“Moje ime je Mihovil Španja. Dolazim iz Dubrovnika i imam četrdeset i jednu godinu”, započeo je skromno čovjek čija su postignuća sve samo ne skromna. Svojim je sugovornicima otkrio kako je sa samo sedam mjeseci, nakon cjepiva, prebolio dječju paralizu. “Ta borba traje već četrdeset godina”, rekao je mirno, dodavši kako unatoč svemu, svako jutro ustaje na “lijevu nogu”, ali se to po njegovu raspoloženju ne može primijetiti. Njegova sportska karijera u plivanju donijela mu je status najtrofejnijeg sportaša, no on danas ističe nešto drugo kao svoj najveći izazov i ponos. “Bitnije je ono što sad radim, a trenutno radim s djecom s teškoćama u razvoju, s naglaskom na djecu iz spektra autizma. To je možda, uz roditeljstvo, najveći izazov s kojim sam se suočio u životu”, podijelio je Španja, odmah postavljajući životne prioritete u ispravnu perspektivu.
Španja je kandidatima uputio poruku koja pogađa u srž problema s kojim se mnogi bore – traženje izgovora. Njegova definicija isprika izazvala je muk među prisutnima. “Isprike su najveća nematerijalna baština u našem društvu”, izjavio je, nastavljajući nizati primjere koje svi tako dobro poznajemo: “Nije nam valjao sudac, puhao je vjetar, padala je kiša, nedovoljna podrška roditelja i okoline… Prevelika empatija prema tim izgovorima definitivno neće uroditi plodom.” Njegova filozofija je jednostavna, ali brutalno iskrena: uspjeh je stvar odluke. “Onaj tko kaže da može i onaj tko kaže da ne može, obojica su u pravu. Sve je stvar odluke koje čovjek donosi u životu”, naglasio je, potičući kandidate da prestanu okrivljavati druge i da preuzmu potpunu odgovornost za svoje neuspjehe, ali i za buduće uspjehe. “Kad sam izašao iz organiziranog sistema, unutar 10 mjeseci dobio sam 30 kila”, otkrio je. “Mi u sportu to kolokvijalno zovemo sportski PTSP. Izašao sam iz sistema gdje su mi bili posloženi spavanje, hrana, socijalni i privatni život. Djelovao sam kao vojnik.”
Ovo je bila izravna opomena kandidatima, upozorenje na ono što ih čeka nakon izlaska iz showa. “Ovdje ste napravili dobre temelje u organiziranom sistemu, ali puno veća opasnost vreba od onog neorganiziranog, kad ste prepušteni sami sebi”, rekao im je. Prijelomni trenutak za njega bio je kada ga je trener suočio s bolnom istinom: “Samo jedan mali krivi pokret u koljenu zbog viška kilograma mene može dovesti u invalidska kolica. To mi je bio dovoljan crveni signal.” Govoreći o putu do uspjeha, Španja je razbio mit o vječnoj motivaciji. “Motivacija je akutna stvar. Ona dođe, zadrži se tjedan-dva, i to je to”, objasnio je, ističući da je ključ u disciplini. Da bi ilustrirao što znači ustrajnost, podijelio je nevjerojatan podatak: “U petnaest godina karijere otplivao sam 33 tisuće kilometara. Zemlja oko ekvatora ima oko četrdeset tisuća. To znači da nisam u svakom momentu imao visoku razinu motivacije, ni volje, ni želje.” Za kraj, ostavio im je najvažniju poruku, onu o odnosu prema samima sebi. “Nemate boljeg prijatelja u životu od samih sebe. Moja bi poruka bila, nemojte svom prijatelju biti neprijatelj.”
