Magdalena Šurković iz Rijeke dubrovačke zanimljiva je, ali jednostavna osoba; obiteljska žena, radi u OŠ Marina Držića, a hobi joj je šivanje s posebnim naglaskom na narodne nošnje dubrovačkog kraja. Dosad je sašila oko 80 kompletnih ženskih primorsko-župskih nošnji i oko 80 dijelova nošnje, unikatnih odjevnih predmeta, koji se čuvaj za taj poseban dan, za Festu svetog Vlaha, kada brojni sudionici ponosno figuraju Stradunom u najljepšoj monturi.
Iako nema formalnog obrazovanja iz područja šivanja, Magdalena odjevne predmete stvara iz ljubavi. Govori nam kako je njezin moto pri krojenju – voliš, radiš i praviš. Šivanje je za nju „ispušni ventil i opuštanje“.
Prisjetila se kako je sve krenulo još od malih nogu kada je kao djevojčica šila odjeću lutkicama, prvu mašinu, koja je bila na baterije, dobila je kada je imala deset godina, a kasnije, uz pomoć Burde, naučila je šivati odjeću. Bilo je to doba poslije rata, kada nije bilo puno stvari za kupiti, pa je uvijek nešto stvarala, a čak joj je mama poslala šivaću mašinu da se nađe tijekom studija.
PRVA NOŠNJA ZA MAMU
“Prvi odjevni predmet koji sam sašila bile su samtene bermude s kojim nisam bila previše zadovoljna, a poslije toga sam napravila jedne duge gaće od umjetne kuže koje su bile odlične. Dugo sam ih nosila i mama nije mogla vjerovati da sam to napravila. Ona je zapravo tu ljubav prema šivanju prenijela na mene jer je i ona šila”, prisjeća se Magdalena.
Mama je bila ključna kada je u pitanju krojenje narodnih nošnji. Upravo na njezinu inicijativu, Magdalena je skrojila svoju prvu nošnju koju je upravo mama nosila na otvaranje Mediteranskog sajma.
“Roditelji su mi iz Rijeke dubrovačke i bavili su se pčelarstvom, a mama je radila kremice od pčelinjih proizvoda. Zvali su je iz DEŠE da sudjeluje na sajmu, 2005. ili 2006. godine i onda je ona odlučila kako bi bilo zgodno predstaviti se u babinoj nošnji iz Komolca. Imala je jednu sačuvanu staru nošnju od koje je ostala samo kotula. Tako sam ja, malo pomalo, sastavila kotulin, kotulu sam ponovno skitila, uz to sam napravila ogrnjač, paletun i ubruščić oko vrata. Bila je to prva nošnja koju sam napravila i onda je sve krenulo. Gospođa Jadranka Šimunović iz Eko Omblića joj je rekla da figura i da bi htjela da i oni imaju nošnju iz Rijeke dubrovačke”, prisjeća se Magdalena Šurković koja je napravila i te nošnje tako da je u svojoj krojačkoj karijeri, od tada do danas, radila nošnje od Konavala do Pelješca.
Priča o lijepim nošnjama se proširila pa se javila susjeda iz Komolca koja je željela nošnje za kćeri, a onda je došao KUD Sveti Juraj Osojnik koji su tražili ženske nošnje za odrasle, a kasnije i za djecu i muškarce. Sve je, dodaje Magdalena, krenulo mic po mic. Nije to bila odluka: E, sad idem šiti narodne nošnje, sve je zapravo došlo spontano.
SVAKA NOŠNJA JE JEDINSTVENA
Kako zapravo nastaju narodne nošnje?
Svaki put kada bi prihvatila narudžbu, priča nam Magdalena, u rukama bi imala neku starinsku nošnju po kojoj bi krojila. Bile su to replike koje su vjerno preslikavale zamisao onih koji su naručili svoj željeni jedinstveni odjevni predmet.
“Nošnje su kao slaganje kockica jer imaju puno detalja. Najčešće radim nošnje od Plata do Primorja koje su zapravo jako slične, razlikuju se od sela do sela primjerice u maramama, po načinu šivanja džepa na ogrnjaču, bojama pa tako mogu biti modre, zelene, kafene ili sive. Konavoske su pak jednako lijepe, bogate i svečane s detaljima poput veza. Svaka nošnja je teška na svoj način i ima puno dijelova pa sam po uzorku šila košulje, bjelače, modrinu, čermice… Svaki put bih naučila nešto novo”, kazuje Magdalena.
Govori kako su joj drage sve nošnje koje je do sad učinila, a fascinirala je muška primorska košulja koja se sastoji od čak 14 dijelova, ako je napravljena po pravilu. Bila je oduševljena, sjeća se Magdalena, kada je to prvi put vidjela.
Ponosna je na plisiranje koje je iznimno teško i naporno zbog delikatnosti posla. To je inače detalj koji je posebnost primorske nošnje na ženskim kotulama. Magdalena objašnjava kako se župska i primorska kotula sastoje od dva plisirana dijela, a svaki od njih mora imati 87 sitnih plisea koji se moraju ručno napraviti, utijati i staviti u šablonu koji je potrebno pritisnuti i onda se dobije prekrasan uzorak. Govori nam kako su ranije krojačice iz Dubrovnika i okolice te dijelove slale u Zagreb i njih bi jedna gospođa isplisirala pa ih vraćala.
PLISIRANJE JE MAGIJA!
“Moj muž je došao na zaključak kako bi mi ipak to mogli sami napraviti. On se poprilično stavio oko toga pa od 2011. godine sami plisiramo. To mi je najveći uspjeh, jer znam da sam sve napravila sama. Nije to lako… Materijal mora biti podatan da ga se može ukrotiti i da nakon plisiranja ostane isti. To je poseban proces za koji mi je potrebna pomoć ponekad muža, mame ili djece. Ali kad to izvadite iz mustre prvo što kažete je: Ajme meni, samo da je dobro ispalo! I onda kad vidim da je savršena… ma to je najljepši osjećaj! To je poput neke magije koja nije niti malo jednostavna, ali sam sretna i posna zbog toga što nastaje ručno”, oduševljeno govori Magdalena Šurković.
Najviše narudžbi prima poslije Svetog Vlaha, kada su još svi pod dojmom ljepote tradicije i proslave Feste. Ne uzima preveliki broj narudžbi, sve ovisi o slobodnom vremenu, ponekad je to 15, a ponekad dvije godišnje.
“Ljudi su sretni kada dobiju svoje nošnje, ali i ja jer prepoznam svoj rad. Znam kome sam šila i kad vidim tu osobu u procesiji, nakon par godina, od gusta je stajati sa strane, gledati i reći: E, ovo sam ja napravila. Uvijek mogu prepoznati svoj rad, a znam i djecu i gospođe koje su dolazile”, kaže.
Zanimljivo je kako se Magalena još nikad nije obukla u narodnu nošnju.
“Rekla sam kako ću to jednog dana učiniti. Mislile smo mama, ja i moje dvije kćeri obući nošnju, a mislim da sina ne bih mogla nagovoriti na to. Tko zna možda se jednog dana to i ostvari“, zaključila je za Dubrovački dnevnik Magdalena Šurković, koja je brojnim Dubrovčanima, Konavljaima, Primorcima, Župljanima i drugima skrojila jedinstvene komade za cijeli život.
