Informacija i osmrtnica objavljena je na stranici ‘Od srca do srca za beskućnike i potrebite’, a nepšto detaljniji opis života Hrvoja Gospočića donosi Večernji list.
Uvijek između kulture i avanture, srednjoškolsko obrazovanje završio je u tada prestižnom u Centru za kulturu i umjetnost u Križanićevoj. Sa samo 17 godina odmetnuo se raditi reportažu iz ratom zahvaćenog Afganistana, ali stigao je samo do Istanbula, gdje su ga opljačkali, pa se morao vratiti kući. Nedugo potom, sa nepunih osamnaest, u tada žestoko podijeljenoj Irskoj snimao je sjevernoirske teroriste.
Studirao je jedno vrijeme i na Fakultetu političkih znanosti, ali je 1980-ih odustao od fakulteta kako bi pisao i snimao reportaže. Na omladinskom Radiju 101 prvi je puštao tada zabranjene inserte iz emisija stranih medija, a kasnije je radio za OTV, HTV i Vjesnik. U ratu je dvaput skoro poginuo, a njegove fotografije krasile su naslovnice Hrvatskog vojnika i drugih tiskovina.
Nakon devedesetih, teško se snalazeći u divljem kapitalizmu nove države, kreću njegovi financijski i zdravstveni problemi, koji kulminiraju time da mu država oduzima stan od 60 kvadrata.,
Gospočić se potom seli u zapuštenu kuću u Savskoj ulici, na čijem pročelju velikim slovima piše: BUDI ČOVJEK. U njoj skuplja brojne pronađene i kupljene predmete, nadajući se jednoga dana od njih napraviti muzej. Međutim, kuća sa cijelom kolekcijom stradala je u požaru, pa Gospočić pa zadnje godine provodi na različitim zapuštenim adresama i u pučkim kuhinjama.
“Ja nisam beskućnik, ja sam disident opljačkan od Bandićeve bande. Meni Hrvat koji ima deset stanova nikad neće biti brat, meni je brat onaj tko je ostao bez svega”, govorio je prkosno u nagrađivanom kratkom filmu koji je o njemu snimio Ivan Mihaljević.
J.T.
