Franceschi je istaknuo osobnu povezanost s Dančama, mjestom na kojem su se dogodili neki od njegovih rijetkih, ali značajnih susreta s Dubrovnikom. Dizajn publikacije, koji podsjeća na omot longplay ploče, asocirao ga je na Davida Bowieja, čime je dodatno naglašena emocionalna dimenzija cijelog projekta.
„Projekt je trebao prenijeti dio ljetnih Danača u zimski Zagreb. Sama izložba bila je neočekivana suradnja dvoje umjetnika koji su prijatelji, koji su ‘Dančari‘, oni su različiti u svojim ishodištima, svatko od njih nadilazi disciplinu pod koju ih se podvodi. Topografija Danača predstavio je Olaf i to je bio pothvat sam po sebi. Marijanin dio su bile vertikale i konstrukcije koje obilježavaju Danče u toj metamorfozi jednog kompleksnog i stjenovitog krajolika u nešto što je kroz generacije bilo prilagođeno potrebi gradskog kupališta.“ istaknuo je Franceschi te nastavio kako publikacija nije samo katalog već i samostalan umjetnički objekt – „Ova publikacija je katalog i umjetnički rad sam po sebi. Projekt predstavlja prostor koji pomalo gubimo, možda su neki naši gradovi to već izgubili, ali mi kao civilizacija u cjelini gubimo sposobnost da stvaramo ovako bogato društveno tkivo od nečega što je tako jednostavno kao kupalište.“
Autor Olaf Nicolai opisao je Danče kao jedinstveno i posebno mjesto, naglasivši kako su one prostor u kojem ljudi “pregovaraju” – što je, prema njegovim riječima, oblik demokracije. Istaknuo je da umjetnici „prevode“ ideje te da je upravo Mariana Pende predložila lokaciju za instalaciju – Meštrovićev paviljon – pokazujući mu prostor u kojem bi se projekt mogao realizirati.
„Svaki prijevod je fikcija. Kad nešto prevodite, morate ispričati priču“, rekao je Nicolai, dodavši kako ova instalacija funkcionira kao vrlo osobna mapa – možda bez glazbe, ali „ako ste dovoljno tihi, možete je čuti“. Zaključno je napomenuo da je naslov publikacije Dance de Luxe, a da „samo jedan znak čini razliku“ – što je, kako je rekao, najbolji primjer izazova prevođenja.
Autorica Mariana Pende zahvalila je svima koji su omogućili realizaciju projekta te istaknula osobnu povezanost s Dančama.
„Danče za mene nisu samo kupalište, to je prostor sjećanja, tišine, igre i običaja. Projekt je nastao iz razgovora s Olafom, bez čvrstog plana – ideja se razvijala spontano. Oslonila sam se na arhitekturu Danača i kroz skulpture oblikovala ono što svakodnevno živimo. Inspiraciju sam pronašla i u priči o ‘Republici Danče’, pa sam radove postavila prema simboličnim ‘općinama’.“ poručila je autorica.
Pende i Nicolai su u monumentalni paviljon ugradili prostorni aranžman inspiriran neformalnom arhitekturom dubrovačke plaže Danče. Tijekom trajanja izložbe, ovaj krajolik za šetnju korišten je i za razne aktivnosti i mogao se doživjeti na različite načine. Publikacija preuzima izvedbene aspekte i funkcionira kao vizualni vodič kroz zamišljeni svijet. Baš kao što se naslov knjige i izložbe “Dance de Luxe” poigrava s imenom “Danče”, umjetnikova knjiga svojim dizajnom ulazi u radosni dijalog sa stvarnim položajem Danača – što se može doživjeti prigodom predstavljanja knjige u samostanu i crkvi Svete Marije (Gospe od Danača).
Mariana Pende diplomirala je na Accademia di Belle Arti di Venezia. Prve dvije godine studirala je smjer skulpture u klasi profesora Andreje Grassija, a od 2004. obrazovanje nastavlja na smjeru skulpture-instalacije kod profesora Roberta Pozzobona, kada se susreće s multimedijalnom umjetnošću. Diplomirala je 2008. na smjeru Arte e musica contemporanea u klasi profesora Nicole Cisternina. Izabrana je za sudjelovanje na 51. Venecijanskom bijenalu umjetnosti (2005.) unutar izložbe Atelier Aperti u organizaciji Accademia di Belle Arti di Venezia. Sudjelovala je na umjetničkoj rezidenciji Kulturamt u Frankfurtu na Majni (2008.), kao predstavnica Grada Dubrovnika. Od 2014. samostalno izlaže u muzejskim institucijama, među kojima ističe izložbe u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (2016., Rijeka), Gliptoteci HAZU (Zagreb), Muzeju suvremene umjetnosti Istre (2017., Pula), Palazzo Costanzi (2018., Trst) i Galeriji umjetnina Split (2019., Split).
Olaf Nicolai rođen je 1962. godine u Njemačkoj, od 1983. do 1988. studirao je njemački jezik i književnost na sveučilištima u Leipzigu, Beču i Budimpešti, a doktorirao je na Sveučilištu u Leipzigu 1992. godine. Također je stekao diplomu iz primijenjenih umjetnosti na Visokoj školi za primijenjenu umjetnost Schneeberg (Fachhochschule für Angewandte Kunst Schneeberg). Živi i radi u Berlinu. Radovi Olafa Nicolaia prikazani su na Documenti X (1997.) te na 49. i 51. Bijenalu u Veneciji (2001. i 2005.). Dobitnik je brojnih stipendija i rezidencija, među kojima su Villa Massimo u Rimu (1998.) i Villa Aurora u Los Angelesu (2007.), a 2002. godine primio je nagradu za umjetnost grada Wolfsburga Junge Stadt sieht Junge Kunst. Njegov konceptualni pristup i korištenje različitih medija propituju način na koji doživljavamo svakodnevnu stvarnost. Također, Nicolai stvara teorije iz znanosti i umjetnosti u estetsko-umjetničke forme, čineći ih pristupačnima u novom kontekstu.
