Udar na Europsku uniju
Turskoj i njenom državnom vodstvu nema se što drugo nego čestitati na uspješnom i znalačkom vođenju državne politike, što je definitivno rezultat bogatog diplomatskog nasljeđa iz doba slavnog Otomanskog carstva, ali i osobne hrabrosti i odlučnosti. Sve drugo, osim čestitki, bilo bi čisto politikanstvo, hipokrizija i ljubomora
Turska samostalna vanjska politika pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana već dugo izaziva nezadovoljstvo unutar zapadnih političkih krugova s obzirom da je ta zemlja članica NATO saveza i da stoji u predvorju za prijam u punopravno članstvo Europske unije. Na ovo potonje ona čeka već desetljećima, što je po Ankaru krajnje frustrirajuće s obzirom kako smatra da je već davno ispunila sve tražene ključne kriterije od strane Bruxellesa, a da je zapravo glavni razlog otezanja njenog prijama činjenica da je muslimanska država – i to stanovništvom najveća – preskočivši odnedavno i Njemačku.
Samostalan vanjskopolitički smjer Turske posljedica je javno objavljene strategije Ankare o želji za obnovom turske političke, vojne i gospodarske moći i projekcije njenog utjecaja ne samo unutar regije kojoj pripada već i na globalnoj razini. U tom smislu vrijedi podsjetiti i na tursko protežiranje projekta „Turski svijet“ koji uključuje stratešku suradnju sa svim turkofonskim zemljama – od Balkana i Kavkaza preko Srednje Azije sve do Kine. Također, Ankara nastoji izgraditi strateške partnerske odnose sa svim ključnim globalnim državama, što, naravno, uključuje i Kinu i Rusiju.
Turska, nedvojbeno, čvrsto grabi svojim zacrtanim geopolitičkim smjerom, od čega je onaj najvažniji – pozicioniranje sebe kao središta jednog od novih globalnih geopolitičkih polova. I u tu će svrhu koristiti sve mehanizme koji joj stoje na raspolaganju: od suradnje sa svim i svakim, od svog članstva u NATO savezu, do oslanjanja na svoje komparativne prednosti ali i na vojnu silu ukoliko zatreba.
Zbog svega ovoga jasno je kako Ankaru članstvo unutar EU-a zapravo više i ne zanima u klasičnom (političkom) smislu, jer bi se tada morala, poput ostalih članica, sve više podvrgavati volji službenog Bruxellesa odnosno odricati sve većeg dijela ključnih nacionalnih politika koje i jamče državnu neovisnost).
Ankaru u odnosima s Europskom unijom sada zanima isključivo partnerstvo u gospodarskim odnosima i trgovini gdje se teži strateškoj suradnji, izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, razmjeni tehnologija, kulturnoj suradnji i td.
Dakle, može se slobodno reći, bez straha u pogrešku: Turska pleše složeni tango sa združenim Zapadom, globalnim Jugom i s njim sve više povezanim globalnim Istokom kojeg prije svega čine Kina i Rusija.
Novo razočarenje Turskom, ali ne za svih
Međutim, čini se kako zapadu, prije svega Europskoj uniji, slijedi novo razočarenje turskom politikom – ovog puta obrambenom.
Naime, iako članica NATO saveza – i to najvažnija zbog svog ključnog geografskog a time i geostrateškog položaja – Turska nema namjeru odustati od svog pažljivog balansiranja pripadnosti NATO-u, zagrijavanja veza s Rusijom i istodobnog svojevrsnog savezništva s Ukrajinom – i to u vrijeme dok NATO savez na summitu u Washingtonu upravo priprema predstavu svog jedinstva.
Upravo o ovom posljednjem piše europski segment medija POLITICO i navodi slijedeće:
Turski ministar obrane Yaşar Güler naježio se na ideju da Turska nije u skladu s ostatkom saveza kojem se Ankara pridružila 1952.
“Apsolutno odbacujemo izjavu da je [Turska] nepouzdana; to ne postoji”, rekao je Güler u odgovorima na pitanja medija POLITICO.
“U okruženju u kojem su 32 saveznika zajedno, nezamislivo je imati iste stavove o svakom pitanju. Neke zemlje pokušavaju stvoriti takvu percepciju”, rekao je, naglašavajući pritom njemačka izvozna ograničenja za zrakoplove Eurofighter koje Ankara želi kupiti. Ta ograničenja naziva “pravim problemom koji stvara nepovjerenje unutar saveza”.
Međutim, ne može se poreći da Turska nije standardna članica NATO-a. Uz Mađarsku ima najbliže veze s Rusijom. Većina europskih članica NATO-a također su u EU; Turska nije. Ima najveću vojsku u savezu, osim SAD-a, i ima svoje sigurnosne interese – vojno raspoređivanje u Siriji i česte upade u Irak kako bi tamo napadali kurdske militante.
Niti jedna druga zemlja članica ne pokušava napraviti sličan žestoki potez, a malo je i onih koje su toliko upletene u igru kao Turska kada je riječ o rusko-ukrajinskom ratu – navodi Politico. Ovdje bih, međutim, uz Tursku definitivno pribrojao i Sjedinjene Države što navedeni medij ne spominje. Ali nitko pri zdravoj pameti ne može opovrgnuti američke samostalne vojne operacije diljem svijeta, a još manje uplitanje Washingtona u ukrajinski sukob na strani Kijeva – i to nemjerljivo više od Ankare.
Ali vratimo se tekstu medija Politico koji dalje kaže kako se u znak svojih nastojanja da krene srednjim putem, turski predsjednik Erdoğan sastao prošli tjedan s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom u Kazahstanu, dok ovaj tjedan sudjeluje na summitu NATO-a u Washingtonu fokusiranom na rusku prijetnju.
Turska održava veze s Moskvom i suprotstavlja se sankcijama Rusiji koje je podržala većina NATO partnera. Ministar obrane Güler je, međutim, stav Ankare o ukrajinskom ratu nazvao “uravnoteženim i aktivnim… u okviru strateškog partnerstva s Ukrajinom i pozitivnog dijaloga s Rusijom”.
“Turska je do danas bila jedina zemlja koja je uspjela okupiti obje zaraćene strane u razgovorima na visokoj razini”, rekao je turski ministar obrane, očito aludirajući na pregovorima ruske i ukrajinske delegacije u Istanbulu, u travnju 2022. godine.
Turski vješti ‘ples po žici’ između Rusije i Zapada: Od Victorie Nuland do Vladimira Putina
Otvoreni i za Kijev i za Moskvu
Turska je opskrbila Kijev dronovima i ratnim brodovima, ali je također nastavila kupovati rusku naftu i plin. Odigrala je aktivnu diplomatsku ulogu, maksimizirajući svoju poziciju crnomorskog susjeda i Rusije i Ukrajine i posredujući u — sada isteklom — sporazumu koji dozvoljava otpremu ukrajinskog žita.
“Nećemo dopustiti da se Crno more pretvori u strateško bojno polje”, rekao je Güler.
Aaron Stein, predsjednik Instituta za istraživanje vanjske politike, nestranačkog think tanka sa sjedištem u SAD-u, rekao je da će Turska ustrajati u svom ograđivanju jer je Ankara “izgleda zaključila da Ukrajina ne može pobijediti i da je stoga dobro imati dobar odnos s Moskvom.”
Stein je iznio ciljeve Turske: “Turska želi zadržati napetosti s Rusijom na niskoj razini, držati NATO izvan regije i osigurati da svaka potencijalna eskalacija bude kontrolirana.”
Ekonomija je veliki čimbenik. Rusija opskrbljuje 49 posto energetskih potreba Turske, uglavnom prodajom plina. To je također najveći izvor turskog uvoza, koji je iznosio 45,6 milijardi dolara u 2023.
U međuvremenu, broj ruskih tvrtki u Turskoj skočio je na 1363 sa samo 177 u 2022. Mnogim NATO saveznicima Ankare to izgleda kao pokušaj da se zaobiđu zapadne sankcije.
Ali turski izvoz u Rusiju nedavno je bio pod većim pritiskom, s prodajom strojeva koja je posebno pogođena jer su sankcije počele gristi – uključujući američke prijedloge o mogućim mjerama protiv turskih banaka.
Z. Meter: REZIME GEOPOLITIČKE 2023.: Sluđeni svijet! Okreće li se Kissinger u grobu u koji je tek položen?
Kritiziraju američke sankcije
Turski ministar obrane kritizirao je preostale američke sankcije Turskoj koje je uvela prethodna administracija Donalda Trumpa kao odgovor na tursku kupnju ruskog protuzračnog obrambenog sustava S-400 Triumf.
Güler je rekao da Turska nastoji “stvoriti potpuno neovisnu obrambenu industriju temeljenu na domaćoj i nacionalnoj proizvodnji, čime će ojačati gospodarstvo zemlje i pridonijeti neovisnosti Turske.”
Uključene tehnologije, rekao je Güler, kreću se od bespilotnih kopnenih, pomorskih i zračnih vozila do helikoptera, od oružja i pametnog streljiva do projektila, protuzračne obrane i sustava elektroničkog ratovanja. Napomenuo je da ih Turska izvozi “u mnoge zemlje”, među njima i Ukrajinu u kojoj turski proizvođač dronova Baykar gradi tvornicu i Kijevu isporučuje svoje dronove Bayraktar TB2.
Samostalna vanjska politika
Ankara želi zadržati svoju autonomiju i u bliskoistočnoj politici.
“Potpuno smo odlučni stvoriti 30-40 km dubok sigurnosni koridor duž naših iračkih i sirijskih granica i potpuno očistiti regiju od terorista”, rekao je Güler, misleći na kurdske militante. Neki od militanata bili su američki saveznici u borbi protiv terorističke skupine ISIS, ali su također povezani s PKK, kurdskom skupinom koju su Turska, SAD i EU klasificirali kao teroriste.
Usprkos trvenjima oko Rusije, sankcija i Bliskog istoka, Sinan Ülgen, voditelj Centra za ekonomske i vanjskopolitičke studije, turskog think tanka, naglasio je kako je “glavni sigurnosni aranžman Turske članstvo u NATO-u.”
Ankara želi spriječiti savez predvođen SAD-om da popusti pred bilo kakvim vojnim inicijativama koje predvodi EU — osobito jer je nastojanje Turske da se pridruži EU već dugo u zastoju. Jedan od uvjeta Turske za potporu bivšem nizozemskom premijeru Marku Rutteu za novog šefa NATO-a bio je da ne favorizira zemlje EU u savezu.
“Činjenica da saveznici iz Europske unije traže alternative izvan sigurnosnog kišobrana NATO-a naštetit će jedinstvu i solidarnosti saveza”, rekao je Güler.
“Najučinkovitija sigurnosna organizacija u euroatlantskoj regiji je NATO. Iako razumijemo napore Europe da poveća vlastitu sigurnost, mislimo da nema potrebe za bilo kojom drugom formacijom”, zaključio je svoj tekst Politico riječima turskog ministra obrane.
Zaključak
Iz svega navedenog vidljivo je kako se Turska u svemu (u vanjskoj, obrambenoj i ekonomskoj politici) rukovodi primarno svojim nacionalnim interesima i da pažljivo važe što je za nju pozitivno i korisno, a što negativno i štetno. Iz takvog promišljanja, karakterističnog za sve zemlje koje žele voditi samostalnu politiku (takvih je u svijetu sve manje) vidljivo je kako postoje krucijalne razlike između turskih pogleda i pogleda prije svega europskih članica NATO saveza.
I dok Turska čvrsto inzistira na svojim interesima i u tvrdim i neugodnim pregovorima sa SAD-om po brojnim pitanjima, ove druge, europske članice, potpuno su podređene volji Washingtona i nemaju ni želje ni snage za promicanje vlastitih inicijativa ukoliko nisu u skladu s američkim. Tu, naravno, postoje izuzeci, poput Mađarske i(li) Slovačke, ali ključne članice poput Njemačke, Francuske ili Italije, osim povremenih pokušaja iskakanja iz zajedničkih okvira (poput Emmanuela Macrona po pitanju Ukrajine ili europske strateške autonomije), dalje od toga ne žele i ne mogu ići.
Zbog toga se savezništvo unutar NATO-a zapravo svodi na uloge gospodara i sluge. Gospodar je naravno Washington, a sluge svi ostali, s izuzetkom Ujedinjenog Kraljevstva i Turske koji si ostavljaju pravo na drukčije mišljenje i samostalne poteze. Ali i ovdje uz jednu bitnu razliku: američko-britanski vanjskopolitički i sigurnosni interesi su gotovo identični ili vrlo bliski, dok se oni turski s njima nerijetko presijecaju, da ne kažem da im se i suprotstavljaju.
Ankara, međutim, predobro zna kolika je važnost Turske za SAD i NATO a da to ne bi znala koristiti. Ona zna, da makar i ne činila nešto što NATO od nje traži i očekuje u sklopu zajedničkih politika, to nikada neće rezultirati tolikim gnjevom Washingtona da bi se odlučio na oštro kažnjavanje ili pak prekid odnosa s Turskom. Ona oduvijek, a poglavito sada ima alternativu za strateški obrambeni zaokret prema istoku – Rusiji i Kini, a to je po zapad puno veće zlo nego trpjeti turske nestašluke o kojima je u ovoj analizi bilo riječi.
Osim toga Tursku iz članstva NATO saveza po njegovu statutu ionako nitko ne može izbaciti. To je privilegij svake zemlje članice koja samostalno o tome odlučuje. Tako nešto Turskoj, naravno, ne pada na pamet, jer joj članstvo u NATO savezu jamči i najbolju sigurnost u odnosu na države u njenom nestabilnom okruženju.
I tu smo opet na početku. Na pokušaju kvadriranja kruga koji će se nastaviti u nedogled kada je riječ o povijesnim pokušajima konačnog pokoravanja Turske od strane zapadnih sila.
To je Washington već shvatio i Ankari će, očito, tolerirati njene egzibicije, a zauzvrat će od nje tražiti obuzdavanje europskih želja koje bi išle u smjeru veće obrambene autonomije EU-a u odnosu na SAD. To se, uostalom, itekako može iščitati iz gore navedenih posljednjih riječi turskog ministra obrane u intervjuu za Politico.
Z. Meter: Stvara se Turski svijet! Prvi summit Organizacije turskih država
Turskoj i njenom državnom vodstvu nema se što drugo nego čestitati na uspješnom i znalačkom vođenju državne politike, što je definitivno rezultat i bogatog diplomatskog nasljeđa iz doba slavnog Otomanskog carstva, ali i osobne hrabrosti i odlučnosti. Sve drugo, osim čestitki, bilo bi čisto politikanstvo, hipokrizija i ljubomora.
