Svjedočimo novoj i još opasnijoj fazi zaoštravanja ionako krajnje destabiliziranog geopolitičkog i geosigurnosnog stanja na globalnoj razini. Zapravo je riječ o završnim pripremama za vruću fazu Trećeg svjetskog rata, s obzirom na to da je onaj na političkoj, gospodarskoj i trgovinskoj razini već u punom jeku: sankcije, sekundarne sankcije, carine, prijeteći trgovinski ratovi, najnovije zabrane suradnje na znanstvenoj i visokoobrazovnoj razini s “nepoćudnim” državama itd.
Predvodnik je tih procesa, naravno, SAD. Zemlja koja je, sada je to posve vidljivo, s Donaldom Trumpom na čelu krenula u očajnički pokušaj očuvanja globalne dominacije koju je de facto imala, gotovo kao hegemon, nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, tj. pobjede u opasnom i iscrpljujućem hladnom ratu nad glavnim vojnim i ideološkim suparnikom.
Naravno, tu strategiju prethodno su dobro osmislili i potpuno je kontroliraju ključni američki stratezi unutar tzv. duboke države, ona nije nikakav Trumpov osobni hir, kako se to gotovo redovito plasira u zapadnim srednjostrujaškim medijima, očito za slučaj da Trump u tome ne uspije, kako bi se onda sva krivnja svalila na njega. Na leđa ekscentrika koji je “zalutao” u Bijelu kuću (već drugi put!) i s početkom druge godine svog mandata pokrenuo “neželjene” ratove. Sjetimo se, Trump je u svojoj predizbornoj kampanji bio oštar protivnik novih američkih ratova i zagovornik povlačenja SAD-a iz pokušaja revolucionarne ili vojne (ako prvo ne bi uspjelo) “demokratizacije” SAD-u nepoćudnih režima, pa je njegov zaokret od 180 stupnjeva uistinu znakovit. I nanio je velike štete američkim interesima i ugledu u svijetu. Nakon toga će doći novi, “normalni” američki predsjednik, možda čak i mirotvorac. Sve će to, dakle, ovisiti o rezultatu Trumpova mandata, tj. hoće li uspjeti SAD-u osigurati sada opasno ugroženo mjesto globalnog lidera ili neće.
U svemu tome glavna je nepoznanica do koje je granice Washington spreman ići u ostvarenju cilja očuvanja dominacije: geopolitičke, ekonomske, financijske i, naravno, vojne. U tom je smislu, u globalnoj geopolitičkoj borbi kakva je sada, ključni čimbenik vojna snaga. Ne ni ona gospodarska, koliko god važna bila, ni političko-diplomatska, koja se oslanja na tzv. međunarodno pravo, ma koliko u institucijama toga tipa bio prva violina. Vojna sila determinirat će izgled i pravila budućeg svijeta, ako ga doživimo, i tako je bilo oduvijek.
Dalekosežne odluke
Niz je novih pojavnosti koji svjedoče o pesimističnoj uvodnoj rečenici ovoga teksta.
Prvo, ubrzano, gotovo dramatično pogoršanje rusko-japanskih odnosa, koje, bez straha od pogreške, možemo nazvati najgorima od kraja Drugoga svjetskog rata. To se jasno vidi iz posjeta Vladimira Putina najvećem južnokurilskom otoku Iturup prošloga tjedna, odmah nakon završetka vojnih vježbi Tihooceanske flote, odakle je zaprijetio Europi identičnim ruskim potezima svuda po svjetskim morima ako nastave s najavljenom politikom zahvaćanja brodova koji prevoze rusku naftu i najavljenom mogućnošću njezine prodaje, kao i prodaje ruskog žita koje se nađe na brodovima iz ruske “flote u sjeni”, koji su pod sankcijama EU-a. Japanska premijerka Sanae Takaichi Putinov je posjet formalnopravno ruskom otoku na koji Japan polaže pravo oštro osudila kao nijedan japanski čelnik dosad, a rusko ministarstvo vanjskih poslova japanskom je veleposlaniku sutradan uručilo oštar prosvjed “zbog uvredljivih riječi” premijerke Takaichi te ga podsjetilo da su Južni Kurili neodvojivi dio Rusije, ali i da Rusija zadržava pravo oštro kazniti Japan zbog proturuskih poteza i pomaganja Ukrajini.
Drugo, Trump je 20. kolovoza uveo “povijesno neviđene” sankcije protiv Irana, koje je nazvao “ekonomski dan D”. Uvodi potpunu blokadu te zemlje i njezino financijsko davljenje dok Teheran ne prihvati američke uvjete za završetak rata. Međutim, podsjetit ću kako je Iran pod međunarodnim, ne samo američkim, sankcijama gotovo od Islamske revolucije 1979., koje su pooštrene i tijekom prvog Trumpova mandata. Krajnje je teško povjerovati da će nove Trumpove sankcije odmah prihvatiti Kina i Rusija (čak i iranski susjedi poput Pakistana i Turske koji profitiraju od iranskog izvoza, a Turskoj je Iran i glavni izvoznik nafte). Vidjet ćemo što će od ovoga na kraju biti, ali jedno je već jasno: Trump je definitivno odustao od vojnog rješenja rata koji je počeo, pri čemu nije uspio ni u jednom od četiri planirana cilja: smijeniti režim i promijeniti državni ustroj; uništiti iranski nuklearni potencijal (obogaćeni uranij); uništiti iranski raketni program; prekinuti potporu Teherana iranskim proxyjima u regiji (Hezbollah, iračke šijitske milicije, jemenski hutisti).
Islamski NATO
Treće, ubrzano se pogoršavaju izraelsko-turski odnosi. Nakon što je 18. kolovoza Izrael napao zračnu bazu Abu al-Duhur u sirijskoj sjeverozapadnoj regiji Idlib, smještenu 70 kilometara od turske granice, a za koju se vjeruje da je turska baza, Ankara je odgovorila oštrom osudom napada, a osudio ga je i SAD. Izrael je napad objasnio pokušajem sprečavanja jačanja turske vojne nazočnosti, pri čemu je premijer Benjamin Netanyahu rekao kako neće dopustiti stvaranje turske vojne infrastrukture koja bi ugrozila Izrael. Ovdje podsjećam kako su nedavno u Meki Turska, Saudijska Arabija i Pakistan, koji je nuklearna sila, sklopili sporazum o vojnom savezništvu – tzv. islamski NATO. Iako je on formalno još na političkoj razini jer nije strukturiran, tj. institucionaliziran poput npr. NATO-a sa svojom operativnom središnjicom u Bruxellesu, za što će trebati godine, očito je da Izrael već počinje testirati njegovu stvarnu težinu i odlučnost, odnosno hoće li tri zemlje uistinu biti spremne angažirati se protiv njega u slučaju napada na jednu od njih. U istom se kontekstu mogu promatrati i dronovi koji su prošloga tjedna letjeli iznad Saudijske Arabije, koji su vjerojatno iranski ili njegovih proxija u Jemenu ili Iraku. Iran pritom nije osudila ni jedna od triju potpisnica sporazuma iz Meke.
Četvrto, Trump je zadao šokantan udarac Južnoj Koreji, zemlji koja je, uz Japan, ključna američka saveznica u Aziji. Prošlog je tjedna, naime, optužio Seul da nije želio pomoći SAD-u u deblokadi Hormuškog tjesnaca kada je Washington to na proljeće zatražio i odmah je demonstrativno prepolovio razinu planiranih zajedničkih američko-korejskih vojnih vježbi koje se upravo održavaju. Umjesto 11 dana, trajat će samo pet, a umjesto 14 vježbi, izvest će se samo sedam. Istodobno je šokirao svog saveznika i svijet izjavom o razumijevanju sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una i potvrdom mogućnosti njihova novog summita do kraja godine.
Treba podsjetiti kako je Seul prošle godine pristao potpisati ne baš povoljan sporazum o trgovinskoj suradnji sa SAD-om, prema kojem mora graditi vojne brodove za američku mornaricu, ali i odustati od svojih nuklearnih ambicija, sve to za cijenu formiranu na temelju američkog pružanja “nuklearnog kišobrana”, dakle, sigurno ne za tržišnu. Ovdje je možda Trumpov primarni cilj pokušaj udaljavanja Sjeverne Koreje od vojnog savezništva s Rusijom, koje remeti američke planove na Dalekom istoku, iz lani usvojene Nacionalne strategije. No uspjeh te misije, ako joj je to uopće cilj, upitan je.
Naime, Trump i Kim sastali su se dva puta, u Hanoiju i Singapuru, tijekom prvog Trumpova mandata, ali bez rezultata u pogledu odustajanja Pjongjanga od nuklearnog programa, što je tada bio Trumpov jasno definiran cilj. Prije prvog summita američki je predsjednik otvoreno prijetio Sjevernoj Koreji da će izgorjeti u neviđenom plamenu i kao potvrdu prijetnje odmah poslao prema njoj nekoliko skupina nosača zrakoplova, no sve je završilo bez željenog povlačenja Pjongjanga. Nakon toga je Trump promijenio taktiku i Kimu počeo laskati, čak ga i nazivati “Rocket Man”, aludirajući na uspjehe koje je postigao u razvoju nuklearnog oružja, te ga je pozvao na summit. Ako tada nije uspio, kako će uspjeti u sadašnjim opasnim geopolitičkim odnosima, kada Kim s Putinom ne samo što deklarativno potvrđuje potpisani sporazum o vojnom savezništvu? Doduše, to nije savezništvo u svojoj punini, nego se Rusija i formalno povukla iz međunarodnih sankcija protiv Sjeverne Koreje te joj jamči sigurnost i vojnu pomoć u slučaju da je bilo tko napadne, pri čemu joj šalje komponente za usavršavanje nuklearnog programa te moderne zrakoplove, za čiju se uporabu sjevernokorejski piloti obučavaju u ruskim vojnim akademijama. Pjongjang je pak poslao u Rusiju svoje vojnike, koji su aktivno sudjelovali u oslobađanju ruske pogranične regije Kursk nakon što su u nju prodrle ukrajinske snage početkom kolovoza 2024., što mu Moskva nikad neće zaboraviti.
Da će Trumpu biti teško u novoj inicijativi, potvrđuje i vijest iz Pjongjanga da je Kimova sestra javno izjavila kako Trumpu ne vjeruje ni riječ. Neovisno o svemu, uopće nije isključen novi, treći summit dvojice lidera, ali od njega ni ovaj put ništa spektakularno ne treba očekivati. Kimu je politička promocija ovakve vrste svakako dobrodošla i kod kuće i u svijetu, ali da će on zbog toga ići protiv nacionalnih interesa svoje zemlje, ili je razoružati i odustati od njezine nuklearne vojne snage u uvjetima kada jedino posjedovanje nuklearnog oružja jamči da ni od koga nećete biti napadnuti, nerealno je pretpostavljati.
Alternativne rute
Peto, svijetu prijeti veliki rast cijena hrane! O tome izvještava Financial Times u kontekstu aktualnog rusko-ukrajinskog rata na Crnome moru koji objema zemljama sprečava izvoz poljoprivrednih proizvoda. FT piše sljedeće: “Očekujemo da će globalne cijene hrane porasti 11,8% ove godine i 4,8% u 2027. S obzirom na to da je Rusija najveći svjetski izvoznik žitarica, a Ukrajina peti po veličini, nedavna eskalacija neprijateljstava u Azovskome i Crnome moru mogla bi dovesti do ozbiljnijeg udara na globalne cijene hrane.” To je rekla Tatjana Orlova, glavna ekonomistica u Oxford Economicsu. Stručnjaci procjenjuju da su udari na Crnome moru “gori” za tržište pšenice nego što je blokada Hormuškog tjesnaca bila za tržište nafte, a njihove negativne posljedice samo će se povećavati. Prekidi u ukrajinskim i ruskim lukama dovest će do smanjenja globalnih pošiljki žitarica ove godine za 86 milijuna tona, odnosno približno 17% ukupnog globalnog izvoza žitarica. Od toga 52 milijuna tona otpada na Rusiju, a 34 milijuna tona na Ukrajinu. Alternativnim rutama za ukrajinski izvoz putem željeznice i Dunava moći će se prevoziti samo otprilike 17 milijuna tona, čak i ako im se osiguraju dodatni kapaciteti. Štoviše, ukrajinski izvozni prihodi ovise o poljoprivredi za 60% ukupnog iznosa. Prema vladinim podacima, izvoz žitarica ovog je mjeseca pao otprilike 75% u usporedbi s prošlom godinom. Predviđa se da će Rusija ovog mjeseca izvesti otprilike 2,2 milijuna tona, što je 4,6 milijuna tona manje nego u kolovozu 2025.
I šesto, Ukrajinu potresaju novi veliki korupcijski i politički skandali i borbe. Prošlog je tjedna Volodimir Zelenski bio prisiljen otpustiti zamjenicu predsjednika svog ureda Irinu Mudru, nakon što ju je nadležno državno antikorupcijsko tijelo NABU osumnjičilo za korupcijske rabote. Teško je ne uočiti da je riječ o neposrednom udaru na Zelenskog, to više što je istog dana njegov glavni suparnik i neprijatelj, nedavno smijenjeni popularni ministar obrane Mihailo Fedorov, javno zatražio provedbu predsjedničkih izbora, što je Zelenski odmah odbio znajući kako, prema ukrajinskim anketama, više nema nikakvu šansu za pobjedu.
Gotovo istodobno s tim događajima u Puli je uhićen ukrajinski državljanin za kojeg njemačko tužiteljstvo traži izručenje zbog sumnje da je supočinitelj diverzija na ruskom baltičkom plinovodu Sjeverni tok. Podsjetimo da je osumnjičeni prije toga bio već dva puta uhićen u Poljskoj na temelju njemačkog uhidbenog naloga. Prvi put ga je Poljska oslobodila s obrazloženjem da su ruski plinovodi bili legitiman ukrajinski vojni cilj, a drugi put uspio je pobjeći u Ukrajinu prešavši poljsku granicu službenim vozilom ukrajinskog vojnog atašea.
Strategija Kijeva
Ukrajinski rat bio je i ostao gorući geopolitički i sigurnosni problem, s obzirom na to da posljednjih tjedana dobiva na snazi i eksplozivnom potencijalu koji ubrzano prijeti neposrednim uvlačenjem Europe u sukob s Rusijom iako ona to definitivno ne želi. Ali nije ona jedina koja o tome odlučuje. Nešto se, očito, pita i Rusiju! A ona se sada osjeća i ogorčeno i ljuto zbog najnovijih poteza Europe koji omogućuju ukrajinske napade u dubinu ruskog teritorija.
Rusija i Ukrajina sada vode neviđeni rat iscrpljivanja. Rusija ga je vodila gotovo od početka, ali nikad ovako intenzivno i razorno. To je pak posljedica nove ukrajinske vojne strategije s proljeća ove godine, pokrenute nekako paralelno s početkom američko-izraelskog rata protiv Irana. Ona se temelji na dalekometnim napadima dronovima u dubinu Rusije na njezinu energetsku i trgovačku infrastrukturu, u očekivanju iscrpljivanja ruskoga gospodarstva do razine kada će Putin biti prisiljen sjesti za pregovarački stol. To je sada i ključni narativ zapadnih partnera Ukrajine. Pritom treba reći kako Moskva ponavlja da je Putin spreman za početak pregovora odmah, ali je nedvojbeno kako to ipak uvjetuje povlačenjem ukrajinske vojske iz preostalog dijela Donbasa, pri čemu se poziva na okvirni dogovor postignut s Trumpom na sastanku u Anchorageu prije točno godinu dana. No od njega je SAD ubrzo odustao, što je nedavno prvi put otvoreno rekao državni tajnik Marco Rubio.
Međutim, ta je ukrajinska strategija u neku ruku pošla po zlu iako će na njoj i Kijev i Zapad sigurno ustrajati još neko vrijeme, jer druge i bolje više nemaju. Naime, dovela je do sustavnih, za razliku od ranijih povremenih, i razornih (znatno više nego što su bili prethodni) ruskih napada na slične ciljeve u Ukrajini, što dramatično povećava štetu ukrajinskom gospodarstvu i privatnom biznisu.
Kolateralna šteta
O tome najbolje svjedoče napadi na ukrajinsku crnomorsku i dunavsku lučku infrastrukturu i trgovačke brodove, neovisno o tome pod čijom zastavom plove u tim zonama, što je de facto dovelo do pomorske blokade Ukrajine, te na sam Kijev.
I jedne i druge napade karakteriziraju dva ključna čimbenika: prvo, masovna primjena ruskih balističkih, krstarećih i hiperzvučnih raketa i dronova, što je za Zapad svojevrsni otrežnjujući podatak s obzirom na prijašnja medijska izvještavanja o ruskoj vojnoj nemoći; drugo, ukrajinski kronični nedostatak američkih proturaketa (presretača) za sustave (lansere) PRO Patriot.
Dakle, ruski napadi intenzivirani su i pojačani nakon ukrajinskih udara u dubinu Rusije, a poglavito nakon što je ukrajinska vojska pokrenula snažne napade na ruske brodove u Azovskome i Crnome moru.
Treba naglasiti da Kijev sadašnju rusku devastaciju zemlje smatra svojevrsnom “kolateralnom štetom”. Naime, polazi s relativno ispravne i logične pozicije da je sprečavanje poraza Ukrajine primarni geopolitički cilj Zapada u sklopu kojeg će on nakon rata obnoviti porušeno (kako bi Ukrajina bila dovoljno jaka suprotstaviti se budućim negativnim vojnim namjerama Rusije), a u međuvremenu, dok rat traje, svojom vojnom pomoći i svojim financijskim injekcijama održavati Ukrajinu na životu puneći njezin proračun kako bi državni aparat funkcionirao i kako bi se plaće i mirovine redovito isplaćivale. Pritom se, naravno, računa da će se Rusija, koja samostalno puni svoj proračun i sama mora proizvoditi svoje oružje za nastavak rata, iscrpiti prije Ukrajine.
Sve je to veliki rizik Zelenskog, jer je strategija u svojoj biti destruktivna za Ukrajinu. Osim što zemlju pretvara od snažno ovisne u potpuno ovisnu o Zapadu, nastavak strategije međusobnog iscrpljivanja vrlo brzo, ako se ovaj ratni ritam nastavi, može dovesti do potpune deindustrijalizacije Ukrajine, prebacivanja proizvodnje u inozemstvo, brzog povećanja nezaposlenosti i do masovnog iseljavanja građana, poglavito mladih, koji u njoj više neće vidjeti životnu perspektivu.
Rakete Flamingo
Prošlog je tjedna njemački Focus napisao kako je ruska vojska
presrela gotovo sve ukrajinske krstareće rakete Flamingo, koje Kijev smatra najmoćnijim oružjem za udar duboko u ruski teritorij. Prema procjenama francuskog OSINT-a, projekta AMK Mapping, kako piše Focus, ruske snage oborile su 10 od 11 raketa Flamingo lansiranih od 1. srpnja.
Francuski L’Indépendant izvijestio je da su zbog toga ukrajinski napadi na ključna ruska industrijska postrojenja izgubili zamah.
Ukrajinska Strana prošlog je tjedna pisala kako ni jedan dron nije stigao do Moskve još od 18. lipnja, u poznatom napadu na moskovsku rafineriju nafte.
OSINT-ov istraživač Clément Molin piše kako velika većina dronova u blizini Moskve uvijek bude oborena zahvaljujući pojačanoj protuzračnoj obrani koju čini “najmanje 200 sustava protuzračne obrane i stotine dodatnih timova naoružanih topovima”. “Deset do dvadeset posto ruskih dronova ne bude oboreno tijekom napada na Ukrajinu. Kada Kijev napadne Rusiju, govorimo o maksimalno 2 – 5% dronova koji dosežu svoje ciljeve”, piše Molin. Također tvrdi da je raketa FP-5 Flamingo “izuzetno neučinkovita” i “gotovo svaki put bude oborena”.
Ukrajinski novinar Jurij Nikolov procjenjuje da je, ovisno o vrsti korištenih dronova, prošlotjedni napad na Moskovsku oblast koštao između dvije i tri milijarde grivnji, što je gotovo “mjesečna zaliha hrane za ukrajinske oružane snage ili za bolnicu”.
Rusija nanosi Ukrajini stotine milijuna dolara štete napadima na logistiku i poduzeća, piše i britanski The Economist. Prema Dmitriju Krymskom, suvlasniku lanca Goodwine, ruski su napadi u samo tri tjedna prouzročili otprilike 500 milijuna dolara štete ukrajinskim tvrtkama.
Dakle, vrijeme je sudbonosnih odluka došlo i one se zapravo već i donose. Pritom je daleko najveći problem sada već gotovo otvoreno ratno stanje između Zapada i Rusije, a vidljivo je kako je u prvi plan u ime “kolektivnog Zapada” gurnuta Europa, čije se elite tomu, očito, ne uspijevaju ili ne žele suprotstaviti, znajući koliki su i njihovi interesi u igri. Žrtva bi vrlo lako mogli biti njihovi narodi.
Pomirljiviji tonovi
Sličan scenarij sprema se i Kini s obzirom na američku nacionalnu strategiju prebacivanja glavnine snaga u Indopacifičku regiju s primarnim ciljem sprečavanja Kine. Iako iz Washingtona dolaze i pojedini pomirljiviji tonovi prema Pekingu, koji ukazuju na spremnost na određenu deeskalaciju, primjerice od Elbridgea Colbyja, donedavno snažno protukineski orijentiranog podtajnika za obrambenu politiku u Ministarstvu rata.
I iznenadno ubrzano pogoršanje japansko-ruskih odnosa ukazuje na prebacivanje pozornosti Tokija s Kine kao primarne ugroze na Rusiju, sigurno ne po vlastitoj želji Japana, jer su visoki ruski dužnosnici i prije posjećivali sporne otoke.
Američki magazin The Atlantic u tekstu od 17. kolovoza pod naslovom “NATO Nightmare” (NATO-ova noćna mora) autora Simona Shustera, piše kako SAD i Europa nemaju jasan plan za slučaj zajedničkog napada Rusije i Kine.
Tekst potvrđuje tezu, koja je i ovdje iznesena, da SAD želi osigurati nastavak globalne dominacije i da u tom kontekstu Rusiju i Kinu percipira kao glavne suparnike s kojima se mora obračunati da bi taj cilj i ostvario. Međutim, SAD u tome ima ozbiljan problem – neželjenu mogućnost otvaranja dvaju frontova istodobno s dvjema nuklearnim velesilama, navodi se u tekstu.
Naime, kako piše spomenuti medij, “čini se da zapadni vojni planeri ne žele razgovarati o svom scenariju iz noćne more, a kamoli se za njega pripremati”.
Dalje se odmah kaže: “Ali se uglavnom slažu u tome kako bi on počeo: koordinirani, gotovo istovremeni napad na suprotnim stranama planeta, u kojem Rusija cilja članicu NATO-a u istočnoj Europi, dok Kina pokreće svoj potez protiv Tajvana. Američka vojska morala bi reagirati na dva fronta odjednom – tri ako ostane u ratu na Bliskom istoku.”
Tri fronta
The Atlantic podsjeća kako je prije otprilike godinu dana vrhovni zapovjednik NATO-a za Europu, general Alexus Grinkevich, javno upozorio na rizik od rata na dva fronta istodobno te pozvao europske saveznike da podrže SAD. Medij dalje navodi kako su analitičari i stratezi dali neuvjerljive izjave, većinom priznavši da ne znaju na koji se način nositi s takvom krizom i da prijetnja još nije dovoljno proučena, ali upozoravaju kako bi sukobi u dvjema regijama mogli početi istodobno. Uz to naglašavaju i prijetnju nastavka rata na Bliskom istoku, što bi američke snage razdijelilo na čak tri različita fronta.
Istodobno, američki The Spectator u tekstu od 17. kolovoza pod naslovom “There’s still time to save the west” (“Još ima vremena za spas Zapada”, a isti ga medij reklamira i pod naslovom “West must win”, tj. “Zapad mora pobijediti”) autora Mathiasa Dopenera de facto govori o nužnosti zapadne pobjede nad Kinom i Rusijom.
Kada sve to uzmemo u obzir, u uvjetima kad je zdrava diplomacija zapravo umuknula pod bukom ratnih bubnjeva, a sve više i ratnih strojeva, možemo zaključiti da je razloga za optimizam sve manje.
Naravno, Rubikon još nije prijeđen, ali se tomu ubrzano teži. Prije svega na europskom kontinentu, gdje su Amerikanci – valja to reći otvoreno jer vremena za kalkulacije više nema – svojim saveznicima vrhunski postavili Ukrajinu kao mamac za uvlačenje u iscrpljujući sukob s Rusijom. Onom istom koja ukrajinski rat smatra za sebe egzistencijalnim, tj. onim u kojem je spremna ići do kraja.
Europa već dugo hini kako je i ona na to spremna i da je taj rat i za nju egzistencijalan, ali malo joj tko vjeruje. A vjerovat će joj još manje ako Rusi prvi prijeđu Rubikon.
