Olena Maruzhenko sjeća se kako je njezina majka jecala kad im je sovjetska policija rekla da evakuiraju svoj dom u selu Korogod u sjevernoj Ukrajini.
Samo 12 km dalje, eksplodirao je reaktor nuklearne elektrane u Černobilu, poslavši snop plave svjetlosti u noćno nebo i izbacivši oblake radioaktivnog materijala u okolno područje.
Lokalne vlasti rekle su Oleni i njihovoj majci da će morati napustiti svoj dom samo na tri dana. Nisu imali pojma da se dogodila najgora nuklearna katastrofa u povijesti.
“Vjerovali smo da ćemo se sigurno vratiti”, prisjeća se Olena The Independent dok svijet obilježava 40. godišnjicu černobilske katastrofe.
“26. travnja 1986. datum je koji je zauvijek urezan u moje sjećanje s crnom tugom. Nismo mogli zamisliti napuštanje svojih domova ne znajući kamo otići.”
Olena i njezina majka bile su među 350.000 ljudi koji su evakuirani iz zabranjene zone Černobila. Stotine autobusa poslane su radnicima trajekta iz Pripjata, industrijskog grada stvorenog za smještaj radnika iz obližnje tvornice koja se nalazi oko 100 km sjeverno od Kijeva.
Katastrofa je počela kada je reaktor broj 4 u elektrani eksplodirao u 1.23 ujutro, nakon što je test prošao katastrofalno loše.
U danima koji su uslijedili, masovno i nezadrživo ispuštanje radioaktivnog materijala proširilo se Europom. Vatrogasci i radnici bili su izloženi smrtonosnoj radijaciji dok su pokušavali obuzdati požar. Tisuće životinja su milosrdno zaklane dok su stanovnici evakuirani iz obližnjih gradova.
Sovjetska je vlada nastojala umanjiti razmjere nesreće.
U 40 godina od Černobila, tisuće ljudi pretrpjelo je razorne zdravstvene posljedice zbog visoke izloženosti zračenju, uključujući rak štitnjače.
Ogromna područja bila su kontaminirana radijacijom, uništavajući okoliš u regiji. Raskošne zelene šume poprimile su crvenkastosmeđu boju, dok je tlo vitalno za poljoprivredu bilo zagađeno desetljećima.
Korogod je nekoć bio gradić okružen šumama, rijekama i jezerima koji su pružali bogate izvore gljiva, bobičastog voća, ribe i ljekovitog bilja koje se prodavalo na užurbanim lokalnim tržnicama. Nakon katastrofe postao je sivi i oronuli grad duhova u černobilskoj zoni isključenja, području od 30 km ograničenom na stanovanje ljudi.
Službeni sovjetski broj mrtvih, dan 1987., bio je 31. Ali nakon uključivanja onih koji su pretrpjeli trajne zdravstvene posljedice, broj je znatno veći.
Suprug Natalije Dykun, još jedne stanovnice Korogoda, bio je jedna takva osoba. Nakon katastrofe dijagnosticiran mu je rak i na kraju je od te bolesti umro.
“Postali smo taoci černobilske katastrofe”, kaže ona. “Liječenje nije pomoglo i umro je vrlo mlad. Gotovo u svakoj kući u našoj blizini netko je iz obitelji počeo obolijevati, a kasnije je gotovo svaka obitelj izgubila rođaka od raka.”
Natalia je u vrijeme eksplozije imala 28 godina. Ona se prisjeća šutnje sovjetskih vlasti koja je uzrokovala “veliku štetu”, a stanovnici su bili “potpuno nezaštićeni, moralno i fizički”.
Većina stanovnika iz gradova u blizini Černobila shvatila je razmjere onoga što se dogodilo tek kada su otkrili da se grade novi gradovi za njihov smještaj.
Natalia kaže da je bila “razorena” kad je vidjela kako se novo selo gradi na otvorenom polju bez “bez šume ili vode u blizini”. Njezin je dom nekada bio okružen prirodom.
Olga Mikhalova imala je samo 15 godina kada je saznala da se nikada neće vratiti kući. “Nesreća i evakuacija su nas zauvijek promijenile”, kaže ona.
“Raskinute su obiteljske veze, susjedske veze. Ovo nikome ne bismo poželjeli.”
Olena, koja je živjela sa strancima nakon tragedije, u suzama je gledala vijesti kada je saznala da se grade novi domovi. “Još uvijek sanjam svoje selo, svoju rodnu kuću. Nedostaje mi naša zemlja. Černobilska nesreća nas je slomila.”
U Slavutiču, planiranom gradu na zapadnoj obali rijeke Dnjepar, još uvijek živi oko 20 000 ljudi. Izgrađen je za one koji su evakuirani iz napuštenog grada Pripjata, možda najpoznatijeg od onih evakuiranih nakon eksplozije. Jezive slike Pripjata, uključujući njegovo napušteno sajmište koje proganja, trajni su simbol života i zajednica izgubljenih u samo nekoliko sati.
“Kad smo shvatile da se nećemo vratiti kući, nama mladima je bilo jako teško s tim se pomiriti, a još teže starijoj generaciji”, kaže Olga. “Ovo je tragedija za mnoge generacije.”
Dok bjesni rat u Ukrajini, a ruske snage igraju brzo i labavo oko Černobila i nuklearne elektrane u južnom Zaporožju, rekli su stručnjaci The Independent da smo bliže nego ikad još jednoj nuklearnoj katastrofi.
Za one koji su pretrpjeli najkatastrofalnije posljedice nuklearne nesreće, to je nezamislivo.
“Kao osoba koja je preživjela evakuaciju, osjećam posebno akutnu tjeskobu kada rat dotakne nuklearna postrojenja”, kaže Olena. “To izaziva strah i nerazumijevanje zašto čovječanstvo, imajući takvo iskustvo, ponovno riskira.”
Natalie se boji za buduće generacije. “Ova neodgovornost neprijatelja i rizici za svijet koji nas okružuje od ponavljanja nesreće su jako zastrašujući iu stalnom smo stresu i strahu, ne bojimo se više za sebe, već za svoju djecu i unuke.
“Neodgovornost i nesigurnost u odnosu na nuklearnu energiju i infrastrukturu je zločin pred cijelim svijetom.”
