parisa – onih čije ustanove otvaraju pristup elitnim profesionalnim mrežama i karijerama.
Čak su i studenti HEC-a, jedne od najuglednijih europskih poslovnih škola, istaknuli transparente, među kojima onaj koji sve govori: ‘Privilégiésmais pas aveugles’, odnosno ‘Privilegirani, ali ne i slijepi.’ Protiv obrazovnih nejednakosti, dakle, prosvjedovali su i oni kojima postojeći sustav pruža najviše prednosti.” Autorica dalje kaže: “Ako su mladi rušili obilježja republike, Mariannu i pročelja općina na kojima je ispisan kredo: sloboda, jednakost i bratstvo, to je zato što smatraju da njihovi demokratski zastupnici ta načela gaze. Kao nekad aristokratsko, danas socijalno porijeklo snažno određuje životne mogućnosti. Jedni nasljeđuju bogatstvo, drugi nepravdu.”
Grabežljiva forma
“Istu proturječnost nalazimo u globalizaciji koja je trebala donijeti planetarno blagostanje. Konačno je uglavnom služila globaliziranim zapadnim gospodarskim elitama u potrazi za jeftinim radom i profitima – a koje su deindustrijalizirale Europu i dovele do uspona ‘kineskog zmaja’. Danas se od svih građana traži financiranje strateškog suprotstavljanja kineskom usponu. Kada tome dodamo rast obrambenih proračuna i pritiske na javne usluge, nameće se pitanje: zašto građani trebaju snositi troškove odluka u kojima nisu neposredno sudjelovali?”
Na kraju Sanja Vujačić poentira sljedećom konstatacijom: “I tu je srž političke krize, kako u Francuskoj – tako u ostatku Zapadne Europe: koristi globalizacije koncentriraju se na vrhu, dok se njezini troškovi i rizici prebacuju na građane.” Ne bismo se trebali čuditi ako uskoro u zapadnim društvima na ulicama gradova ugledamo davno zaboravljene parole poput one “Tvornice radnicima, zemlja seljacima”. Ne zato što ljudi žele povrat rigidnog komunizma, nego zato što je liberalni kapitalizam prerastao u svoju prethodnu grabežljivu formu koja se temelji na “zakonu jačega”, sa sve manjim udjelom državne regulacije. Nad ovim što se sada događa snebivao bi se i otac liberalnog kapitalizma, Englez John Locke, koji je djelovao u 17. stoljeću i zalagao se za državnu regulativu, a ne divljaštvo i samovolju pojedinaca.
Sve ovo što se sada događa vodi nas do sumorne slike vjerojatno skore budućnosti, u kojoj će bogate korporacije, s međusobno usko povezanim interesima elita, preuzeti potpunu kontrolu nad državama i društvima. Zapravo, države kakve oduvijek poznajemo više neće ni postojati. Više neće biti tu da štite narode i građane, nego korporativne interese. Na to već dulje vrijeme ukazuje i ubrzano topljenje srednjeg sloja, koji u svim društvima osigurava stabilnost, uz paralelni rast broja bogataša i hiperinflaciju siromašnog sloja, koji jedva sklapa kraj s krajem od mjeseca do mjeseca.
Sumanuto rješenje
Ovdje je zanimljivo kako formalno najbogatiji čovjek svijeta Elon Musk predlaže rješenja za socijalnu zaštitu od visokotehnoloških rješenja poput robotizacije i umjetne inteligencije, koji već preuzimaju znatan dio poslova što su ih do jučer radili isključivo ljudi. Musk šokira kada kaže kako će UI ukinuti posao, siromaštvo i novac, ali i otvoriti pitanje smisla života uz 20 posto šanse za katastrofu, iako se i osobno obilato koristi blagodatima, ali i pridonosi razvoju tog istog UI-ja. Međutim, pravilno uočava problem, ali ne ostaje samo na njegovoj detekciji, nego nudi i rješenje: umjesto “univerzalnog temeljnog dohotka” zagovara radikalniji koncept: “univerzalni visoki dohodak”.
Jer u svijetu obilja, kakav nam stručnjaci idealistički predviđaju zbog korištenja visokih tehnologija, više neće biti nestašica bilo čega, siromaštvo će biti iskorijenjeno, a time će i potreba za štednjom novca postati besmislena. No sve je to previše pojednostavljeno i uljepšano. Jer i za takvo blagostanje bez ljudskog rada trebaju resursi.
Govore o prestanku nestašica, ali što će biti s vodom koju ne mogu umjetno proizvoditi? Tko će kontrolirati njezine izvore, tko će kontrolirati rudna bogatstva, uključujući i rijetke Zemljine metale bez kojih nema visoke tehnologije?
Zar neće za to dolaziti do sukoba među globalnim silama u svijetu koji ionako otvoreno klizi prema podjeli interesnih sfera i konfliktima, suparništvima ili barem njihovu najblažem obliku – konkurenciji? Neće li se za sve to voditi i ratovi? Čak i ako obične vojnike u međuvremenu zamijene vojnici roboti, opet će biti materijalnih razaranja, civilnih žrtava, nezadovoljstava ljudi. Zato bi se prije moglo reći da elite nove tehnologije puno više namjeravaju iskoristiti za kontrolu masa nego za njihovu blagodat i “univerzalni visoki dohodak”.
Paralelni svijet
Jer kad bi ovo posljednje zaživjelo u praksi, više ni elite ne bi trebale živjeti u svom “paralelnom svijetu”. Jednostavno bi se stopili s “običnom rajom” i svima bi bilo dobro i jednako. Pravi komunizam na djelu. Naravno da je to utopija i da se svijet i društva u njemu neće razvijati u tom smjeru. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će htjeti dominirati, htjeti imati više od drugih i u tu se svrhu služiti “zakonom jačega”. Nikakve visoke tehnologije tu drevnu osobinu palog čovjeka neće promijeniti. Tehnologije se puno brže mijenjaju i usavršavaju od ljudske svijesti i ljudskih poriva i pohota, koje su zaostale u drevnim vremenima.
Paralelno sa sve većim i sve češćim prosvjedima i neredima u europskim zemljama, članice EU-a na summitu u Bruxellesu nisu se uspjele dogovoriti ni o budućem proračunu Unije. Osim o tom ključnom dokumentu, nisu se uspjele dogovoriti ni o energetskoj politici, politici migracija, nastavku financiranja Ukrajine. Iskrilo je na sve strane, padale su međusobne optužbe i uvrede. Da Trump sada traži, a Putin mu u tome nedvojbeno pomaže, način da završi ukrajinski rat a da i SAD u svemu tome ne izgubi ponos, i da reteriranje Zapada prikaže kao nužnost koja će i njemu donijeti korist – svjedoči i nedavni dogovor o isporukama ruskog dizela američkom i svjetskom tržištu usprkos sankcijama na to gorivo uvedenima još 2022.
Ali još više i pokrenuti pritisak na Kijev i na europske saveznike da prihvate njegov novi mirovni prijedlog koji, nedvojbeno, više pogoduje ruskim nego ukrajinskim interesima. Taj dogovor može dovesti do relaksacija energetske krize i u SAD-u i u Europi osigura li dostupnost goriva i snižavanje njegovih cijena. I to kada je svima jasno kako na bojnom polju Ukrajina nikada neće moći pobijediti nuklearnu velesilu bez neposrednog uključivanja NATO-a, neovisno o tome koliko svog novca i kupljenog američkog oružja Europa ubrizgala u Kijev.
Neugodna saslušanja
Očekivani gubitak Republikanske stranke u SAD-u na izborima koji se održavaju već za tjedan dana neće utjecati na tijek procesa koji je Trump pokrenuo. I to usprkos očekivanom podmetanju nogu buduće demokratske većine u Zastupničkom domu pokretanjem raznih istraga i neugodnih saslušanja njegovih najbližih suradnika, a možda i njega. Trump sada očito ozbiljno pokušava “isturpijati” oštre kutove u američko-ruskim odnosima i iskoristiti barem dio od golemih mogućnosti investicijske suradnje dviju država, pri čemu bi to pokušao iskoristiti barem za neku neutralnu poziciju u odnosu na očekivani sukob SAD-a s Kinom.
Iako nitko sa sigurnošću ne može znati čime će na kraju rezultirati očiti zajednički Trumpov i Putinov pokušaj završetka ukrajinskog rata, Europa sada strahuje zbog još nečega. Ako europski saveznici iz obiju američkih stranaka uspiju minirati i ovaj Trumpov pokušaj mirovnog sporazuma, prijeti im, bude li Trump ovaj put nepokolebljiv, ozbiljna opasnost da će zbog toga SAD i Rusija sklopiti bilateralni sporazum o suradnji, zbog čega će Europa ostati bez mogućnosti izvlačenja zajedničke koristi. Toga se već pribojavaju njezine poslovne, ali sve više i političke elite.
S druge strane, pitanje je želi li Trump upravo to: izbaciti Europu iz igre američkim dogovorom s Rusijom, što bi značilo nastavak njezina neprijateljskog stava prema Moskvi s ciljem prisiljavanja na daljnje oslanjanje samo na SAD i njegov sigurnosni kišobran. To pak podrazumijeva i izrazitu i brzu europsku militarizaciju, iz čega bi SAD opet uzimao najveće dividende prodajom svog sofisticiranog oružja, ali i energenata o kojima je Europa ovisna, te bi joj onda nastavio isporučivati svoj plin i naftu.
Nagli skok
Prvi ruski tankeri s dizelom krenuli su za SAD. Prema dogovoru, Rusija bi trebala opskrbiti američko tržište s 300.000 tona dizelskog goriva prije američkih međuizbora, a još 500.000 tona trebalo bi stići kasnije. Zanimljiv je i podatak da je ruska naftna sorta Ural 22. listopada na svjetskim tržištima poskupjela na 101 dolar za barel samo dan nakon što je u Sankt Peterburg na razgovor s ruskim predsjednikom Putinom stigao posebni američki izaslanik Steve Witkoff. Riječ je o naglom skoku, jer je samo dan prije barel te nafte koštao 80 dolara.
Istodobno se približava rok od kojeg će Europska unija, 71 dan od dana pisanja ovog teksta, morati početi primjenjivati potpunu zabranu uvoza ruskog ukapljenog plina (LNG), a onog iz plinovoda od jeseni 2027. Trump sigurno ima načina da prisili Ukrajinu na prihvaćanje njegovih mirovnih uvjeta bude li to istinski želio. Ima u rukama “mrkvu” – američko obećanje osiguranja ukrajinske državnosti i strateške sigurnosti uz obilatu ekonomsku suradnju, nužnu za obnovu potpuno uništenog gospodarstva i infrastrukture, što joj Europa ne može pružiti. Ima i “batinu” – obustavu davanja obavještajnih podataka i usluga internetskog satelita Starlink, bez kojih bi Ukrajina vrlo brzo ostala bez mogućnosti da pruži učinkovit otpor ruskim snagama na terenu i udara dronovima u dubinu Rusije, kao i prekid isporuka američkog oružja, prije svega raketa za PZO i PRO.
Iznenađuje vrlo oštra retorika Volodimira Zelenskog prema Trumpu, kojeg je nedavno nazvao i “slabićem”, jer Ukrajina je potpuno ovisna o SAD-u od samog početka rata, što je prošlog tjedna u Indiji rekao i državni tajnik Marco Rubio braneći Trumpovu novu mirovnu inicijativu.
Razvodnjeni oblik
Zelenski računa upravo na izborni krah republikanaca i slabljenje Trumpova političkog položaja. Ali to je velik rizik i za ukrajinskog vođu i za njegovu zemlju, jer Trump će na vlasti gotovo sigurno ostati još dvije godine, osim u slučaju da upadne u neku krajnje neugodnu aferu pa ga prisile na opoziv.
Zelenski očito vjeruje i u beskonačnu europsku pomoć.
Istina, europski se dužnosnici, kao i NATO, još snažno drže koncepta “Ukrajina brani Europu”, a ako padne, Putin će napasti europske zemlje. Nedavno je latvijski premijer Andris Kulbergs rekao: “Ako želimo živjeti u udobnosti u Europi, jesti kroasane i piti kavu ujutro bez brige o prijetnjama, onda moramo podržati Ukrajinu.” Međutim, Latvija je jedno, a interesi europskih “teškaša” ipak su nešto posve drugo, pa i nije čudno što oni taj koncept sve češće dovode u sumnju. Ako skeptici europske beskonačne potpore Kijevu i imaju logične stavove, teško da će im Trump omogućiti da ih realiziraju. Eventualno samo u nekom razvodnjenom obliku, u kojem će američko budno oko i dalje motriti sve strateške poteze koje bi Europa eventualno željela pokrenuti kada je riječ o odnosima s Rusijom i reagirati ako se to SAD-u ne bi sviđalo.
Možda je najbolji primjer Trumpova najava mogućnosti ponovnih isporuka ruskih energenata u Europu u sklopu sporazuma o završetku rata, ali opet na njegov način. Pritom je očito svjestan nemogućnosti potpunog zadovoljenja europskih potreba isključivo isporukama američke nafte i plina zbog globalne nestabilnosti, ali bi time Rusiju barem djelomično vratio “na ispravan put”, prema Zapadu, s manje suradnje s Kinom.
Najbolja osoba
Trump je nedavno izdao izvršnu uredbu kojom se suspendira paket sankcija protiv Rusije što ga je usvojio Kongres. Konkretno, uključivao je izuzetno visoke carine za uvoznike ruske nafte i plina. Pritom je najsmjeliji projekt akvizicija većine uništenih plinovoda Sjeverni tok od američkih investitora. Ideja je kupiti tvrtku koja upravlja Sjevernim tokovima. Ruski državni koncern Gazprom posjeduje 51 posto tvrtke koja upravlja prvim dvjema linijama plinovoda i 100 posto tvrtke koja upravlja dvjema novijim linijama Sjevernog toka 2, registriranima u švicarskom kantonu Zug.
Amerikanci bi mogli steći te udjele, u cijelosti ili djelomično. Dva poslovna čovjeka bliska Trumpu, Stephen Lynch i Gentry Beach, više su puta spominjana kao potencijalni kupci. Obojica imaju veliko iskustvo u Rusiji – kako 18. listopada piše švicarski medij NZZ u svom izrazito protutrampovskom tekstu. Ali sumnjičavci unutar EU-a ipak bi mogli izvojevati pobjedu – zasad ipak još samo na papiru.
Naime, kako 21. listopada piše POLITICO, europske zemlje strahuju da će Trump postići sporazum s Rusijom iza njihovih leđa pa stoga raspravljaju tko bi mogao izravno pregovarati s Moskvom u ime Europe. Pritom se “diplomati” i dužnosnici ne slažu u tome tko bi bio najbolja osoba za predstavljanje Europe”. Dok se u Europskoj uniji dogovore, “proći će baba s kolačima”. U konkretnom slučaju – Trump s Putinom.
Teret rata u Ukrajini pao je na Bruxelles
Može se bez straha od pogreške konstatirati da je EU sve više opterećen problemima koji opasno prijete ne samo pukotinama nego i rascjepima, a karakterizira ih sljedeće: ubrzani rast političkih sukoba i prosvjeda u zemljama članicama, uz izrazito negativan rejting popularnosti vodećih dužnosnika i vladajućih stranaka, sukobi između članica i središnjice EU-a u Bruxellesu, sukob EU-a s Trumpovim Sjedinjenim Državama, nesloga u rješavanju problema ilegalnih migracija te opasni ukrajinski rat na istočnim granicama Unije u kojem se ona već politički posve otvoreno pozicionirala kao neposredan akter na strani Kijeva, što ju je dovelo u situaciju da je sada na vrlo tankoj granici od rata s nuklearnom velesilom Rusijom, koja ne odustaje od svojih zahtjeva.
I to kada EU samostalno nema ni dovoljno vojne snage niti čvrstih jamstava da bi SAD stao u njezinu obranu i zaratio s Rusijom zbog de facto Ukrajine, koja mu uopće nije prioritet kada su u pitanju nacionalni interesi, a američki se resursi već dulje vrijeme ubrzano prebacuju na Bliski i Daleki istok. Ukrajinski rat SAD-u je služio za pokušaj gospodarskog i vojnog slabljenja Rusije i njezina utjecaja na globalnoj pozornici ili, kako se to običava reći, za pokušaj njezina “strateškog poraza”, no Washington je sada potpuno svjestan nemogućnosti ostvarenja tog cilja i istinski traži način da završi rat.
To pak dovodi do panike, gotovo histerije u Kijevu, ali i među europskim saveznicima Ukrajine koji su svoju sudbinu, neobjašnjivo, vezali uz sudbinu te zemlje, još na zahtjev Bidenove administracije, uz parolu pomaganja Ukrajini dok god to bude potrebno. Te se parole europski dužnosnici formalno još drže, iako se i tu javljaju sve veće pukotine, što se pokazalo i na propalom summitu. EU je na sebe, nakon Trumpova dolaska, preuzeo glavninu financijske pomoći ukrajinskom proračunu, kao i kupnju oružja za potrebe ukrajinske vojske.
Još je Biden planirao završiti rat u Ukrajini
Kad je riječ o stavu da Ukrajini treba davati oružanu i financijsku potporu koliko god bude trebalo, oni koji su skeptični prema takvoj strategiji polaze od nekoliko argumenata: prvo, postoji opasnost da rat u Ukrajini preraste u europski, pa i globalni nuklearni rat. Skeptici se protive izravnom ulasku u rat na strani Ukrajine, što je svojedobno prilično neuvjerljivo promovirao Emmanuel Macron. Oni smatraju da s nastavkom rata i jačanjem europsko-ruske histerije raste vjerojatnost od međusobnog sukoba u kojem bi Europa, nedvojbeno, izvukla deblji kraj.
Drugo, goleme ukrajinske ratne troškove na svojim leđima nosi EU. Zelenski svako toliko obilazi europske metropole i multilateralne forume na kojima postojano traži sve više i više novca i oružja za ukrajinsku “crnu rupu” u kojoj, ktomu, caruje i korupcija – jedna od najvećih u svijetu uopće. Sve veći gospodarski i socijalni problemi EU-a samo jačaju uvjerenje skeptika da su u pravu. O tome svjedoče i rezultati pojedinih izbora te trendovi jačanja desnice u Europi i slabljenje eurocentrične desnice i isto takve ljevice.
Treće, sumnjičavci upozoravaju na propast koncepta nanošenja strateškog poraza Rusiji, s kojom bi Trump zbog toga mogao obnoviti određene oblike suradnje. Pritom podsjećaju na opasnost od trajnog gubitka veza s Rusijom u uvjetima kada brojne europske tvrtke ondje još plaćaju najam za svoje poslovne prostore u nadi da će se, kada se jednom promijene političke prilike, odmah vratiti na veliko rusko tržište. Još im je veći argument energetska ovisnost EU-a o vanjskim isporukama, koje su sve nesigurnije uslijed velikih kriza i ratova – prije svega onog s Iranom, što dovodi do naglog rasta cijena goriva i inflacije. Sigurna ruska nafta i plin Europi su nadohvat ruke, navode skeptici, koji se osim toga boje i da SAD uopće ne bi stao u zaštitu Europe u slučaju njezina rata s Rusijom.
