Eskalacijom rata u Perzijskom zaljevu potisnute su u drugi plan razne druge teme i prijepori uključujući ideološke ili svjetonazorske, a koji su u zapadnom svijetu povremeno poprimali i nasilna ili čak teroristička obilježja (npr. ubojstvo vodećeg konzervativnog aktiviste u SAD Charlie Kirka ili desno orijentiranog studenta u Francuskoj Quentin Deranquea).
U Hrvatskoj do sada nije bilo takve vrste ili razine konfrontacije, a posebnost je i u tome što se ideološki prijepori u najvećoj mjeri vode oko neraščišćene prošlosti iz Drugog svjetskog rata i poraća, a puno manje oko suvremenih tema.
Zapravo, dosljedniji konzervativni stavovi oko suvremenih svjetonazorskih tema zastupaju tek aktivisti i manji mediji ili internetske platforme katoličke orijentacije, dok su veće i nominalno konzervativne stranke uglavnom usvojile većinu suvremenih lijevo-liberalnih ideoloških ili svjetonazorskih postavki, a poneke manje nastupaju s konzervativnih polazišta, neuvjerljivo i bez realnog učinka na političku situaciju i poglavito na važeću legislativu.
Navedeno se može gledati i kao dio šireg europskog ili zapadnog trenda pomicanja svjetonazorskog političkog klatna ulijevo pri čemu su dosljedniji konzervativni akteri uglavnom u oporbi i na marginama uz izuzetak povremenih uspješnih uloga i etapa kakve su imali primjerice mađarski Fidesz ili poljska stranka Pravo i pravda ali trpeći pritom i snažne pritiske središnjih političkih struktura i institucija EU.
U SAD-u je, naročito u drugom mandatu predsjednika Trumpa, pokrenut uvjerljiv konzervativni svjetonazorski zaokret, što za sada, izgleda, nije naišlo na veći odjek u Europi.
Charlie Kirk – junak našeg doba: Poticao razgovore s ljudima s kojima se nije slagao
Hrvatski prijepori
Prijepori oko Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj su vrlo zastupljeni na političkoj i javnoj sceni, a može se reći i da čak značajno utječu na politički identitet stranaka i na mobilizaciju biračkog tijela. Navedeno je vjerojatno jednim dijelom uvjetovano nedostatkom drugih stranačkih aduta odnosno kvalitetnih javnih politika i rezultata te interesom stranaka za preusmjeravanjem pozornosti javnosti sa široko rasprostranjene političke korupcije na povijesno-ideološke teme.
Navedeni prijepori odnose se uglavnom na interpretaciju unutarhrvatskog građanskog rata koji se vodio u širem okviru Drugog svjetskog rata, a u praksi se najviše tiče pitanja legaliteta simbola obiju zaraćenih strana, te vjerodostojnosti stavova o masovnim stradanjima, broju žrtava i odgovornosti za počinjene zločine (npr. Bleiburg, Jasenovac i sl.), legitimitetu obljetnica (npr. „oslobođenja Zagreba“, početka „antifašističkog“ ustanka, bitke na Sutjesci i sl.), spomenika, povijesnih osoba (Tito, Pavelić), pjesama, parola i slično.
U navedenom smislu, uz brojne nijanse moglo bi se načelno izdvojiti tri glavne kategorije ili skupine mišljenja: radikalno lijevu, umjereno konzervativnu i radikalno desnu.
Radikalno lijevo mišljenje
Radikalno lijeva kategorija ima bezrezervno pozitivno gledište eprema komunističko-partizanskoj ulozi pripisujući joj oznaku antifašizma i podvodeći pod istom i opravdavajući njome i sve očito negativne sadržaje uključujući masovne zločine, komunistički teror i diktaturu, jugoslavenstvo i slično. Na NDH gledaju kategorički negativno pripisujući istoj isključivo fašizam, nacizam i općenito zločinački karakterne nemajući nikakvih rezervi ili razumijevanja za bilo koji aspekt te države isključujući čak i elementarni pijetet prema žrtvama masovnih jugokomunističkih zločina.
Umjereno konzervativno mišljenje
Umjereno konzervativna strana u Hrvatskoj, koja se zbog oportunističkih prilagodbi unutarnjim i vanjskim okolnostima može nazvati i „politički korektnom“ – ne dovodi u pitanje antifašizam kao temeljnu političku i ustavnopravnu odrednicu, a u odnosu na radikalno lijeve stavove razlikuju se po tome što se prema „antifašizmu“ odnosi i umjereno kritički zbog odgovornosti za masovne zločine, zbog totalitarnog karaktera vladanja i slično. Pored toga ova strana pokazuje i umjereno razumijevanje za neke aspekte NDH, poglavito za iskaze pijeteta prema žrtvama masovnih komunističkih zločina te podržavanjem legaliteta simbola s tzv. dvostrukom konotacijom odnosno onih koji su, iako svojstveni NDH stekli legitimitet naknadnom uporabom u okolnostima Domovinskog rata ili u okviru pravnog poretka Republike Hrvatske. Ipak, ova strana i dalje nekritički prihvaća neke problematične jugokomunističke interpretacije povijesti i negativno se postavlja prema novim istraživanjima kvalificirajući ih kao tzv. povijesni revizionizam. U tom smislu se pod utjecajem umjereno konzervativne ili „politički korektne“ kategorije mišljenja nastavljaju u hrvatskom javnom životu, institucijama, kulturi, medijima i slično, promicati stavovi koji su očito plod naslijeđene i neutemeljene jugokomunističke interpretacije povijesti prilagođene interesima održavanja jugoslavenskog režima, a ne hrvatskim interesima.
Radikalno desno mišljenje
S radikalno desne strane se prema NDH nastupa apologetski, a na partizanski i komunistički pokret se gleda kategorički negativno odnosno pripisuje im se isključivo jugoslavenski i zločinački karakter, a zanemaruju ili relativiziraju pozitivni aspekti kao što su otpor stranoj okupaciji i amputaciji hrvatskog teritorija, otpor nacizmu i fašizmu kao ideologiji i obliku vlasti, itd.
Navedena jednostranost i pristranost pristupa sa svih strana i time propuštanje cjelovite i objektivne spoznaje nanosi Hrvatskoj višestruke štete uključujući i naročito u smislu međunarodnog ugleda, zatim nekritičkog usvajanja ili unošenja u javni i politički život povijesnih političkih anomalija odnosno ekstremnih ideologija te u smislu stalnog obnavljanja prijepora koji doprinose skretanju javnog i političkog fokusa sa životno važnijih tema, te negativnom utjecaju na političku stabilnost, nacionalnu koheziju i slično.
Kulturno-politički nasrtaji na Hrvatsku kao izraz strategije SANU
Opasnost od dodatnih animoziteta i sukoba
Ovaj neprevladani povijesno-ideološki prijepor može dodatno štetno djelovati u sinergiji s mogućim intenzivnijim prijeporima oko suvremenih ideoloških temau budućnosti kao i zbog činjenice da je u podlozi istoga građanski rat i da poistovjećivanje suvremenih političkih i društvenih aktera sa sukobljenim stranama iz tog rata može potaknuti i dodatne animozitete i konfrontacije.
Pri tome treba imati u vidu kako se postojeći prijepori mogu i namjerno iskoristiti ili instrumentalizirati na štetu hrvatskih interesa, a kao dio planova i projekata različitih zainteresiranih čimbenika – vanjskih ili unutarnjih.
Zbog svega navedenoga čini se vrlo važnim čim prije i učinkovitije suočiti se s navedenim povijesno-ideološkim prijeporom i prevladati ga. Pritom je razvidno kako dosadašnji jednostrani i pristrani, stranački ili političko-blokovski pristupi ne vode prevladavanju nego nasuprot tome produbljivanju i intenziviranju prijepora i daljnjem ukopavanju suprotstavljenih strana u povijesno-ideološke rovove. Stoga se kao jedino rješenje ispostavlja preuzimanje odgovornosti za ovaj problem od strane države ili zrele političke vlasti, a koja bi uspostavila odgovarajuće zakonsko i institucionalno rješenje koje bi osiguralo rasvjetljavanje i valjano valoriziranje ovog dijela hrvatske povijesti, a time i prevladavanje prijepora i zatvaranje nacionalnih pukotina te širenje i učvršćivanje nacionalnog konsenzusa i jedinstva.
Zašto je Hrvatska po svojim prijeporima gotovo jedinstven slučaj u Europi?
U suočavanju s navedenim problemom postavlja se kao logično pitanje razloga zbog kojih je Hrvatska jedna od rijetkih država u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek predstavlja aktualnu i važnu političku temu oko koje se stvara politička, medijska i društvena napetost i razdor?
U traženju odgovora na to pitanje potrebno je imati u vidu nekoliko činjenica.
Kao prvo, u Hrvatskoj se pod okolnostima Drugog svjetskog rata odvijao unutarhrvatski građanski rat koji je povukao za sobom veliki dio stanovništva i koji je obilježen obostranim masovnim stradanjima i zločinima koji nisu dovoljno ni objektivno rasvijetljeni niti valorizirani, a što je ostavilo iza sebe traume, frustracije, osjećaje nepravde, animozitete, itd. Ovome treba pridodati i kako je navedeni građanski rat bio značajno uvjetovan i povezan sa strategijama velikih sila koje su sukladno svojim interesima nastavile utjecati i na njegovu interpretaciju i valorizaciju.
Iako bi konačna objektivna spoznaja tek trebala uslijediti kao plod nepristranog i cjelovitog istraživanja, neke se relevantne i temeljne činjenice mogu i sada uzeti kao dovoljno pouzdane. U tom smislu se, primjerice, može konstatirati da je navedeni građanski rat bio predvođen od strane dviju ideološki fanatičnih revolucionarnih organizacija, ustaške i komunističke, a koje su na istom prostoru nastojale provesti vlastite koncepte revolucionarnog ili nasilnog osvajanja i učvršćivanja vlasti i oživotvorenja vlastite vizije državnog uređenja – ustaše samostalne hrvatske države po uzoru i pod pokroviteljstvom fašističke Italije i nacionalsocijalističke Njemačke, a komunisti Hrvatske kao federalne jedinice unutar Jugoslavije i pod komunističkom diktaturom i ideologijom po uzoru na tadašnji SSSR.
Ovome se može pridodati da je za razliku od drugih država koje su bile okupirane od tadašnje Njemačke i u kojima su bili uspostavljeni marionetski režimi, NDH značila i ostvarenje hrvatske nacionalne države, što je uvjetovalo veliku podršku javnosti.
S druge strane, pod vodstvom komunista je na području NDH bio razvijen najveći pokret otpora na području pod okupacijom Hitlerovog režima. Masovnost partizanskog pokreta bila je uvjetovana s nekoliko ključnih čimbenika, a najviše organiziranim vodstvom od strane komunističke partije kao ispostave međunarodnog komunizma sa središtem u SSSR-u, i masovnim odazivom Srba s obzirom na njihov velik broj u NDH uvjetovan istočnim granicama te države na Drini i do Zemuna i s obzirom na njihovu političku formaciju nasuprot ideji hrvatske države, a u skladu s konkurentskim srpskim državnim koncepcijama i težnjama na istom geografskom prostoru.
Poslijeratni zločin nad Hrvatima genocidnih razmjera: Zašto se prikriva istina?
Srbi u partizane s komunističke i četničke pozicije
Prilivu Srba partizanima dodatno je doprinijelo i rasplamsavanje građanskog rata i poduzimanje vojnih operacija, te raznih represalija, progona i odmazda sa strane NDH i okupacijskih snaga. Početno je ustanak Srba na teritoriju NDH bio organiziran istovremeno i pomiješano od strane komunističke i četničke organizacije, da bi četničkim svrstavanjem na talijansku i njemačku stranu, a formalno i uz NDH, krajem 1941. došlo do razdvajanja i sukobljavanja ovih pokreta, a potom ponovo do procesa postupnog priključivanja četnika partizanima nakon sporazuma između Tita i izbjegličke jugoslavenske vlade u ljeto 1944., a pod britanskim pokroviteljstvom i ključnim uplivom.
Kod Hrvata je početni odaziv u partizane bio masovan u priobalnim krajevima koji su na temelju Rimskih ugovora između NDH i Italije u svibnju 1941. bili prepušteni fašističkoj Italiji i time podvrgnuti prisilnoj talijanizaciji i okupacijskom teroru, a dodatno je pojačan zbog široko rasprostranjenog nezadovoljstva s razvojem prilika u NDH, uključujući uz amputacije teritorija i druge anomalije kao npr. rasne progone, pritiske prema Srbima, podložnost okupacijskim silama, svrstanost nasuprot zapadnim silama kojima su inklinirali mnogi predratni hrvatski političari i slično.
Navedenome je također doprinosila i ideja socijalno pravednijeg društva koju su komunisti proklamirali zaklanjajući svoje stvarne revolucionarno-komunističke namjere iza demokratske fasade ZAVNOH-a u kojem su na najvišim pozicijama participirali i ugledni hrvatski nekomunisti.
I ustaše i komunisti kao ekspoziture stranih sila
Ustaše i komunisti su uz svoje autentične motive i razloge bili ujedno i ekspoziture vanjskih sila i glavnih suprotstavljenih strana u Drugom svjetskom ratu – s jedne strane Njemačke i Italije, a s druge SSSR-a i zapadnih demokracija.
Pritom je Italija našla interes podržavanja ustaša radi rušenja Jugoslavije i time stvaranja uvjeta za proširenje talijanskog teritorija na istočnoj jadranskoj obali, dok je Njemačka prvotno imala u planu uklopiti cjelovitu Jugoslaviju u novi europski poredak prilagođen njemačkim vizijama ili interesima, da bi nakon puča koji je pod tajnom režiserskom palicom Britanaca izvršen u Beogradu 27. ožujka 1941., Njemačka podržala hrvatsko državno osamostaljenje, računajući time ostvariti lakšu vojnu pobjedu nad Jugoslavijom i stabilizirati prilike na Balkanu s obzirom na daljnju fokusiranost na glavne ratne ciljeve ili prioritete prema Rusiji (SSSR-u), zapadnoj i sjevernoj Europi, Bliskom Istoku i slično.
Komunisti su bili ekspozitura SSSR-a kao prve i glavne zemlje međunarodnog komunizma, a tijekom rata su uspostavili i vrlo bliske odnose s Britancima koji su u njima gledali pokret otpora iskoristiv u ukupnom ratu protiv Njemačke i Italije.
Zašto izdanci jugoslavenskog komunističkog režima i velikosrpski elementi opet paradiraju Hrvatskom?
Poslije završetka rata, Jugoslavija je, iako uspostavljena po komunističkom modelu i s početnim bliskim vezama sa SSSR-om, uživala i potporu zapadnih sila, a u sklopu njihove šire geopolitičke strategije usmjerene na obuzdavanje ruskog ili sovjetskog utjecaja na Jadranu, odnosno u Srednjoj Europi, na Balkanu i Sredozemlju te potom i u zemljama tzv. Trećeg svijeta, a posredstvom Pokreta nesvrstanih u kojem je Titu bila dodijeljena liderska uloga.
