Nove prijetnje i nesigurni izgovori mogu navesti Washington na silu, ali svaki napad na otok riskira da se pretvori u skupi fijasko
Budući da je velika pozornost svijeta usmjerena na još uvijek neriješeni sukob između SAD-a i Irana, prosječnom konzumentu vijesti može biti oprošteno ako su zaboravili da su SAD 3. siječnja ove godine pokrenule mini-invaziju na Venezuelu koja je rezultirala smrću mnoštva osoba, uključujući niz kubanskih pripadnika sigurnosti, i zarobljavanjem predsjednika Venezuele Nicolasa Madura i njegove supruge.
SAD je opravdao ovaj postupak napomenom da je Maduro, prema njihovim knjigama, bjegunac od pravde, nakon što je prethodno bio optužen pred američkim Saveznim sudom za trgovinu narkoticima. Lakoća s kojom su SAD orkestrirale kolaps Madurovog režima i omogućile prijenos vlasti na više nego popustljivu potpredsjednicu, Delcy Rodriguez, pomogla je administraciji predsjednika Donalda Trumpa da projicira auru nepobjedivosti kada je u pitanju provedba onoga što su predsjednik i njegovi savjetnici nazivali ‘Donroeova doktrina’, njihov pogled na Monroeovu doktrinu iz 19. stoljeća koja je proglasila zapadnjačku Hemisfera biti isključivo vlasništvo SAD-a.
Nešto više od tjedan dana kasnije, 11. siječnja, predsjednik Trump objavio je na svom Truth Social računu ono što je predstavljalo izravnu prijetnju kubanskoj vladi. “Kuba je godinama živjela od velikih količina NAFTE i NOVCA iz Venezuele,” napisao je predsjednik, navodeći da je postojala izravna veza između venezuelanske gospodarske potpore Kubi i kubanske sigurnosne potpore Venezueli. “Venezuela sada ima Sjedinjene Američke Države, najmoćniju vojsku na svijetu (daleko), da ih štiti, a mi ćemo ih štititi. VIŠE NEĆE IDETI NAFTA NI NOVAC NA KUBU – NULA! Čvrsto predlažem da sklope dogovor, PRIJE NEGO BUDE KASNO!”
Predsjednik je zatim pokrenuo oluju nagađanja na američkim društvenim medijima kada je, odgovarajući na šaljivu objavu objavljenu na X krajem prošlog tjedna, rekao: “Marco Rubio bit će predsjednik Kube”napisao je u odgovoru “Meni zvuči dobro!”
Promjena režima na Kubi, činilo se, bila je na vidiku.
Mjesec dana kasnije, predsjednik Trump sastao se s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Bijeloj kući, gdje je donesena odluka o napadu na Iran. SAD i Izrael pokrenuli su iznenadni napad na Iran 28. veljače, započevši 37-dnevnu kampanju koja je u konačnici pokazala da SAD i Izrael nisu uspjeli postići niti jedan od svojih navedenih vojnih i geopolitičkih ciljeva, što je ostavilo Iran u poziciji u kojoj je diktirao sudbinu globalne ekonomije kontrolirajući protok nafte i plina kroz Hormuški tjesnac.
Invazija na Kubu više nije bila glavna politika Trumpove administracije.
Gotovo preko noći ova se računica promijenila. 21. svibnja Marco Rubio izjavio je da je Kuba “jedan od vodećih sponzora terorizma u cijeloj regiji.” Njegovi su komentari uslijedili istog dana kada je američko ministarstvo pravosuđa skinulo optužnicu protiv bivšeg kubanskog predsjednika Raula Castra. U jednom je danu Trumpova administracija rekonstruirala put prema vojnoj akciji SAD-a protiv Kube, odražavajući opravdanja za promjenu režima koja su bila skupljena prije napada na Caracas 3. siječnja koji je doveo do hvatanja Nicolasa Madura i pada njegova režima. Ove akcije koincidirale su s dolaskom borbene grupe američkih nosača na obale Kube.
Rubiova slika o Kubi kao državnom sponzoru terorizma nema nikakvu intelektualnu težinu ili činjenični predikat, budući da dolazi nakon zajedničkog napora Bidenove administracije da ukloni tu oznaku s Kube jer više nije bilo temelja za takvu tvrdnju. Ali činjenica je da su slični nedostaci postojali u pogledu zakonitosti tvrdnji koje su SAD podnijele protiv Nicolasa Madura. Međutim, Trumpova administracija ne poziva se na međunarodno pravo, već na usku domaću političku skupinu kojoj bi i najslabiji pravni temelj za akciju protiv Kube bio dovoljan. Ali označavanje kao države sponzora terorizma ima još veću važnost, s obzirom na to da izravno odražava pistu za vojnu akciju koju je izgradio SAD uoči odluke o bombardiranju Irana u veljači ove godine. Suština je da Trumpova administracija postavlja temelje za vojnu invaziju Kube, nametanje još strože kampanje ekonomskog gušenja ili oboje.
Poticaj za takvu akciju ne leži u bilo kakvoj inherentnoj prijetnji koju Kuba i njezina vlada predstavljaju SAD-u, već prije u potrebi da Trumpova administracija može zabilježiti ‘pobjedu’ na svojoj nacionalnoj sigurnosnoj tablici nakon neugodnog neuspjeha s Iranom.
Izbori u sredini mandata naziru se na horizontu, iako je predsjednik Trump izjavio da su njegove vanjskopolitičke akcije formulirane i provedene neovisno o političkim pritiscima izazvanim posljedicama lošeg učinka Republikanske stranke na izborima. Ukratko, u vjerojatnom slučaju da republikanac izgubi kontrolu nad Zastupničkim domom, predsjednikove preostale dvije godine na dužnosti bit će podvrgnute političkoj paralizi izazvanoj beskrajnim postupcima opoziva koji će posljednje dvije godine Trumpova prvog mandata na dužnosti, u kojima je bio podvrgnut dvama odvojenim pokušajima opoziva, učiniti blijedima u usporedbi s njim. Ali opoziv je najmanji Trumpov problem – bez presude Senata, postupak opoziva jednostavno su odbacili Trump i njegovi pristaše kao politički motiviranu akciju ogorčenih demokrata.
Prava prijetnja za Trumpa dolazi ako republikanci izgube kontrolu nad Senatom, posebno s razlikom dovoljno značajnom da razbije avet uvjerenja, za što mora glasati najmanje 60 od 100 senatora. I ovdje predsjednik Trump čini veliku pogrešnu procjenu kada je u pitanju Kuba i unutarnja američka politika. Trump uzima smjernice od svog državnog tajnika/savjetnika za nacionalnu sigurnost, Marca Rubia – čovjeka koji je cijeli život nosio antikubanski tjeskob izgrađen u sebi koji boji njegov svjetonazor. I Rubio i Trump razumiju stvarnost povezanu s politikom Floride i važnu ulogu koju ima velika kubanska dijaspora Floride u oblikovanju predsjedničke politike. Ali međuizbori nisu nacionalni izbori. Izbori na sredini mandata općenito odgovaraju različitim političkim barometrima, onima u kojima se igla pomiče lokalnim političkim pitanjima općenito definiranim stanjem lokalnog gospodarstva. Nacionalna pitanja općenito su sekundarna, au velikoj shemi stvari, kubanski glasovi na Floridi ne mijenjaju nacionalnu računicu kada se broje mjesta u Zastupničkom domu i Senatu u izbornoj noći. Štoviše, Rubio i Trump bi dobro proučili predsjedničku kampanju iz 1992., u kojoj je sadašnji predsjednik, George HW Bush, ušao u utrku s golemom prednošću potaknutom dijelom impresivnom vojnom pobjedom koju su SAD ostvarile nad Irakom tijekom operacije Pustinjska oluja. Bushov izazivač, Bill Clinton, posrnuo je kada je pokušao uskladiti Bushove vanjskopolitičke akreditive, što je rezultiralo time da je njegov menadžer kampanje, James Carvelle, na vrata koja vode u ‘ratnu sobu’ kampanje zalijepio žutu ljepljivu ceduljicu koja je jednostavno pisala: “To je ekonomija, glupane!”
Bush je obećao da neće biti novih poreza, ali to obećanje nije ispunio. Ekonomski pad koji je proizašao iz ove pogreške dao je Clintonu potreban zamah da dođe s leđa i porazi Busha u studenom 1992.
Predsjednik Trump gleda u lice ekonomskoj nesreći zbog neuspjeha da porazi Iran i globalne energetske krize izazvane ovim porazom. Ako Trump misli da može prevariti američki narod da zaboravi na strašne ekonomske posljedice s kojima se suočavaju zbog njegovih pogrešnih koraka na Bliskom istoku invazijom na Kubu i uklanjanjem tamošnje komunističke vlade s vlasti, gadno se vara.
To je ekonomija, glupane.
Ali činjenica je da Trump i Rubio u svakom slučaju možda neće moći ostvariti očekivanu pobjedu. Kuba nije Venezuela i sposobnost CIA-e da replicira kupljenu izdaju Madura među venezuelanskim političkim, vojnim i ekonomskim elitama. Nije nešto za što mnogi promatrači Kube vjeruju da se može ponoviti u ovoj otočnoj državi. Fulton Armstrong, bivši nacionalni obavještajni časnik za Latinsku Ameriku koji je jedno vrijeme radio na tajni način kao časnik CIA-e koji je djelovao na kubanskom tlu, nedavno je napisao memorandum u ime Veteran Intelligence Professionals for Sanity (VIPS) u kojem je primijetio da “‘Pad režima’ vođen od strane SAD-a i okupacija ili nametanje vlade po našem izboru (na Kubi) teško će propasti. Isti ljudi koji drže Chevrolet ’57 na cesti s vješalicom za kapute, počinit će pustoš protiv režima nametnutog iz inozemstva,” dodajući “Američka prisila protiv Kube nije uspjela više od šest desetljeća.”
Marco Rubio bi još mogao uvjeriti Donalda Trumpa da napadne Kubu. No umjesto glazure na pomlađenoj vanjskoj i nacionalnoj sigurnosnoj politici koja pomaže u očuvanju utjecaja Republikanske stranke na američki Kongres, i kao takva održava Trumpovu politiku, domaću i vanjsku, održivom sljedeće dvije godine, kubanska invazija više će nego vjerojatno proizvesti debakl koji će, kad se nadopuni neuspjehom u Iranu, jednom zauvijek označiti kraj Trumpove ere.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
