Prije 71 godinu je Perica Vlašić, Velolučanin, legendarni veslač, pobijedio na Henley kraljevskoj regati na Temzi. Počeo je u Ošjaku, branio potom boje splitskog Mornara. Osam puta za redom je bio državni prvak u skifu, sedam puta uzastopno u dvojcu, dva puta je bio sudionik Olimpijskih igara, u Melbourneu 1956. i četiri godine poslije u Rimu, redoviti sudionik prvenstava Europe, a tu je 1953. u skifu doveslao do zlata. Dvije godine poslije je s Nikolom Lučićem u dvojcu na pariće osvojio broncu, a između ta dva postolja na EP-ima, 1954. godine pobijedio je na svjetski poznatoj Henley regati. Jedini je Hrvat koji je do danas slavio u prestižnoj utrci samaca Diamond Challenge Sculls!
Prošle godine je u Vela Luci obilježeno 70 godina od tog podviga Velolučanina, koji je nakon trijumfa na Temzi priznanje dobio ni manje, ni više nego iz ruku engleske Kraljice Elizabethe II. Pisao je Neno Kosović, korčulansko sportsko pero, o velikom zlatnom pokalu i čuvenom trofeju ‘Diamond Challenge Sculls Trophy‘, kutiji koja na sebi ima ugravirana dva vesla s lovorovim vijencem ukrašenim dragim kamenjem i srebrnom pločicom s gravurom njegova imena, a koji je dobio legendarni Velolučanin.
– Na Henleyu je moj ‘dida‘ stigao nakon jednomjesečne turneje po Europi na koju je zbog besparice putovao i bez trenera i bez svog čamca. Pritom u posuđenim čamcima osvojio sve regate! Na kraju te turneje bila je i ta čuvena Henley regata. Stigao je samo dan prije početka utrke. Za razliku od njega svi ostali, tada također svjetski poznati veslači i dvadesetak dana prije tamo su boravili, pripremali se i trenirali na licu mjesta. Od jednog engleskog veslača posudio je čamac koji uopće nije bio njemu prilagođen. Ništa mu to nije smetalo da pobijedi, a među one koje je u cilju ostavio iza sebe bio je najpoznatiji i do tada nepobjedivo Rus Čukalov – zabilježio je Kosović riječi Ivane Šipić Gavrilović, unuke Perice Vlašića.
Dubrovčanin Matej Metković je godinama nizao uspjehe u dresu Neptuna i hrvatske reprezentacije. Nakon što je završio srednju školu te izrazio želju nastaviti školovanje u SAD-u, dobio je niz ponuda s prestižnih američkih Sveučilišta s velikom veslačkom tradicijom. Izabrao je Northeastern University Huskies u Bostonu. Metković je, podsjetimo, ispisao je povijest dubrovačkog veslanja. Prvi je, ujedno jedini, koji je u dugoj povijesti Veslačkog kluba Neptun osvojio medalju na velikom međunarodnom natjecanju. U ljeto 2013. se kao član osmerca Hrvatske okitio brončanom medaljom na Europskom juniorskom prvenstvu održanom u Minsku (Bjelorusija).
Godinu nakon tog povijesnog uspjeha Neptuna, prvi put je, braneći bolje svoje škole, Northeastern University Huskies u Bostonu, nastupio na najmasovnijoj veslačkoj regati u SAD-u, ‘Head of the Charles‘, i to njenom pedesetom jubilarnom izdanju, koja je te godine okupila na rijeci Charles više od 11.000 veslača iz 33 države svijeta, 2.152 posade, a koju je pratilo duž obale čak 400.000 gledatelja! Dubrovčanin, ostalo je zapisano i na stranicama Dubrovačkog vjesnika, posebno će pamtiti taj svoj debi na prestižnoj regati. Kao član osmerca osvojio je zlatnu medalju. Metković i ekipa su bili najbolji u konkurenciji studenata prve i druge godine u kojoj je nastupilo 47 posada!
Godinu poslije, 2016., bio je sudionik Henley kraljevske regate. Prva je održana je prije gotovo 200 godina. Uglavnom, počela se održavati prije nego je osnovan britanski veslački savez. Podržali su je u startu članovi kraljevske obitelji. Čine to i danas.
– Da, obje regate su posebne. Na Henley kraljevskoj regati na Temzi skupa startaju dvije posade te tko je brži – taj ide dalje, a na rijeci Charles startaš sam, točnije, tu ide posada za posadom u razmaku od pola minute. Problem je ako startaš nakon neke slabije posade. Inače, što se tiče Henley regate, preporučio me je Australac, koji je kormilar na mom fakultetu u SAD-u. Čuo se sa čovjekom, koji je sastavljao momčad za nastup na Temzi. Zanimljivo je to što sam ostatak posade, preostala tri člana četverca, upoznao tek po dolasku u Englesku, međutim, imao sam informacije kakvi su i koliko su dobri. Dogovarali smo se preko Facebooka. Tako je sve počelo.
Priča ide dalje: Smjestili su se u jednoj obiteljskoj kući, koja se nalazila pet milja od regatne staze.
– Na trening smo išli biciklom. Tih pet milja bi nam bilo zagrijavanje. Inače, došli smo u London tjedan dana prije početka regate. Mislili smo kako ćemo trebati veslati u pretkvalifikacijama budući da se bilo prijavilo tridesetak posada. Organizator je odlučio, kako smo bili međunarodna posada, da izravno ulazimo među 16 najboljih. Tako smo imali vremena trenirati do početka regate. Isto tako smo imali sreću te smo dobili besplatno brod za trening i nastup. I tako smo, dok su trajale pretkvalifikacije, veslali na Temzi, ali ne na stazi gdje se održava regata. Tu smo prvi put veslali tek kad su završile pretkvalifikacije.
Henley regata je nešto više od same regate. Tu dolaze ljudi iz cijeloga svijeta.
– Uistinu posebna regata gdje je pritisak manji. Opuštenija je atmosfera iako, naravno, svatko želi pobijediti. Nastupa se u posebnim odijelima, ne može doći bilo tko na regatu, ne mislim samo na natjecatelje već i na gledatelje. Treba imati posebne propusnicu. Sve je po pravilima koja su vrijedila prije sto i više godina. Naprimjer, žena ne može ući u klub gdje se održava regata ako joj je kotula iznad koljena, a muškarci moraju imati kravatu, biti u sakou, i ne smiju ga skidati. U povijesti regate samo je jednom bilo dozvoljeno muškarcima da budu bez sakoa, a razlog zbog čega su to dozvolili bila je nesnosna vrućina te jedne godine. Od novih pravila, budući da je tehnologija napredovala, zabranili su korištenje mobitela. To pravilo su zadnjih godina uveli iz razloga jer žele da ljudi, koji tu dođu, da se druže međusobno. Zanimljivo je vidjeti kako su uz samu rijeku posložene stolice, a sredinom rijeke je ograda ili stupovi za koje se vežu barke te i iz njih ljudi gledaju regatu. Bilo je svaki dan između pet do deset tisuća gledatelja.
Sustav natjecanja je uvijek isti.
– Prvi dan regate starta 16 posada. Ždrijebom se odredi tko protiv koga i tko pobijedi, taj ostaje, a poraženi ispada. Svaki dan, dakle, otpada polovica sudionika. Idući dan ih je osam, treći dan četiri posade te četvrti dan dvije. Medalje dobiva samo pobjednik. Nema medalje za drugoga. Članovi posade koja je izgubila finale dobije samo šugaman na kojem piše Henley finalist.
Regatna staza je, već je istaknuo, uska. Mjesta ima dovoljno tek za dvije posade.
– Znali smo pitati druge posade hoće li učiniti s nama start. Tako da smo učinili nekoliko startova protiv dosta bržih posada kao što je četverac skul te osmerac. Sva četiri starta na treninzima, koliko smo imali, smo dobili. S obzirom na širinu staze, znali smo tko bolje starta, taj će tu prednost teško ispustiti. Koliko puta sam od trenera čuo: na startu se ne može dobiti utrka, ali se može izgubiti.
Prvi dan regate za suparnika su dobili Newcastle.
– To je bila jedna od boljih engleskih posada. Relativno smo lako dobili tu trku. Nakon minute smo stekli veliku prednost, odvojili se. Sutradan smo za suparnika imali kombiniranu posadu nizozemskih i britanskih veslača. Jedan od dvojice Britanaca je osvajač olimpijskih medalja, bronce u Pekingu 2008. i srebra u Londonu prije četiri godine. Trenirajući i pripremajući se za nove nastupe odlučio je nastupiti na Henley regati. Unatoč tome što su suparnici bili dobra posada, ipak smo vjerovali kako možemo dobiti. Nažalost, uoči regate se krenuli problemi. Ostali smo bez jednog člana posade. Momak s Harvarda se razbolio te smo morali tražiti novog veslača. Našli smo jednog domaćeg veslača, koji ide na Yale, a koji nije bio prijavljen za nastup. S njim smo napravili tek jedan trening. Naravno, vremena za bolju pripremu nije bilo. Zatim smo, jer nam je s njim kilaža bila drugačija, trebali naći drugi brod. Dakle, s novim članom posade, koji je tek stigao, te s brodom u koji sjedamo prvi put, došli smo na start. Krenuli smo dobro. Držali visoki broj zaveslaja. Imali smo pola dužine prednosti na početku, a poslije i dvije dužine prednosti. Ali, kako smo prvi put skupa, nismo dobro izbalansirali snagu obje strane. Bježali smo prema sredini staze. Sudac nas je opominjao. Smetao nam je i vjetar. Lijeva strana nam je bila jača od desne. Ispravljali smo to svako malo. U finišu utrke suparnici su nas počeli stizati. Dobili smo ih za metar nakon čega su oni uložili žalbu kako su virovi, koje smo mi stvarali kad bi ‘pobjegli‘ u sredinu te se vraćali u svoju stazu, njima smetali. Sudac je to uvažio. Nakon toga smo mi uložili žalbu. Ponovno se gledala snimka utrke. Nisu prihvatili našu žalbu te smo ispali unatoč pobjedi i tako smo posljednja dva dana regate bili uz stazu, a ne na njoj. Družili se. Bilo je zabavno, ali isto tako smo bili i razočarani jer smo uistinu bili dobri, čak mi se čini bolji i od onih protiv kojih smo trebali veslati u polufinalu.
Legendarni britanski veslač, Steve Redgrave, bio je jedan od sudaca te godine na Henley kraljevskoj regati. Redgrave je osvojio 5 uzastopnih zlatnih medalja na Olimpijskim igrama, prvu 1984. u Los Angelesu, zatim u Seoulu 1988., Barceloni 1992., Atlanti 1996. te u Sydneyju 2000. godine. Ukupno je u karijeri šest puta stajao na postolju Olimpijskih igara (ima pet zlatnih te jednu brončanu medalju, koju je osvojio u Seoulu 1988.) te čak devet puta na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja na svjetskim prvenstvima. Redgrave se smatra najuspješnijim veslačem uopće, a ujedno je najuspješniji britanski olimpijac svih vremena. Upravo je Redgrave javio posadi u kojoj je nastupao Dubrovčanin kako njihova žalba na diskvalifikaciju nije uvažena te kako su unatoč tome što su prvi prošli ciljem i u četvrtfinalnoj utrci zaključili nastup na Henley kraljevskoj regati – pisalo je prije devet godina na stranicama Dubrovačkog vjesnika.
Danas, točno 71 godinu poslije pobjede Perice Vlašića, na Henley regati su opet veslala djeca Ošjaka. Sestre Jurković, Ivana i Josipa, su u svojoj premijeri na Temzi na startu The Hambleden Pairs Challenge Cupa, ukupno osam posada je u konkurenciji za taj trofej, bile brže od posade Cambridge Universityja, Mie Freischem i Arden Berlinger. Ciljem su prošle nakon 8 minuta i 41 sekundu te ih čeka sad polufinale….
Odmah na startu su pobjegle suparnicama za nekoliko dužina.
Polufinale je u subotu, 5. srpnja. Luške će veslati protiv australskih reprezentativki, Bronwyn Cox i Giorgiju Patten.
Matej Metković je jedini Neptunaš koji je osvojio Memorijal ‘Perice Vlašića‘ za samce, koja je prvi put održana 2009. godine. Dubrovčanin je slavio 2019. godine.
