SDP i Možemo nadaju se pobjedi na idućim parlamentarnim izborima, ali u isto vrijeme priželjkuju i mnogo više od osvajanja vlasti. Ljevica, naime, namjerava, ako dođe na vlast 2028., promijeniti izborni sustav tako da ubuduće njoj olakšava pobjedu. Moguća izborna pobjeda 2028. ljevici jamči samo jedan mandat, ali ako izborni pobjednici nakon preuzimanja vlasti promijene izborni zakon, to bi im uvelike osiguralo povoljne uvjete za osvajanje još jednog mandata na izborima 2032., pa možda i dulji ostanak na vlasti.
Dosad se u javnom prostoru uvijek govorilo o HDZ-ovu “izbornom inženjeringu”. No plan za promjenu izbornog zakona koji predlažu SDP i Možemo govori o lijevom “izbornom inženjeringu”, koji se kamuflira tvrdnjom da bi sustav koji predlažu bio pravedniji. Da, doista bi i bio pravedniji s gledišta lijevih stranaka i njihovih birača, ali ne bi bio pravedan prema biračima iz Slavonije i Like, gdje stanovnici preferiraju HDZ i desne stranke.
Izborni sustav koji zagovaraju SDP i Možemo gotovo se poklapa s GONG-ovim prijedlogom izbornog sustava, što je znakovito. Poznato je da je GONG organizacija iz takozvanog nevladina sektora koja od svojeg osnutka djeluje kao “nepolitička” i “građanska” oporba HDZ-u. Istina je, zapravo, da u GONG-u nema mjesta nikomu tko nije barem simpatizer ljevice. Da veza između ljevice i GONG-a postoji, moglo se vidjeti na primjeru dugogodišnjeg čelnika te organizacije Dragana Zelića, koji je iz GONG-a prešao u političke, upravo SDP-ove, vode. Ondje je svojedobno obnašao dužnost izvršnog tajnika stranke, a potom i savjetnika u Klubu zastupnika SDP-a, nakon čega je postao njihov koordinator za odnose s medijima.
SDP je još u vrijeme Peđe Grbina kao predsjednika te stranke, od 2020. do 2024., razrađivao model izbornog sustava sa šest izbornih jedinica. Od tada Partija redovito u svojem propagandnom radu, kad govori o vlastitom programu, među najvažnijim potezima najavljuje promjenu izbornog modela. Naravno, da bi ljevica, odnosno SDP i Možemo, uvela novi izborni model, najprije bi morala pobijediti na izborima po sadašnjem modelu.
Logično formirane
SDP zagovara ideju da se ukine sustav s deset izbornih jedinica te da se uvede onaj sa šest. Glavni im je argument za takvu promjenu to što, kako tvrde, granice i veličinu izbornih jedinica treba prilagoditi stvarnoj demografskoj slici današnje Hrvatske, a mjerilo je popis stanovništva. To znači da bi broj mandata u pojedinoj izbornoj jedinici bio proporcionalan broju stanovnika na području koje obuhvaća ta izborna jedinica. Realno to znači da bi Slavonija i Lika, koje su uvelike depopulirane, imale manje mandata nego dosad jer imaju manje ljudi. S druge bi strane, primjerice, Zagreb kao zasebna izborna jedinica imao dvostruko više mandata s obzirom na velik broj stanovnika. Dakle, prema SDP-ovu planu, svaka bi regija dobila točno onoliko saborskih mjesta koliko joj demografski pripada, što bi, smatraju esdepeovci, možemovci i gongovci, bilo pravedno. SDP slijedom toga predlaže šest izbornih jedinica koje bi, kako kažu, bile “logično” formirane od povijesnih geografskih cjelina, a na prvom bi se mjestu, kao samostalna izborna jedinica, nalazio Grad Zagreb, bez pripajanja dijelova Banovine i Zagorja.
Jedna izborna jedinica bila bi i Sjeverna Hrvatska, odnosno Međimurska, Varaždinska, Krapinsko-zagorska i Zagrebačka županija, takozvani zagrebački prsten. Iduća izborna jedinica bila bi Slavonija i Baranja, to jest područje Osječko-baranjske, Vukovarsko-srijemske, Požeško-slavonske, Brodsko-posavske i Virovitičko-podravske županije. Izborna jedinica središnje Hrvatske i Like uključivala bi Sisačko-moslavačku, Karlovačku i Ličko-senjsku županiju. Na njihovu popisu kao zasebna jedinica nalaze se Istra, Primorje i Gorski kotar, odnosno Istarska i Primorsko-goranska županija. Tu je i Dalmacija sa svim svojim županijama, od Zadarske do Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i na koncu Dubrovačko-neretvanske.
S obzirom na sadašnju demografsku sliku, Dalmacija bi birala 28 do 30 zastupnika, a Zagreb oko 28. Slavonce bi u sabornici predstavljala 22 do najviše 24 zastupnika. Središnja Hrvatska i Lika birale bi samo 13 do 16 zastupnika, a Istra, Primorje i Gorski kotar otprilike 17. Sjeverna Hrvatska birala bi pak 28 zastupnika.
Prirodni prag
Podjela na šest izbornih jedinica ne bi automatizmom donijela SDP-u i Možemo sigurnu pobjedu na izborima, ali bi oslabila HDZ-ov kapacitet. U izbornim rezultatima to bi se očitovalo tako što bi HDZ vjerojatno osvojio nekoliko mandata manje, a SDP i Možemo, naravno, nekoliko mandata više. O toj “maloj” razlici na koncu ovisi tko će doći na vlast. U sastavljanju saborske većine nakon izbora ljevica bi bila u prednosti. Upravo je to i bit SDP-ova prijedloga o promjeni izbornog sustava. Tvrdnja ljevice i GONG-a da je sadašnji sustav nelogičan i da je “izbornim inženjeringom”, odnosno prekrajanjem granica deset izbornih jedinica sustav namješten tako da HDZ uvijek ima prednost nisu bez osnove. Ali to što predlaže ljevica također je “izborni inženjering”, samo inženjering koji odgovara SDP-u i Možemo, a ne HDZ-u. Prema javnim istupima zagovornika modela sa šest jedinica, granice su u sustavu s deset izbornih jedinica skrojene umjetno kako bi svaka jedinica imala podjednak broj birača, zbog čega su regije rascjepkane, pa tako Grad Zagreb u sadašnjem modelu presijecaju tri izborne jedinice. Pojedini dijelovi grada spojeni su s udaljenim, ruralnim područjima s kojima nemaju ni ekonomske ni geografske veze.
U modelu sa šest jedinica izborne bi jedinice, prema tvrdnjama zagovornika tog modela, bile prirodne, povijesne i administrativne regije pa bi građani glasali unutar svoje prirodne regije, čime se poštuje regionalni identitet. Budući da se u svakoj jedinici u sustavu s deset jedinica bira relativno mali broj zastupnika – njih 14, prirodni izborni prag, odnosno stvarni postotak glasova nužan za osvajanje mandata, viši je od zakonskih pet posto, što nerijetko dovodi do “propadanja” golemog broja glasova danih manjim strankama, smatraju na ljevici pa tvrde da bi se u modelu sa šest jedinica birao veći broj zastupnika, čime bi se prirodni prag spustio, što bi značilo da bi raspodjela mandata u Saboru vjernije oslikavala stvarni postotak glasova koje su političke opcije dobile na nacionalnoj razini, smanjujući broj propalih glasova.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Regionalni egoizam
Međutim, ako broj zastupnika ovisi isključivo o broju stanovnika, demografski razvijena područja, posebice Zagreb i okolica, dobili bi ogroman broj zastupnika u Saboru, dok bi iseljene regije poput Slavonije, Banovine ili Like birale mnogo manje zastupnika nego danas. Time bi Sabor postao zagrebocentričan pa bi i političke stranke u kampanjama zapostavile ruralne, demografski oslabjele dijelove Hrvatske jer bi im se više isplatilo boriti za glasove u velikim urbanim centrima, što bi rezultiralo produbljenjem regionalne nejednakosti.
Podjela Hrvatske na šest velikih izbornih jedinica koje prate povijesne regije mogla bi potaknuti i regionalni egoizam i jačanje regionalnih stranaka poput IDS-a ili HDSS-a nekad u Slavoniji, a to bi za posljedicu imalo izostanak rasprave o nacionalnim temama. Izbori bi se time pretvorili u borbu regije protiv regije. Protivnici ovog modela naglašavaju da bi to bio korak prema tihoj federalizaciji zemlje, što narušava koncept Hrvatske kao unitarne države. Kad se u jednoj izbornoj jedinici umjesto 14 zastupnika bira primjerice njih 25 ili 30, što bi bio slučaj s Dalmacijom ili Zagrebom, prirodni izborni prag pao bi daleko ispod zakonskih pet posto, što znači da bi se Sabora domogao velik broj malih, lokalnih, populističkih i radikalnih stranaka, koje bi u nekoj regiji osvajale dva do tri posto glasova. Sabor bi time postao fragmentiran, a to bi značajno otežalo sastavljanje stabilne Vlade i rezultiralo političkim ucjenama, pa i prijevremenim izborima. U golemim izbornim jedinicama izborne liste bile bi ogromne, a birači iz manjih mjesta, primjerice s otoka, na listama bi vidjeli uglavnom prepoznatljiva lica iz velikih regionalnih središta poput Splita, čime bi šanse da dobiju svojeg zastupnika koji razumije lokalne probleme bile svedene na minimum.
Birački sustav u ovom modelu postaje još otuđeniji od običnog čovjeka, za što ljevica, čini se, ne mari previše. Njoj je cilj povećati broja mandata u urbanim sredinama, što znači da lijeva koalicija izravno kroji sustav koji bi joj olakšao dolazak na vlast.
Nema potrebe
Svjestan je toga, po svemu sudeći, i bivši HDZ-ov ministar pravosuđa Ivan Malenica, u čijem mandatu i jest skrojen aktualni izborni sustav. “Bio sam u ulozi ministra pravosuđa kad smo Zakon o izbornim jedinicama usklađivali s odlukom Ustavnog suda. Moram reći da smo mi tada postupili prema uputi Ustavnog suda i uskladili broj birača po izbornim jedinicama korigirajući granice izbornih jedinica”, kaže Malenica, dodajući da smatra kako je naš izborni sustav dobar te da nema potrebe za promjenama.
“Ne znam što bih rekao na taj njihov prijedlog osim da se već pripremaju za dolazak na vlast, a do izbora je još daleko. Treba prvo odraditi izbore pa onda razmišljati o tome koji su prioriteti i što je sve potrebno mijenjati”, govori HDZ-ovac pa podsjeća da su se s prijedlogom koji zagovara ljevica već suočavali kada su mijenjali Zakon o izbornim jedinicama. “Svakako smatramo da sva naša područja moraju imati jednak broj zastupnika. Mi smo izmijenili Zakon o izbornim jedinicama tako da izborne jedinice imaju plus-minus pet posto odstupanja. Ne vidim zašto bi oni to sada mijenjali”, govori Malenica, koji nije sklon mijenjanju nečega što funkcionira i gdje postoji praksa da se ljudi poistovjećuju sa svojim zastupnicima iz vlastitih izbornih jedinica. “Ljudi desetljećima znaju koji su to zastupnici i koja je njihova izborna jedinica. Prilagođavati to nekom regionalnom ustroju kako su oni to nekako i predvidjeli, gdje bi se Hrvatska podijelila u šest izbornih jedinica, slično kao što su Hrvatsku dijelili na regije kad su bili na vlasti… Smatram da zasad nema potrebe za time”, kaže naš sugovornik, uz opasku da svako naše područje, odnosno svaki dio Hrvatske u Saboru mora biti ravnomjerno zastupljen.
“Sada kada imamo izborne jedinice koje su u plus-minus pet posto po broju birača nema potrebe ulaziti u nekakvo novo prekrajanje izbornih jedinica i formiranje nečega što bi poremetilo stav ljudi prema nečemu što već godinama postoji. Mi imamo dvaput godišnje izvješće o broju birača po izbornim jedinicama te kontroliramo da je taj postotak ispod pet posto, bez obzira na to što i Venecijanska komisija kaže da je sve ispod 15 posto dobro, tako da zasad zaista nema potrebe ulaziti u nove izmjene izbornog sustava”, zaključuje Malenica.
