U hrvatskoj pomorskoj povijesti, koja je stoljećima bila rezervirana gotovo isključivo za muškarce, žene su polako ali hrabro krčile put od anonimnih putnica do zapovjednica najmodernijih brodova i visokih vojnih časnica. Danas žene čine tek oko 2% zaposlenih u svjetskom pomorstvu, no hrvatske pomorkinje snažno mijenjaju tu statistiku.
Prva zabilježena žena pomorac u Hrvatskoj bila je Marija Grčić, poznata pod nadimkom Sultanija. Ova hrabra Pelješka, rođena 1820. u mjestu Čikatići kod Vignja, plovila je morima odjevena kao muškarac, što je bio jedini način da u to vrijeme ostvari svoju strast prema plovidbi.
Njezina životna priča, smještena u sredinu 19. stoljeća, mješavina je povijesnih činjenica i lokalnih legendi koje se i danas čuvaju u Pomorskom muzeju Orebić.
Rođena je u selu Čikatići kod Vignja na Pelješcu. Svoju je pustolovinu započela je s devetnaest godina kada je, prema predaji, pobjegla od kuće i pješke krenula prema Istanbulu. Upravo je zbog tog boravka na Istoku dobila nadimak “Sultanija”.
Prema usmenoj predaji, Marija je pobjegla s Pelješca jer se nije htjela pokoriti dogovorenom braku. U to su vrijeme obitelji često ugovarale udaje radi miraza ili posjeda, a Marija je izabrala slobodu i neizvjesnost umjesto nametnutog života.
Kako bi mogla ploviti u vrijeme kada je ženama pristup brodovima bio zabranjen, Marija se preodijevala u muškarca i smatra se prvom ženom-mornarom u Hrvatskoj koja je aktivno sudjelovala u plovidbi pod muškim identitetom.
Na brodovima je radila najteže fizičke poslove, rame uz rame s muškarcima, uspješno skrivajući svoj spol godinama. Njezini suputnici navodno nikada nisu posumnjali da je “onaj vješti i snažni momak” zapravo žena, što govori o njezinoj nevjerojatnoj glumačkoj i fizičkoj disciplini.
Nakon godina provedenih na moru i u inozemstvu, vratila se na rodni Pelješac, što je u njenom mjestu izazvalo senzaciju. Po povratku na Pelješac, Marija više nije bila “obična” mještanka. Zbog svojih putovanja i činjenice da je vidjela svijeta, mještani su je gledali s mješavinom straha i divljenja. Ostatak života provela je u relativnoj izolaciji u svom rodnom mjestu, a njezina kuća u Čikatićima dugo se u narodu nazivala “Sultanijinim dvorima”.
Iako nije ostavila pisane dnevnike, njezina je sudbina postala dio usmene književnosti Pelješca. Često se navodi kao prva “feministica” Dalmacije, iako ona sama vjerojatno nije poznavala taj pojam – njezina je borba bila isključivo instinktivna borba za pravo na vlastiti izbor.
Jurica Gašpar, prof.
