Navršila se godina dana od početka drugog predsjedničkog mandata Zorana Milanovića, koji je započeo 18. veljače 2025. godine na Pantovčaku. U drugi je mandat ušao s iznimno snažnim legitimitetom. U drugom krugu izbora osvojio je 74,68 posto glasova, odnosno 1,12 milijuna birača.
Pobijedio je u svim županijama i u Gradu Zagrebu, a najmanju razliku ostvario je u Ličko-senjskoj županiji, gdje je dobio 58 posto glasova. S obzirom na takav rezultat, očekivanja dijela javnosti i političkih analitičara bila su da će drugi mandat biti još snažniji i politički izraženiji od prvoga.
No, godina koja je iza nas donijela je znatno drukčiju dinamiku, odnosno Milanović je napravio nešto neočekivano i gotovo se povukao. Politički analitičar Karlo Jurak kaže: “Praktički ništa nije viđeno da se posebno komentira. Iz nekog razloga predsjednik se povukao (više-manje) osim iz čisto protokolarnih posjeta, tek pokoje dosjetke i vrlo sporadičnih ‘bockanja’ Plenkovića i EU lidera.”
Što smjera?
Takvu ocjenu dijeli i politički analitičar i komunikacijski stručnjak Zoran Pucarić, koji ističe: “Nevjerojatno je da je protekla tek prva godina drugog predsjedničkog mandata Zorana Milanovića. Bila je znatno manje dramatična nego što su analitičari predviđali, i može se opisati kao razdoblje relativne institucionalnog mirovanja uz povremene izjave o vanjskoj politici.”
On dodatno naglašava: “To se toliko razlikuje od burlesknih prvih mjeseci prvog mandata da je gotovo paradoksalno.” Iako je izborni rezultat bio uvjerljiv, odnosi s Vladom nisu bitno unaprijeđeni. Pucarić upozorava: “Iznimno dobar rezultat na izborima dao mu je legitimitet, ali ozbiljne blokade u odnosima s Plenkovićem sprečavaju bolju ocjenu.”
Otvara i pitanje stvarnog dosega izborne pobjede: “Upitno je koliko je ostvareni postotak na izborima rezultat njegovog političkog erosa a koliko je bio plod nekvalitete protukandidata.” Tijekom protekle godine predsjednik je drastično smanjio broj javnih izjava, a intervjue je dao tek nekoliko puta. O promjeni retorike Pucarić kaže: “Izbjegavajući svakodnevnu retoriku iz prvog mandata uspio je smanjiti frikcije sa susjednim brdom, premda problemi nisu nestali.”
U vanjskoj politici otvorena su pitanja imenovanja novih veleposlanika, no proces nije tekao bez zastoja. Predsjednik je u jednom trenutku izjavio da je “pristao na sve kao očajna ljubavnica”, što je izazvalo brojne reakcije. Državnički posjeti Mađarskoj i Gruziji, kao i istupi na međunarodnim konferencijama, odstupali su od narativa Vlade.
Reagirao je i kada se Vlada nije konzultirala s njim prije zauzimanja stava o rezolucijama Ujedinjenih naroda o ratu u Ukrajini, nakon čega je zatražio uspostavu tijela za koordinaciju vanjske politike.
Pojavie su se i spekulacije o mogućoj nezavisnoj listi povezanoj s predsjednikom. Milanović je, međutim, više puta izjavio da se nakon isteka mandata neće kandidirati ni na jednu drugu funkciju. Taj stav uporno ponavlja i predsjednik SDP-a Damir Hajdaš Dončić, dodajući: “i točka”. Pucarić zaključuje: “Dakle, prva godina drugog Milanovićevog mandata bila je konzervativna, tiha i nezanimljiva – točno suprotno od onoga što je njegov predizborni program jamčio. Ovo je donekle stabiliziralo političku scenu, ali nije doprinijelo daljnjem razvoju. Netko je rekao da je to ‘mokra petarda s Pantovčaka’.”
Godina iza Pantovčaka tako je prošla bez većih političkih potresa, ali i bez snažnijih iskoraka koji bi definirali novi smjer drugog mandata. No, sve može biti, poznavajući nepredvidljivost Milanovića, jedno veliko zatišje pred buru i uvod u još jedan politički presedan iz borše bivšeg šefa SDP-a…
