Nakon nekoliko godina u Hrvatskoj, čovjek je očito zaključio da je spreman za lakši teren. Na odlasku je diplomatski rekao da je u Hrvatskoj puno naučio: o ranama, traumama i vjernosti Bogu. Ma koji fini gospar. Nije doduše naveo je li više učio o teologiji ili o balkanskoj verziji te discipline, u kojoj svatko ima vlastitog povjesničara, vlastitog mučenika i vlastitu istinu. Ciljajući na opće mišljenje u Hrvatskoj, kako je naš Stepinac odavno već svetac, proglasili ga oni u Vatikanu ili ne, on je poručio da kanonizacija nije utakmica ‘liga prvaka’ u kojoj pobjeda moje momčadi podrazumijeva poraz tvoje. Time je, naravno, pogodio ravno u srce domaće političko-navijačke kulture; ako nije utakmica, kako ćemo onda navijati?
Desnica je odmah podsjetila na hrvatski višestoljetni status predziđa kršćanstva, radi kojega miritamo barem jednog sveca po generaciji. Ako smo već tad čuvali Europu, red je da nam se to prizna i u nebeskoj statistici.
S lijeva pak savjetuju nestrpljivima da malo pročitaju o saznanjima više talijanskih autora, koji su skidali prašinu po bogatim arhivima Vatikana, a vezano za domoljublje Crkve u Hrvata tijekom drugog rata. Možda su zato dvojica papa Hrvatsku zaobilazila u širokom luku.
Profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu je prvo pomislio da je skrivena kamera kad je na TV-u vidio i čuo za famozni ”Dabrov zakon”, kojim bi se zabranili simboli svih totalitarnih režima. Autor prijedloga, Josip Dabro, zamislio je državu u kojoj se nacističko, fašističko i ustaško znakovlje uredno trpa u isti koš s petokrakom i sloganom ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu!’. Logika je kristalno jasna: ako nešto ima zvijezdu ili zvuči kao pobjeda nad fašizmom, vrlo je vjerojatno sumnjivo. U najmanju ruku ideološki neuredno. Samo tu postoji sitni problem: komunizam, za razliku od mnogih drugih ideologija koje smo uredno pospremili u povijesni podrum, nije globalno voljen, ali nije ni – zabranjen. U dobrom dijelu Europe možeš registrirati komunističku stranku ko da otvaraš planinarsko društvo. Ali to su očito detalji, koji samo kvare Dabrov zakonodavni entuzijazam. A u domaćoj verziji provedbe, zakon bi otvorio i neke nove dileme. Naime, zbog ravnoteže u ekosustavu, vađenje morske crvene zvijezde (petokrake), strogo je zabranjeno. Trebalo bi prvo ukinut taj zakon, kako bi Dabro i njegov vjerni suborac Ćipo Mlinarić mogli, osim uklanjanja neprijateljskih spomenika, s maskom i disalicom zaronit u svetu misiju spašavanja države od algama obrasle ideologije iz 1945.
Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, Hrvatska je prošle godine uvezla skoro 16 tisuća tona jaja, većinom iz Ukrajine. Istovremeno, domaće koke proizvele su 666 milijuna komada. Broj 666 je taman dovoljno vražji da čovjek posumnja kako se u priču umiješala birokracija. Spretni matematičari su izračunali da unatoč povećanoj potrošnji, dodatnih dvjesto milijuna jaja iz uvoza ne možemo sami izjesti. Logično rješenje, izvozimo domaća freška jaja u Španjolsku, a nama stižu tuđa, stara jaja, sa sjevera. Za ekonomiste to je otvoreno tržište. Za obične ljude, politika do – jaja!
Jer drugi dio priče i to o peradi iz Ukrajine tek dolazi, ovaj put u obliku investicije. Privatni ulagači planiraju kod Siska gradit mega farmu pilića od sto tisuća tona piletine godišnje. Klaonica: kapacitet od nekih 82 milijuna pilića na godinu. Drugim riječima, industrija toliko velika da bi kokoši uskoro mogle postat važnije od lokalnog stanovništva. A oni nisu oduševljeni idejom da im krajolik miriše na gigantsku peradarsku ekonomiju, pa najavljuju prosvjede, što je i razumljivo; ljudi su nekako sentimentalno vezani za čisti zrak, koji ne dolazi iz – klaonice. Izgleda ne razumiju novu razvojnu strategiju. Izvozimo jaja, uvozimo jaja, a uskoro ćemo možda uvozit i – čisti zrak. Pa zar nije bolje naše jaje, nego tuđa kokoš?
Kad je gospođa Šuica otputovala u Washington na sastanak mirovnog odbora Donalda Trumpa, u Bruxellesu su se začuli disonantni tonovi. Jer uvijek je neugodno kad ne’ko ode predstavljati Europu tamo gdje Europa nije sigurna želi li bit predstavljena. Europska komisija nije baš svima objasnila je li to bila službena misija, turistička ekskurzija ili politički performans. Francuzi su ostali zbunjeni, osporavajući joj mandat, čak i samo promatrački.
U dijelu europskih medija pojavila se diplomatska teorija: Bruxelles se ogradio od cijele priče tako što je poslao – upravo Šuicu. Otprilike ko kad bi Plenković na svjetski summit o umjetnoj inteligenciji poslo Dabra, Penavu ili Medveda.
Na društvenim mrežama Hrvati su se odma’ složili da je taj famozni Odbor za mir zapravo politički reality show, u kojem se okupljaju ljudi koji vole riječ ”mir”, ali još više vole kamere. Samo političke ulizice zanima sastanak na kojemu se ne govori ništa o boljitku Europe, nego o budućoj obnovi Gaze. Je li možda EU potaracala Gazu ili je to učinila Americi najmilija zemlja, čiji su investitori htjeli potaracat i naš Srđ?
