I fakat jest: pravilo prvo – građani plate! Pravilo drugo – grobnice kasne! Pravilo treće – direktor nije kriv! Jer direktor je po definiciji, tek osoba koja upravlja tekućim poslovanjem i donosi odluke. Krivi su radnici, kopači grobova – picigamorti, kako su ih zvali naši stari, a kojih nema na berzi rada. Pa onda nepouzdani izvođači i cijene koje skaču. Živa istina! I što može on, nego uredno produljivat rokove i primat plaću. Prošli su izbori, promijenio se načelnik, direktor je ostao. Jer zašto mijenjati čovjeka koji savršeno utjelovljuje lokalni duh; ne radi ništa, što bi bilo kažnjivo. Nego samo usrdno traži razumijevanje klijenata, a još više strpljenje Stvoritelja, kako bi ih što kasnije k sebi pozivao.
Sinj je opet na naslovnicama; ne isključivo zbog čuvenog alkarskog pogotka u sridu i pucnja mačkule, nego i zbog kurtoaznog poziva gradonačelnika Mira Bulja doktoru Sanaderu, da navrati na Sinjsku Alku. Tek što je ćaća iz zatvora izišao, pozvao ga je ”da bude sa svojima”, HDZ-ovcima i alkarskim vitezovima, jer red je kaže on, da otac bude sa svojom djecom.
Bulj je podsjetio javnost, da je njemu osobno, bilo zabranjeno sudjelovanje u Alci zbog ”povijesnog zločina” – protivljenja micanju ploče koju je 1999. postavio general Gotovina.
I sad, gle čuda, u počasnoj loži sjedi zaslužni Gotovina, ali i ekipa koja ga je svojedobno ganjala po svijetu k’o da je zločinac, a Bulja – nema.
Javnost je, očekivano, reagirala oštro. Jedni su ga prozvali licemjerom, jer je njegov MOST dvaput doveo taj isti HDZ na vlast. Drugi su ga proglasili autentičnim pra-Hrvatom iz endemičnih plemena vjernih drevnim običajima: lov, meso, vatra, urlanje i bauljanje po livadama, što se danas modernije nazivaju – hipodromi. Ma bi li ovo vragu palo na pamet?
I tako je nakon vojnog mimohoda, mimoleta i mimoplova, u Sinju je došla na red i Svečanost otvaranja Sinjske alke. Uzbuđenje okupljenog mnoštva i važnih političara, prekinuto je snažnom kišom, tek što je počelo. Pokisnuo državni vrh. Jedan političar je u žurbi odlučio sam otvorit ombrelu, pa se izbezumio kad je shvatio, da mu ni’ko iz protokola nije objasnio, kako se koristi. Neki, u ložu nepozvani insinuiraju, da se Čudotvornoj Gospi Sinjskoj nimalo ne sviđa kad političari umisle da su Bogu ravni, pa je na Sinj poslala upozoravajući potop. Oni koji ne vjeruju u to, uvjerit će se kad vide, da kiša nije padala nigdje okolo, nego samo u Sinju. A nakon poziva Vakuli i njegova obećanja da kiše neće bit, novi termin u slijedeću nedjelju najavio je Alajčauš. Sreća pa Osmanlije u 18. stoljeću nisu napali Sinj po kiši, komentiralo se na društvenim mrežama. A bilo je tu i zanimljivih pitanja oko toga, zašto hrvatski vitezovi koriste tursku vojnu nomenklaturu? Kažu Čauš je narednik u turskoj vojski, a Alay-čauš je komandant puka. Imena dijelova odore alkara isto tako imaju nekakva turska imena, ( ječerma, kalpak i sl.), pa stvarno ostaje dilema, tko je pobijedio u toj famoznoj bitci kod Sinja. Jer ako pobijediš neprijatelja i onda 300 godina kasnije nosiš njegovu odoru, činove i oružje, tko je tu onda pobjednik, a tko samo promijenio dres?
U spektakularnom obratu koji podsjeća na kombinaciju Shakespeareove tragedije i loše režirane sapunice, Središnje izborno povjerenstvo BiH, skinulo je Milorada Dodika s funkcije predsjednika Republike Srpske. A on, poznat po političkom stilu “drž’ me da ga ne udarim” i ”Republika Srpska to sam ja”, odma je poručio da neće odstupiti, niti se predat, nego će raspisat referendum o svom opstanku na vlasti. Jer ”ovo novo sranje iz Sarajeva” im je – posljednje.
Ironija u svemu je, što sudska osuda na zatvor i gubitak funkcije nije uzrokovano njegovim pravim nepočinstvima, nego benignim razlogom k’o što je svađa sa Schmidtom; slično kad je Al Capone pao zbog utaje poreza, a ne zato što je bio gangster.
A dok cijela Europa brine zbog inflacije, nezaposlenosti, migrantskih kriza i ratnih truba u susjedstvu, briselski umovi rade punom parom. Ne da bi riješili išta od spomenutog, nego da bi spasili svijet od plastičnih čepova. Neodvojivima! Nakon što su nas već ranije spasili od pogubnih PVC čaša, već smo se navikli i na njihovu direktivu na 486 stranica koja glasi: “Spasimo planet ne odvajanjem čepa odboce.” Jer, kako su stručnjaci u Bruxellesu objasnili, ako se čep ne može odvojiti od boce, on se ne baca. A kad se ne baca – planeta diše. Građani, međutim, dišu sve teže, posebno kad pokušavaju izliti vodu iz boce dok im neodvojivi čep udara u nos, obrve i dostojanstvo. Oni koji nisu izgubili živce, izgubili su sadržaj boce po sebi. Sve to za viši cilj. Planetu, EU i čepove!
I dok znanstvenici i dalje upozoravaju da je plastika kancerogena, ni’ko ne postavlja logično pitanje: zašto onda ne pakirati sve tekućine u staklo kao nekad?
Ali to nije sve. Europa već ima novu frontu: svjetlinu naših televizora. Novi TV mora u buduće doć sa ”štedljivim načinom rada”. Jer neuki potrošači ga gledaju s previše svjetline. Mračni ekrani za svijetlu budućnost i boljitak planeta.
A građani se sve češće pitaju, koliko bi planeta stvarno profitirala da smanjimo broj europskih birokrata, umjesto broja lumena na ekranu?
