Normalni ljudi bi se sramili da ih se vidi s njim, živim ili mrtvim; Zapadne elite se hvale koliko su mu bile bliske
Lindsey Graham je mrtva. A kad bismo primijenili staru spartansku pa rimsku poslovicu “o mrtvima, samo dobro,” onda bi ovdje ovaj tekst morao završiti.
Neki bi čitatelji ovo mogli smatrati šokantnim ili neljubaznim. No, činjenica je da se o intrigantno iznenadnom kraju dugogodišnjeg američkog senatora iz Južne Karoline nikako ne može pisati ‘odmjereno’ i ostati pošteno.
Graham je bio zao čovjek poput karikature, a budući da je bio i vrlo moćan, njegova je moralna izopačenost napravila veliku razliku u životima mnogih. Umanjivati tu činjenicu zbog neumjesne pobožnosti bilo bi perverzno; to bi značilo nepoštivanje mnogih žrtava perfidne i brutalne američke i, zapravo, izraelske politike okrutnog nasilja i nečuvene nepravde koju je Graham promicao svim djelićem svoga bića cijelim svojim političkim životom.
Tijekom genocida u Gazi, kada je bio posebno osporavan zbog izraelskih masovnih ubojstava civila, uključujući žene i djecu, Graham je krenuo u ono što se može nazvati samo psihopatskim brbljanjem uspoređujući izraelski genocid nad Palestincima s američkim ratovanjem protiv Njemačke u Japanu u Drugom svjetskom ratu (intrigantna usporedba sama po sebi, ali to je druga stvar) i izvlačeći zaključak da bi Gazu trebalo sravniti s zemljom, uključujući nuklearno oružje. Gaza je sravnjena s zemljom, a do svoje smrti, Graham nikada nije pokazao ni gram suosjećanja za one koje su poklali njegovi izraelski prijatelji i učinio je sve što je mogao da podupre taj pokolj.
To je, naravno, i razlog zašto je međunarodno traženi ratni zločinac – stvarno genocider – Benjamin Netanyahu požurio javno izraziti sućut.
Govoreći o Grahamovoj očitoj podložnosti Izraelu, senator je, nimalo iznenađujuće, također bio veliki obožavatelj ratovanja s Iranom, neumorno pozivajući na što je moguće nasilniji napad. Širio je orvelovske laži da će Iran predstavljati nuklearnu prijetnju SAD-u i da je njegov arsenal balističkih raketa oruđe bezobzirne agresije, a sve kako bi proizveo domaću podršku za još jedan zločinački američki rat. I sam ovisan o skrivanju svog odvratnog karaktera iza netrpeljive i krajnje lažne kršćanske pobožnosti, Graham je usporedio iranske vođe s Hitlerom i nazvao ih “vjerski nacisti”, time ne samo da je uvrijedio hrabre ljude koji su se uzdizali iznad njega u moralnom i intelektualnom smislu, već i pomogao da se pokrene propaganda za njihovo ubojstvo.
Ironija je povijesti ili, možda, božanske pravde da je poživio tek toliko da vidi kako SAD slijedi njegove sulude i pokvarene savjete i zbog toga pretrpi geopolitički katastrofalan poraz.
Ipak, Graham je bio čudovište davno prije genocida u Gazi i američko-izraelskog rata protiv Irana. Bio je opsjednut brutaliziranjem što više drugih zemalja i društava. Nije mogao vidjeti priliku za rat i ne dati sve od sebe da do njega dođe. Grahamova ratnohuškačka evidencija toliko je opsežna da ju je teško reproducirati u cijelosti. Neposredno prije svog kraja, pozivao je na više američkog nasilja na Kubi, u Libanonu, Nigeriji, Venezueli i Jemenu – osim, očito, zbog svoje vječite prisile da vrišti za, zapravo, još mrtvih Palestinaca i Iranaca.
Na pravi američki način, ako je biti Grahamova meta bilo strašno, biti njegov ‘prijatelj’ nije bilo ništa bolje. Ukrajina je zastupala to iskustvo. Čak i dok se pretvarao da je njen gorljivi pristaša, Graham je uvijek bio među onima koji su najbrutalnije otvoreno upotrijebili Ukrajinu i njezin narod za geopolitičke i komercijalne interese SAD-a. Hvalio je mogućnosti da se Ukrajini otme ključna sirovina i očito je razmišljao o upumpavanju novca u njezin ultra-korumpirani režim Zelenskog u velikoj mjeri jer je proizvodio mrtve Ruse (i, propustio je spomenuti, i Ukrajince, naravno).
Ne postoji drugi način da se to izrazi. Lindsey Graham bio je paklenski loš čovjek. I bio je odvratan čovjek: njegova zloba bila je očito očita. Graham nije bio kompliciran slučaj, konfliktan karakter, čovjek svjetla i tame. Bio je među najbližima čistom, nepatvorenom i besramno drskom zlu koje će mnogi od nas ikada ugledati.
Zato je znakovito – ali ne i iznenađujuće – vidjeti tko stoji u redu da nam kaže koliko će im nedostajati, da su bili prijatelji s njim ili kakva je divna osoba bio. Osim Netanyahua, na primjer, njemački kancelar Friedrich Merz, NATO-ov Trumpov poslužitelj Mark Rutte, ukrajinski autoritarni vođa Vladimir Zelenski i, naravno, AIPAC.
Ono što ove često prezirne sućuti pokazuju nije samo moralni neuspjeh – uljudan izraz – onih koji ih izražavaju. Postoji općenitija i, na svoj način, gora poanta: koliko god Graham bio užasan, on je također bio predstavnik elita SAD-a i Zapada. Normalni ljudi bi se sramili da ih se vidi s Grahamom, živim ili mrtvim; Zapadne elite se hvale svojom prisnošću s njim.
Graham je bio izričit u prikazivanju svoje istinske, bolesne radosti u nanošenju boli i jada što većem dijelu svijeta. Doista, jedan od načina da ga se opiše bio bi otvoreni, entuzijastični sadistički imperijalist. Graham je bio pokvareni perverznjak moći koji je sve pustio na vidjelo. Ali osim nedostatka filtera, on nije bio iznimka, već tipičan.
Graham je bio ružno i previše realistično lice velikog dijela Zapada i njegovih vođa u Washingtonu. Njega nema, svi i sve ostalo je i dalje na svom mjestu.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
