Kruži nova zabrinjavajuća karta koja doduše ne izgleda kao ozbiljna geopolitička analiza, više kao vizualizirani san – ili noćna mora – u kojem se Europa prekraja grubim potezima, bez povijesti, bez prava i bez ljudi.
No upravo zato je važno uzeti je ozbiljno kao simptom, a ne kao plan. Jer ovakve slike ne nastaju u vakuumu: one se hrane frustracijama, mitovima o „nepravdi povijesti“ i opasnom nostalgijom za projektima koji su već jednom završili ratom.
U geografskom smislu karta brutalno pojednostavljuje prostor jugoistočne Europe. Države nestaju ili se stapaju u amorfne „federacije“, a granice se povlače kao da su linije na pijesku. U političkom smislu poruka je još jasnija: Balkan je opet zamišljen kao prostor za preuređivanje prema volji jačih, pri čemu suverenitet malih i srednjih država ne znači mnogo. Posebno zabrinjava što se takva vizija plasira kroz navodno „realistične“ komentare tipa „posle ratova a završiće do ’35“, kao da je novi veliki sukob neizbježan i gotovo poželjan.
Hrvatska: svedena na ostatak ostataka
Za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Kosovo ova karta nije bezazlena fantazija. Ona je preslikana iz starih ideoloških matrica koje se nikad nisu do kraja ugasile. Ovakve slike i komentari jasno pokazuju da se u dijelu javnosti u Srbiji i dalje potpiruju snovi o „velikim rješenjima“ i tuđim teritorijima. A s tim se, povijest nas uči, nikada ne treba igrati.
Prema karti, Hrvatska je praktički izbrisana kao jadranska država. Istra i Rijeka – povijesno, pravno i međunarodno priznati dio hrvatskog teritorija – pripisane su Italiji. Dalmacija je također progutana od talijanskog prostora, dok od Hrvatske ostaje tek mala, unutarnja jezgra, simbolično svedena na Zagorje i širi sjeverozapad. To je stara talijansko-iredentistička fantazija, izvučena iz 20. stoljeća, ali ovdje posredno legitimirana srpskim iregionalnim „precrtavanjem“ Balkana.
Takvo brisanje Hrvatske s mora nije samo teritorijalna krađa, nego i negacija identiteta države koja je povijesno i kulturno oblikovana upravo kao srednjoeuropsko-mediteranska zemlja. Poruka je jasna: Hrvatska smije postojati samo ako je mala, tiha i bez strateške vrijednosti.
Takvu viziju neki podržavaju i u komentarima: “Nije ti ovo dobro.Poslije ratova a završit će do 2035, ne postoji Njemačka,Rumunjska,Bugarska, ostat će Hrvatska mala u Zagorju a Crna Gora će se utopiti u Srbiju. Rijeka i Istra će pripasti Italiji a Slovenija Austriji.
Srbija: stari snovi u novom grafičkom ruhu
Srbija je na karti očiti dobitnik. U nju su utopljeni Crna Gora i Kosovo, a Bosna i Hercegovina nestaje unutar šire „slavenske“ ili izravno srpske sfere. To je klasična vizija Velike Srbije, samo bez izravnog imena – jer ime više nije ni potrebno, svi simboli su tu.
Opasnost nije u tome što će se ova karta sutra pretvoriti u službenu politiku, nego u normalizaciji ideje da je takvo širenje prirodno, očekivano i „logično“. Komentari poput „previše spavate i sanjate“ ne demantiraju tu ideju – oni je ismijavaju, ali je istodobno drže živom u javnom prostoru.
Bosna i Hercegovina je na ovoj karti tek prostor, ne subjekt. Nema jasne granice, nema imena, nema političke volje. To je posebno cinično jer upravo BiH najviše stradava svaki put kada se Balkan zamišlja kao ploča za preuređivanje. Ovakve vizije ignoriraju realnost multietničkog društva i međunarodno priznate države, svodeći je na plijen jačih susjeda.
Crna Gora i Kosovo: „utapanje“ identiteta
Crna Gora je eksplicitno „utopljena“ u Srbiju, kako to jedan komentar i slavi. Time se negira ne samo suvremena crnogorska država, nego i čitava povijest njezine posebnosti. Kosovo se podrazumijeva kao izgubljena tema – ono se ne raspravlja, ono se jednostavno prisvaja.
Ovakve karte nisu planovi, ali jesu upozorenja. One pokazuju da ratovi možda jesu završili, ali da narativi koji su ih hranili nisu. Dok god se u dijelu javnosti tolerira maštanje o tuđim teritorijima, dok se Hrvatsku, Bosnu i druge susjede doživljava kao privremene ili „krivo postavljene“ države, stabilnost regije ostaje krhka.
I zato nije problem u tome što netko sanja. Problem je kada se snovi o tuđem počnu predstavljati kao nečija budućnost.
