Kraj listopada, sunčan dan na Korčuli. Nema vjetra, temperatura je ugodna, a pogled s uzvisina iznad Blatskog polja oduzima dah. Dok šetamo kroz klasični dalmatinski krš, teško je zamisliti da je upravo ovdje, među današnjim maslinicima, suhozidima i makijom, prije nekoliko tisuća godina živjela iznimno razvijena zajednica čija nas ostavština tek počinje iznenađivati.
Ispod naizgled običnog kamenja nalaze se monumentalne grobnice neobičnog oblika, ljudski ostaci, stotine keramičkih posuda, raskošan nakit, oružje i predmeti koji svjedoče o nevjerojatno živim vezama drevnih Korčulana s ostatkom Mediterana.
No jedno od najpotresnijih otkrića odnosi se na najmlađe stanovnike ove zajednice. U jednoj od grobnica dokumentirano je više od stotinu ukopa djece koja nisu doživjela treću godinu života. Njihov položaj u samom središtu nekropole otvara pitanja o vjerovanjima, običajima i odnosu prema smrti koja ni danas nemaju jednostavne odgovore.
U 15. epizodi dokumentarnog serijala ILIRIJA, koji se bavi drevnom prošlošću istočnog Jadrana, razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Igorom Borzićem, arheologom sa Sveučilišta u Zadru i voditeljem istraživanja na Kopili.
Razgovor koji je započeo pričom o prapovijesnoj Korčuli pretvorio se u fascinantno putovanje kroz gotovo tri tisućljeća, sve do rimskih osvajanja i mogućeg nestanka stanovništva koje je stoljećima gospodarilo ovim dijelom otoka.
Korčula je bila raskrižje drevnog svijeta: Gradina čuva tragove života od 1500. godine prije Krista
„Ja volim reći da je Korčula arheološki Eldorado“, kazuje nam Borzić dok razgovaramo o iznimnom bogatstvu otoka.
Od poznate Vele spile, u kojoj su dokumentirani tragovi života iz najstarijih prapovijesnih razdoblja, preko brončanodobnih gradina do helenističke i rimske baštine, Korčula je područje na kojem se mogu pratiti brojne velike promjene u razvoju ljudskih zajednica. Ipak, za razumijevanje Kopile najvažnije je njezino mjesto u prostoru.
Kliknite za pregled
S vrha gradine, kako objašnjava Borzić, pogled se otvara prema Pelješcu, Neretvanskom zaljevu, Hvaru, Visu, Lastovu i velikom dijelu srednjodalmatinskog akvatorija. U neposrednoj blizini nalazi se i Blatsko polje, iznimno važan poljoprivredni resurs. Upravo je ta kombinacija omogućavala nadzor pomorskih putova i pristup plodnom zemljištu.
„Kad se popnete na Kopilu, pred vama je praktički cijela srednja Dalmacija i ulaz u južnu Dalmaciju. Imate golem prostor koji možete kontrolirati“, objašnjava Borzić.
Arheolozi su na gradini proveli manja istraživanja na nekoliko položaja. Pronađena keramika i radiokarbonske analize koštanog materijala pokazale su da najstariji zasad utvrđeni tragovi naselja sežu približno u 1500. godinu prije Krista, odnosno u srednje brončano doba.
Zanimljivo je da su slični datumi utvrđeni i na drugim korčulanskim gradinama. To upućuje na mogućnost da je otok upravo tada prolazio kroz važnu fazu intenzivnijeg naseljavanja. No postoji velika zagonetka. Dok najstariji tragovi naselja pripadaju brončanom dobu, poznata nekropola u njegovu podnožju datira tek od 4. do 1. stoljeća prije Krista. Drugim riječima, istraživačima još uvijek nedostaje približno 1100 godina povijesti pokapanja stanovnika Kopile.
Gdje su pokapani ljudi koji su ondje živjeli tijekom ranijih stoljeća? Jesu li njihove grobnice na nekom drugom mjestu ili se možda stariji ukopi kriju ispod danas poznate nekropole?
„Nije nužno da to bude na istom mjestu. Međutim, može se dogoditi da ispod grobnica koje sada istražujemo pronađemo tragove starijih ukopa“, objašnjava Borzić.
Odgovore dodatno otežava činjenica da su dijelovi gradine tijekom 19. stoljeća intenzivno krčeni radi sadnje vinograda. Time su brojni arheološki slojevi poremećeni ili uništeni. Paradoksalno, upravo su težaci, koji su obrađivali kameniti otočni krajolik, možda zaslužni što je barem dio nekropole ostao sačuvan.
Grobnice kakve arheolozi nisu poznavali: Zašto su djecu pokapali u središtu nekropole?
Sustavna arheološka istraživanja nekropole Kopila započela su 2012. godine, a zasluge za prepoznavanje njezine vrijednosti Borzić posebno pripisuje arheologu Dinku Radiću. Upravo je Radić, zajedno s Borzićem, tijekom obilazaka terena uočio ulomke helenističke keramike i ljudske kosti koji su upućivali na postojanje drevnog groblja.
Zanimljivo je da se za arheološke nalaze s Kopile znalo još u 19. stoljeću. Nikola Ostojić, prvi načelnik općine Blato, spominjao je stare predmete s ovog područja, dok je dio arheološkog materijala kasnije završio u dubrovačkim muzejskim zbirkama. Ipak, tek su suvremena istraživanja otkrila stvarne razmjere nalazišta.
„Kad smo počeli otvarati prvu grobnicu, očekivanja nisu bila pretjerano velika. A onda su se počeli pojavljivati predmeti kakve nisam imao priliku vidjeti“, prisjeća se Borzić.
Pred istraživačima se postupno otkrila nekropola sastavljena od dva odvojena sklopa monumentalnih grobnica, međusobno udaljena pedesetak metara. U svakom od njih prepoznaje se približno četrnaest grobnih struktura, premda konačan broj još nije utvrđen.
Posebno je neobična njihova arhitektura. Grobnice su građene od lokalnog vapnenca, u tehnici suhozida. Njihovi monumentalni vanjski zidovi, ponegdje visoki gotovo dva metra, zatvaraju nepravilne kružne i polukružne cjeline. Kako su se grobnice tijekom vremena nadovezivale jedna na drugu, nastala je struktura koja promatrana iz zraka podsjeća na pčelinje saće.
Takav raspored toliko je poseban da je u stručnoj javnosti prepoznat kao zaseban tip grobne arhitekture. Međutim, možda još neobičniji od samih zidova jest način pokapanja. Za razliku od današnjih grobova, u kojima najčešće počiva jedna ili nekoliko osoba, grobnice na Kopili služile su za višestruke ukope tijekom duljih razdoblja. Istraživači pretpostavljaju da je riječ o obiteljskim grobnicama, jer su u njima pronađeni ostaci muškaraca, žena i djece. No dvije grobnice posebno se izdvajaju.
„U dvije takve grobnice pronašli smo isključivo ostatke najmlađe djece, one koja nisu doživjela više od tri godine“, govori Borzić.
Prema podacima predstavljenima tijekom muzejske prezentacije Kopile, u jednoj od dječjih grobnica dokumentirano je više od stotinu ukopa. Zašto je jedna zajednica prije više od dva tisućljeća na poseban način pokapala upravo svoju najmlađu djecu?
Borzić upozorava da su u nekim grčkim i rimskim zajednicama ukopi vrlo male djece često bili prostorno izdvojeni od grobova odraslih. Na Kopili je, međutim, situacija drukčija.
Grobnice najmlađih smještene su u središtu nekropole.
To, smatra, može mnogo govoriti o odnosu stanovnika prema djeci koja nisu uspjela odrasti.
„Oni su itekako imali pijetet prema toj, ja volim reći, neostvarenoj budućnosti svoje zajednice“, ističe Borzić.
Riječ je o jednoj od najsnažnijih poruka koje nam Kopila prenosi. Iza svakog ulomka kosti nalazi se život koji je prerano završio, ali i zajednica koja je svoje najmlađe pokapala na posebno odabranom mjestu. Pritom arheološki nalazi zasad ne pružaju jednostavan odgovor na pitanje zašto je dječja smrtnost bila tako velika, niti omogućuju pouzdanu rekonstrukciju svih pogrebnih običaja. Upravo zato Kopila ostaje iznimno važna i za buduća antropološka i druga znanstvena istraživanja.
Ilirska kaciga, stotine posuda i novo otkriće iz grobnice 11: „Svake godine pronađemo nešto što dotad nismo vidjeli“
Ako su dječji ukopi najemotivniji dio priče o Kopili, onda su pronađeni predmeti najbolji dokaz koliko je ova otočna zajednica bila razvijena i povezana s okolnim svijetom. Već je prva istražena grobnica arheologe ostavila bez daha.
„Nemate baš svaki dan priliku pred sobom vidjeti dvjestotinjak helenističkih posuda“, prisjeća se Borzić.
Uz keramiku počeli su se pojavljivati metalni predmeti, staklene i jantarne perle, nakit, fibule, ukrasne igle i različiti dijelovi nošnje. Posebnu pozornost izazvalo je otkriće ilirske kacige.
Arheolozi su najprije pronašli njezine ulomke, a kasnije su u drugom dijelu nekropole, na dubini od približno dva metra, otkrili i potpuno očuvan primjerak. Takve se kacige u starijoj literaturi često nazivaju grčko-ilirskima, no Borzić objašnjava da ih se sve češće promatra kao proizvod lokalnih radionica koje su bile pod grčkim kulturnim utjecajem.
Njihova pojava svjedoči i o društvenoj strukturi zajednice.
„Ne nalazimo ih u svim grobovima. To nam daje za razmišljati da je ovdje ipak bila riječ o osobi koja je bila prvak u zajednici“, govori Borzić, upućujući na mogućnost postojanja ratničke aristokracije.
Ali kaciga nije jedini predmet koji oduševljava istraživače.
Na Kopili su pronađene staklene perle u obliku grozda, golubice i dupina, zanimljivi jantarni privjesci te srebrni nakit. Među iznimnim nalazima nalazi se i helenistički skifos s ugraviranim prikazom lova na jelena, motivom koji Borzić slikovito uspoređuje s mnogo starijim prapovijesnim umjetničkim prikazima.
Tijekom snimanja emisije imali smo priliku vidjeti i rad na čišćenju srebrne spiralne narukvice sa završetkom u obliku zmijske glave. A najnovija istraživanja donijela su još jedno posebno zanimljivo otkriće.
Ovogodišnja istraživačka kampanja bila je usmjerena na grobnicu broj 11, čije je istraživanje započelo 2025. godine. Prema Borzićevim riječima, riječ je o iznimno bogatoj grobnici s nalazima iz posljednjih nekoliko stoljeća prije Krista. Uz ljudske ostatke, keramiku i različite vrste nakita, među pronađenim predmetima posebno se ističe pojasna kopča tipa Nadin.
„Ekskluziva – najjužniji dosad pronađeni nalaz pojasne kopče tipa Nadin“, istaknuo je Borzić tijekom našeg obilaska.
Takav nalaz dodatno proširuje spoznaje o rasprostranjenosti pojedinih oblika nakita i opreme te kontaktima zajednica na istočnom Jadranu. Važno je naglasiti da kaciga i svi ostali spomenuti predmeti ne potječu iz iste grobnice. Riječ je o rezultatima različitih istraživačkih kampanja koje zajedno otkrivaju složenu sliku života i pogrebnih običaja na Kopili.
A ta slika znatno se razlikuje od predodžbe o izoliranim i zaostalim stanovnicima drevne Dalmacije. Borzić posebno ističe snažne veze Korčule s grčkim svijetom, prvenstveno s Isom, današnjim Visom.
Količina keramičkog materijala koji se može povezati s isejskim radionicama upućuje na vrlo intenzivne kontakte.
„Kad gledate količinu isejskih proizvoda, imate dojam da je ta komunikacija bila na svakodnevnoj razini. Nekako imate dojam postojanja trajekta“, slikovito govori Borzić.
Naravno, riječ je o usporedbi kojom arheolog želi istaknuti koliko su pomorske veze bile važne. More nije bilo prepreka koja je razdvajala zajednice, nego prostor kojim su putovali ljudi, roba, znanje i ideje.
I upravo zato Borzić odbacuje pojednostavljenu sliku prema kojoj su Grci i Iliri neprestano bili neprijatelji.
Razdoblja sukoba nedvojbeno su postojala, ali arheološki nalazi upućuju i na dugotrajne trgovinske, kulturne i vjerojatno društvene kontakte.
Je li Oktavijanov pohod označio kraj drevnih Korčulana? Arheološki nalazi otvaraju dramatično pitanje
Jedno od najzanimljivijih pitanja postavili smo pred kraj razgovora.
Što se dogodilo sa zajednicom koja je stoljećima živjela na Kopili i pokapala svoje mrtve u monumentalnim grobnicama?
Odgovor nas vodi u posljednja desetljeća prije Krista, u vrijeme rimskog osvajanja istočne obale Jadrana. Drevni povjesničar Apijan u djelu o ilirskim ratovima opisuje Oktavijanove vojne akcije protiv otočnih zajednica, uključujući stanovnike Korčule i Mljeta.
Prema njegovu zapisu, Rimljani su otočane optuživali za gusarenje i pobunu protiv rimske vlasti, a uslijedila je iznimno brutalna kaznena akcija. Apijan navodi da su mladi muškarci ubijeni, dok je ostatak stanovništva prodan u roblje. Riječ je o događajima povezanima s Oktavijanovim pohodima od 35. do 33. godine prije Krista.
Naravno, antičke pisane izvore treba promatrati kritički. Posebno kada su nastajali iz perspektive države koja je osvajala tuđe prostore i nastojala opravdati vlastite vojne postupke. Ali postoji zanimljiva podudarnost.
„Mi na gradinskim lokalitetima na otoku Korčuli zasad nemamo tragova života nakon kraja prvog stoljeća prije Krista“, objašnjava Borzić.
I nekropola Kopila daje najmlađi materijal upravo iz druge polovice toga stoljeća.
To ne dokazuje samo po sebi da je stanovništvo stradalo na način koji opisuje Apijan, niti da se na samoj Kopili dogodio pokolj. Ipak, podudarnost između pisanih izvora i prestanka korištenja gradinskih naselja otvara ozbiljnu mogućnost da je rimsko osvajanje dovelo do velike demografske i društvene promjene.
Borzić upozorava da nakon toga dolazi do transformacije otočnog krajolika. Ranija gradinska naselja gube svoju ulogu, a u rimsko doba život se sve više organizira u nižim područjima, oko gospodarskih i stambenih imanja poznatih kao villae rusticae. Nestaje jedan način života, a pojavljuje se drugi.
Ostaje otvoreno pitanje što se pritom dogodilo s ljudima koji su stoljećima živjeli na gradinama. Jesu li doista velikim dijelom stradali ili bili odvedeni, kako tvrdi antički pisac? Je li dio stanovništva preživio i prilagodio se novim okolnostima?
Odgovore bi mogla pružiti buduća istraživanja, uključujući analize drevne DNK. Borzić nam otkriva da su pojedine antropološke, dentalne i početne genetičke analize već provedene. Detaljnija istraživanja mogla bi otkriti mnogo više o biološkom podrijetlu stanovnika, njihovim međusobnim vezama i mogućem miješanju s drugim jadranskim zajednicama.
Takvi bi nalazi bili posebno dragocjeni i za rasprave o identitetu drevnog stanovništva Korčule, koje se u literaturi ponekad povezuje s Plerejima te sa širim političkim prostorom ilirskog, odnosno ardijejskog kraljevstva.
Za sada, međutim, te poveznice ostaju predmet stručnih tumačenja, a ne konačno dokazane činjenice.
Mladi Korčulani istražuju vlastitu povijest: Od majčina nagovora do arheološke karijere
Dok razgovaramo s Igorom Borzićem, nekoliko metara od nas mladi arheolozi strpljivo rade u grobnici broj 11. U rukama su im mali alati, kistovi i pincete. Svaki pomak kamena i svako čišćenje arheološkog sloja zahtijevaju pažnju. Taj prizor možda izgleda mirno i romantično, ali riječ je o fizički iznimno zahtjevnom poslu, osobito kada se radi satima u neprirodnom položaju, na tvrdom i neravnom terenu.
Na Kopili smo upoznali Miroslava Novaka, studenta diplomskog studija arheologije na Sveučilištu u Zadru, i Ivana Maškovića, diplomiranog arheologa koji je postao i jedan od voditelja istraživanja.
Obojica su domaći ljudi, iz Vele Luke, a njihove priče lijepo pokazuju koliko jedan dobar učitelj ili slučajan susret s arheologijom mogu promijeniti nečiji život. Miroslav nam otkriva da je za njegovu odluku o studiranju arheologije velikim dijelom zaslužan upravo Dinko Radić, koji mu je predavao povijest u osnovnoj školi.
„Glavni krivac je zapravo profesor Dinko Radić“, kaže uz osmijeh, prisjećajući se nastavnikovih priča koje su u njemu probudile zanimanje za prošlost.
Na terenskim istraživanjima aktivno sudjeluje od 2023. godine. Pokazuje nam i jedan zanimljiv detalj iz grobnice koju istražuju: zapadni dio, prema rasporedu ostataka i nalaza, povezuju s muškim pokojnicima, a istočni sa ženskima.
Na zapadnoj strani pronađene su fibule i predmeti povezani s muškom opremom, uključujući oružje, dok je istočna strana bogatija nakitom, iglama i staklenim perlama.
Ivanova priča počela je nešto drukčije. Na Kopilu je prvi put došao 2016. godine, još kao srednjoškolac, nakon što ga je majka potaknula da tijekom ljeta radi nešto korisno. U početku nije mogao zamisliti da će se time baviti profesionalno.
„S vremenom sam se u to zaljubio“, prisjeća se.
Ta je ljubav prerasla u studij arheologije i ozbiljan stručni rad. Danas istražuje lokalitet na kojem je prvi put upoznao arheologiju kao dječak. Ipak, posebno nas je zaintrigirao njegov odgovor na pitanje koliko lokalna zajednica razumije vrijednost Kopile.
Ivan smatra da je riječ o iznimnom bogatstvu koje još uvijek nije dovoljno prepoznato.
„Ovo je bogatstvo koje se ne može opisati. Čudo, baš čudo od lokaliteta“, kaže.
Upravo su takvi mladi stručnjaci jedan od najvećih razloga za optimizam. Borzić ističe da je za budućnost arheologije na Korčuli osobito važno što stasaju nove generacije domaćih istraživača, ljudi koji su osobno povezani s prostorom čiju prošlost proučavaju.
No što će biti s lokalitetom kada istraživanja završe?
Najveći izazov Kopile više nije samo otkrivanje njezinih tajni, nego i trajno očuvanje te predstavljanje javnosti.
Zbog osjetljivosti vapnenca i suhozidnih konstrukcija, dijelovi istraženih grobnica već su zaštićeni kamenim nasipom. Slična zaštita planirana je i za grobnicu broj 11. Općina Blato potvrdila je 21. listopada 2026. završetak ovogodišnje istraživačke kampanje, provedene pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Pronađeni materijal predviđen je za konzervaciju i daljnju znanstvenu obradu.
Borzić se nada da će buduća rješenja omogućiti i kvalitetnu prezentaciju arhitekture, bez ugrožavanja izvornih ostataka. Dio blaga Kopile javnost je već imala priliku upoznati. Izložba „Kopila – grad mrtvih nad poljem života“ predstavljena je 2025. godine u Arheološkom muzeju u Splitu, a nalazi su dostupni i u muzejskom postavu u Blatu.
Kopila je bila moćna ilirska zajednica, a istraživanja daju spektakularan uvid u našu prošlost. Arheolog Borzić: “Cilj su arheološki park i poučne staze”
Ipak, nijedna muzejska vitrina ne može u potpunosti dočarati prostor u kojem su drevni stanovnici živjeli i pokapali svoje mrtve.
„Lokalitete ovog tipa zaista treba prezentirati, jer ih ne možete doživjeti ako niste došli u sam prostor“, smatra Borzić.
Na kraju našeg razgovora vraćamo se na ono s čime smo i započeli – na prekrasan korčulanski krajolik. Iza nas su ostale grobnice, kameni zidovi, istraživači i tragovi ljudi koji su na istom mjestu živjeli prije više od dvije tisuće godina. A ispred nas pitanje koliko smo zapravo svjesni bogatstva koje imamo.
„Kopila je čudo. Kopila je fantastičan arheološki lokalitet“, zaključuje Borzić, naglašavajući da bi želio da postane primjer kako se arheološka baština može istraživati, čuvati i približiti svima.
Jer povijest Dalmacije nije počela dolaskom Rimljana, niti njezina najstarija poglavlja moramo tražiti isključivo u antičkim gradovima i poznatim spomenicima.
Mnogo prije toga na našim su otocima živjele zajednice koje su gradile utvrđena naselja, trgovale s udaljenim krajevima, stvarale umjetnički vrijedne predmete, ratovale, podizale djecu i pokapale svoje najmilije uz složene običaje.
Njihova nam imena uglavnom nisu poznata. Njihov je jezik ostao bez glasa. Ali kamen, keramika i grobnice na Kopili još uvijek pričaju njihove priče.
A arheolozi ih, sloj po sloj, ponovno otkrivaju.
Moja reakcija na članak je…
