Maturantice i maturanti su zablistali u prekrasnim toaletama odnosno odijelima i proslavili kraj svog srednjoškolskog obrazovanja, a dirljivim riječima su se oprostili od ravnateljice i profesora.
Njihovo emotivno pismo prenosimo u cijelosti:
Poštovani profesori, poštovana ravnateljice, dragi gosti, obitelji i prijatelji, a najviše drage moje kolegice i kolege maturanti srdačno vas pozdravljam. Večeras stojimo ovdje na jednom od onih rijetkih mjesta u životu gdje se vrijeme na trenutak zaustavi. Iza nas su godine koje su nas oblikovale više nego što smo tada znali, a ispred nas je svijet koji nas čeka ovako nesavršene, ali ipak spremne. Spremne da učimo, da griješimo, da pomažemo. Spremne da budemo ljudi! Kada smo prvi put zakoračili u hodnike male škole nismo točno znali što nas čeka. Znali smo samo da smo izabrali školu koja nije laka. Školu koja traži više. Više znanja, više strpljenja, ali i više srca. Nismo birali najjednostavniji put, ali smo izabrali onaj koji ima najviše smisla.
Ovdje nismo učili samo anatomiju, radiologiju, patologiju, farmakologiju i bezbroj latinskih izraza koje smo pokušavali zapamtiti do zadnje sekunde ispita. Ovdje smo učili kako gledati čovjeka ne kao dijagnozu, ne kao broj kreveta ili karton, nego kao osobu. Učili smo da iza svake bolesti stoji strah, a iza svakog osmijeha često i bol koju ne vidimo.
Dragi profesori, vi ste nas tome naučili. Hvala Vam! Niste nam samo predavali gradivo, vi ste nas odgajali za zanimanje koje se ne skida s uniforme kada završi smjena. Bili ste strogi kad je trebalo, uporni kad smo odustajali, i strpljivi čak i onda kad to nismo zaslužili. Učili ste nas odgovornosti, etici, tišini kada riječi nisu dovoljne i snazi kada smo mislili da je nemamo. Hvala vam što ste vjerovali u nas čak i onda kada mi sami nismo vjerovali u sebe. Posebno hvala Općoj bolnici Dubrovnik, mjestu gdje je teorija postala stvarnost. Tamo smo prvi put osjetili težinu ovog poziva. Tamo smo shvatili da medicinska struka nije samo znanje, nego i pogled pun razumijevanja, ruka koja drži drugu ruku i prisutnost u trenucima kada je nekome najteže. Tamo smo naučili koliko je važno biti smiren u kaosu, topao u hladnim hodnicima i čovjek prije svega. Hvala svim medicinskim sestrama, tehničarima, liječnicima i mentorima koji su nas strpljivo vodili, ispravljali i pokazivali kako izgleda istinska predanost ovom pozivu!
Prije nego što zatvorimo ovo poglavlje, moramo stati i zahvaliti se onim ljudima koji ne ostaju samo u rasporedu sati, nego zauvijek ostaju u nama. Našoj razrednici, profesorici Petri Milutinović Žustri. Na glasu kao stroga, a u stvarnosti zapravo pravedna, iskrena i duboko ljudska. Učili su nas da se strogosti treba bojati. Ali vi ste nas naučili da se iza nje često skriva briga. Vidjeli smo autoritet. Ali smo osjetili toplinu. Tražili ste disciplinu, a dali ste nam razumijevanje. Niste nas mazili. Ali ste nas čuvali. Bili ste naš glas razuma i oslonac kada smo ga trebali. U vama smo vidjeli profesora. Ali smo osjetili razrednicu. I zato večeras stojimo ovdje ne samo pred vama samo kao maturanti. Stojimo kao ljudi koje je netko vodio, vjerovao u njih i nije odustao. Hvala vam što ste nas naučili da snaga može biti tiha. I da strogoća može biti oblik ljubavi. Ne smijemo zaboraviti ni našu prvu razrednicu, Suzanu Biljak. Bila je s nama prve dvije godine, i mi smo bila njena prva generacija. Nije nas samo učila riječi i pravila latinskog. Učila je nas kako učiti jedni od drugih. Bila je tu kada smo sumnjali u sebe. I veselila se s nama kada bismo uspjeli. Njena dobrota nije bila tiha, bila je prisutna u svakom osmijehu, svakoj riječi, svakoj sitnoj gesti. I zato se osjećamo privilegirano upravo zato što smo bili njeni učenici. Suzana nas je učila da znanje nije samo cilj, nego put. I na tom putu, osjećali smo da nismo sami. Hvala joj na tome!
I dok stojimo ovdje, ne možemo zaboraviti one koji su bili s nama od prvog dana — naše drage roditelje. Ljude koji su nas učili hodati, koji su nas tješili kad smo padali i radovali se kada smo se podigli. Hvala vam što ste nas naučili vjerovati u snove. Hvala vam što ste nosili naše strahove, naše suze i naše male pobjede. Svaka naša ocjena, svaki uspjeh, svaka sitna lekcija koju smo naučili dio je i vaše žrtve, vaše strpljivosti, vaše ljubavi. Večeras ovdje stojimo pred vama kao djeca koja su vam zahvalna, ponosna i ispunjena ljubavlju koju ste nam davali cijeli život. I znajte koliko god daleko nas život odveo, koliko god puta padnemo, uvijek ćete biti naša snaga, naša sigurna luka i naš dom.
