Još otkako se zatvorila stanica za tehnički pregled automobila u Gospinom polju nisam bio u blizini te građevine. Ona je u međuvremenu prenamijenjena u Centar borilačkih sportova, pa mi skroz čudno izgleda vidjeti ekipu kako lupa vreće i diže utege na lokaciji gdje sam onomad strepio hoće li Nikša Prkačin skontati da mi nema unutrašnjeg retrovizora. No, nisam se uputio gledati natjecatelje MDMA, MMA…, kako li se uopće zove taj sport gdje te proglase pobjednikom kada protivniku okupaš lice krvlju? Moje odredište jest ta zgrada, ali kat poviše gdje te proglase pobjednikom kada protivnika stjeraš u kut, ali ne moraš mu vaditi krvna zrnca. Idem, naime, posjetiti mališane koji treniraju šah pod vodstvom trenerice Ivane Perak.
-Da vi niste promašili kat? – pitam šahovsku mentoricu odmah nakon predstavljanja.
-Kako mislite? – složila je upitnik.
-Pa prezivate se Perak. Logično bi bilo da ste u borilačkim sportovima.
Prevrtjela je očima, točno se vidjelo da je pomislila ‘koja glupa fora’. Ali Ivana je profesionalna, neće je smesti novinar koji je došao raditi reportažu o djeci koja treniraju šah. A motiv zbog kojeg sam stigao u Gospino polje je upravo nevjerojatan podatak da broj mališana koje privlače crne i bijele figurice raste, iako živimo u doba svih mogućih i nemogućih ekrana koji ubijaju fokus i koncentraciju.
Kako dati šah-mat?
-Još do korone u Šahovskom klubu Dubrovnik nije bilo djece. Samo seniori. Moja djeca su u to doba željela malo ozbiljnije igrati u klubu, pa smo s gosparom Nikšom trenirali nekoliko mjeseci. Uto je došlo državno prvenstvo za djecu i pitali su me bi li nastupili. Na kraju je kći osvojila treće mjesto na državnom prvenstvu u kategoriji do 7 godina. Nije još ni u školu bila krenula – započinje nam priču Ivana.
Njena kćer Ana je tu s njom, pomaže joj. Priprema šahovske ploče i figure dok djeca pristižu.
-Malo pomalo, počeo se javljati interes djece. Nas nekoliko iz kluba je položilo za instruktore šaha, odnosno šahovske trenere, i pomalo smo krenuli. Trenutno pri klubu imamo nekoliko šahovskih grupa. Ja vodim dvije razine za djecu, početničku i nastavljačku grupu, a internacionalni majstor Gordan Markotić vodi napredniju dječju grupu i grupu za odrasle. Nastavljačka dječja grupa krenula je prije dvije godine, u biti kada se cijela priča oko treninga djece ozbiljnije zakotrljala. Imamo treninge dva puta tjedno. Prvih 45 minuta se radi teorija s početnicima. Zatim stiže nastavljačka grupa i 45 minuta međusobno igraju partije. Nakon tih sat i pol početnička skupina odlazi, a nastavljači 45 minuta uče i uvježbavaju šahovsku teoriju – objašnjava Ivana.
Potom se okrene prema šahovskoj ploči na zidu, a djeca se umire. Danas im objašnjava kako dati mat kada imaju kralja i kraljicu dok protivnik ima samo kralja.
-Najvažnije je vašom kraljicom natjerati protivničkog kralja da ode u kut odakle nema bijega. Kraljicom se protivničkom kralju prilazi na udaljenost konjskog odskoka kako bi mu se ograničio prostor na ploči i kako bi ona bila sigurna – govori Ivana dok miče figure, a djeca je znatiželjno prate – Važno je pri kraju ne pogriješiti kako ne bi došlo do pata, odnosno da protivnički kralj nema gdje igrati, a nije pod šahom. Nakon što je kraljica stjerala kralja u kut i ostavila mu svega dva polja po kojima se može kretati da ne dođe do pata, u pomoć joj priskače njen kralj da bi se postigao konačni mat.
Nakon što im je Ivana objasnila na ploči na zidu sada mališani vježbaju međusobno. Nekima otpočetka ide lakše, a neki teže shvaćaju, em gdje je točno ta udaljenost konjskog odskoka njihove kraljice, em kako točno natjerati protivničkog kralja u kut. Ipak, malo pomalo usvajaju gradivo. Danas su posebno živahni i ne slušaju najbolje, pa Ivana mora podići glas. Ja joj se divim, ne bih mogao djelovati u takvoj buci. No vidi se da joj pedagogija i mentorstvo leže, ipak je učiteljica po struci. Trenira sve skupa dvadesetoro djece, nove trenutno ne prima.
Prostor daleko od idealnog
-Desetak je u nastavljačkoj grupi, desetak u početničkoj. Inače smo primali djecu tijekom cijele godine, ali nažalost zbog popunjenih grupa i ograničenog prostora trenutno ne možemo. A i teško je objašnjavati i učiti gradivo kada stalno novi pristižu. Zainteresirani roditelji mogu se javiti. Zapisat ćemo njihove podatke za slučaj da se oslobodi mjesto ili otvori neka nova grupa, ali trenutno ne znam hoće li ih klub u budućnosti otvarati. To ovisi i o financijama, ali i prostoru – ističe Ivana.
Ovaj trenutni prostor u Gospinom polju daleko je od idealnog. Prilično je mali, a djeca sjede na derutnim stolicama. Tu su inače u doba tehničkih pregleda bile kancelarije, a Šahovski klub je prostor dobio na korištenje za držanje opreme. Tada se još nije znalo da će djeca tu trenirati. Veći turniri se u tom prostoru ne mogu održavati.
-Kada smo organizirali Kadetsko prvenstvo Grada, zbog velikog interesa djece, morali smo iznajmiti dvoranu te platiti 750 eura za tri dana. Imamo mjesečne turnire na kojima je sve više odaziva, a teško ih je održavati u ovom prostoru u Gospinom polju, jer moramo odbiti dio zainteresirane djece. Također, dio stolica moramo donijeti iz doma – govori trenerica.
Prekrasno je čuti da su djeca zainteresirana za šah pored svih tehnoloških čuda kojima su okruženi, a čija je posljedica manjak koncentracije. Kako je uopće moguće da djeca hoće igrati šaha?
-Pošto na ovom planetu ništa nije crno-bijelo, tako nije bila ni korona. Upravo u to doba djeca su počela igrati šaha sa svojim roditeljima i dobar dio njih ga je jako zavolio. Tako da je šahovski bum, ne samo kod djece, nego i odraslih, vezan uz doba korone. Puno toga se onda nije moglo, ali zato se šah mogao igrati, kod kuće i online. I tako, malo pomalo, djeca su krenula igrati, a kada su vidjeli da mogu doći i kod nas, družiti se s drugom djecom, pokazati svoje znanje na ploči, to je bio logičan slijed događaja. Naravno, prijatelj dovede prijatelja, rođak rođaka i tako se krug širi. Roditeljima se jako sviđa ova aktivnost. Sviđaju im se i turniri koji se održavaju više puta mjesečno. Tada su djeca tiha, umire se, razmišljaju više. Sušta suprotnost od toga kakva su danas kad ste nas posjetili. Malo se prave važni jer ste vi ovdje novi – smije se Ivana.
Zapaženi rezultati
Ne treba zanemariti ni nove prijatelje koje steknu na šahu, na putovanjima, natjecanjima. A vole i službene turnire poput onog nedavno odigranog za Svetog Vlaha kada mališanima proradi adrenalin. Ubrzo će biti i državno natjecanje, ali i Prvenstvo grada, tako da je raspored bogat. Već sada je dio mališana članova Šahovskog kluba Dubrovnik ostvario zapažene rezultate. Moreno Mateljan je tako prošle godine na standardnom Kadetskom državnom prvenstvu osvojio treće mjesto u podkategoriji do 8 godina. Matea Račević je na Kadetskom prvenstvu Hrvatske u rapid šahu u kategoriji do 8 godina osvojila drugo mjesto.
Pitamo koliko za šah treba prirodnog talenta, a koliko rada.
-Naravno da je sjajno ako postoji prirodni talent, ali rad je neprocjenjiv. Djeca su po prirodi impulzivna i brzopleta što je potpuno normalno. Zato im šah može puno pomoći. Oni koji uspiju bolje kontrolirati tu impulzivnost i ostati staloženiji za pločom u pravilu bolje i igraju. Tada ne odigraju prvi potez koji im padne na pamet, već uspiju sagledati cijelu ploču, vide prijetnje protivnika, rjeđe previđaju figure i imaju vremena razmisliti o više poteza, procijeniti koji je najbolji te izračunati jednostavne taktičke kombinacije za osvajanje materijala i druge elemente koje učimo na treningu. Kad brzopleto odigraju, ne stigne se sve to odvrtjeti u njihovim glavicama. Kako odrastaju, mogu dulje razmišljati i sve više toga vidjeti na ploči. Smatram da je jedan od važnijih zadataka u mom radu zadržati njihov interes za šahom dok ne prerastu tu svoju početnu brzopletost. Samo duljim razmišljanjem i planiranjem sljedećeg poteza može se poboljšati koncentracija i sposobnost donošenja odluka. Stalno im to napominjem. Treba raditi u šahu, kao i u svemu drugome – napominje Ivana.
Važno je da djeca i doma vježbaju i da vole zaigrati s obitelji, prijateljima ili online. Bez rada nema napretka, a napretka i rada nema bez ljubavi prema šahu. A itekako može povezati roditelje i djecu.
-To je prekrasni dio priče o šahu. Šah je odlična aktivnost za svakoga, ali ne na isti način. Neki se pronađu u ovom natjecateljskom dijelu, nekima brza partija ili rješavanje šahovskih zadataka ubija dosadu dok se voze u autobusu, neki ga više vole zaigrati rekreativno s prijateljima, mamom, djedom… Ta povezanost između roditelja i djece za cijeli život je divna, jasno u slučaju da ga vole. Baš tako je meni i s mojom djecom. Puno zajedničkih uspomena, putovanja, druženja imamo baš zahvaljujući šahu. Djeca kroz godine mijenjaju interese, prioritete, a tako je i s odnosom s roditeljima, ali šah zauvijek može ostati prelijepa poveznica – zaključuje trenerica Ivana Perak.
Zaista sjajna priča koju treba podržati na sve načine. Nikad u povijesti čovječanstva nije bilo važnije da se djeca bave šahom i sličnim aktivnostima nego danas. Zbog svih mogućih ekrana i društvenih mreža koncentracija djece i mladih je nikad gora. Postaju zombiji, nisu u stanju pogledati nogometnu utakmicu, a kamoli nešto što zahtijeva jaču pažnju, primjerice čitanje knjige. Sve im je dosadno ako traje imalo duže, trebaju im konstantno kratki i jaki podražaji. Šah je sve suprotno od toga. Vještina gdje treba koncentracija. Kada se pronađe fokus i vidi ljepota te drevne igre otkriva se čitav jedan novi svijet koji te usiše. Veseli vidjeti djecu kako idu tim putem. Korona nas je uništila na brojne načine, ali eto, pomogla je u šahovskom bumu. Zaista, na planetu Zemlja ništa nije crno-bijelo. Osim šahovskih figura.
