Hoće li ljudima iz Like trebati neka nova Erin Brockovich da bi dokazali da ih je država svojim nepostupanjem izložila opasnosti? Ili će kazneni postupak protiv Josipa Šinceka i ostalih osumnjičenih biti samo prvi dio priče, nakon kojeg će uslijediti i tužbe za naknadu štete? One bi, ako se utvrdi odgovornost države, mogle biti milijunske.
Pitanje više nije samo hipotetsko. Vještačenja koja je posljednjih mjeseci objavio USKOK pokazala su da je na lokacijama ilegalnog odlaganja pronađen otpad koji predstavlja ozbiljan okolišni problem, uključujući teške metale, mikroplastiku i druge onečišćujuće tvari. Pučka pravobraniteljica upozorila je da otpad u Gospiću predstavlja “stalni izvor opasnosti” te da postoji stvaran i predvidljiv rizik od daljnje štete ako se ne provede sanacija. Istodobno, stanovnici Like već dugo govore o strahu za svoje zdravlje. “Kao majka četvero djece zabrinuta sam za sve ovo što se događa”, rekla je jedna mještanka nakon objave nalaza o otpadu. Dodala je da je analiza potvrdila njihove strahove te je izrazila nadu da će problem napokon biti riješen i da će otpad biti uklonjen. “Ja sam zgrožena samom činjenicom da smo svi mi u Lici poprilično ugroženi. Iskreno me strah za život mojih najbližih, moje djece i moje osobno zdravlje i da ćemo skončati u nekakvim patnjama, mislim da nismo to zaslužili, a ništa se ne poduzima”, rekla je druga stanovnica.
No zasad nema službene potvrde da je ilegalno odlaganje otpada uzrokovalo konkretne zdravstvene probleme stanovnika Like. Upravo je to jedna od ključnih stvari koje bi eventualni budući sporovi morali dokazati. Gospićka liječnica Mirjana Vrkljan Radošević već je upozoravala da, prema njezinu iskustvu, “mladi sve češće obolijevaju od karcinoma”. Govorila je i o nalazima PFAS spojeva i teških metala u uzorcima otpada koje je slala na analizu.
Pravni okvir
I pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter traži znatno šire praćenje. U preporuci je zatražila epidemiološko i biološko praćenje mogućeg utjecaja okolišnih čimbenika na zdravlje stanovnika Gospića i drugih potencijalno pogođenih područja, kao i uzorkovanje vode, tla i zraka. Posebno je važna njezina ocjena da treba uzeti u obzir “moguće dugoročne posljedice za zdravlje stanovnika tog područja”, kao i utvrditi odgovornost ne samo osoba osumnjičenih za kaznena djela protiv okoliša nego i eventualne propuste nadležnih institucija nakon što je postao poznat opseg odlaganja opasnog otpada.
Tu se otvara upravo pitanje naknade štete. Ako bi se dokazalo da su nadležna tijela znala ili morala znati za ozbiljnu opasnost, a nisu poduzela razumne i pravodobne mjere za zaštitu stanovništva, moglo bi se otvoriti i pitanje odgovornosti države ili jedinica lokalne samouprave. Hrvatski pravni okvir pritom već predviđa odgovornost javne vlasti za zaštitu okoliša. Ustav jamči pravo na zdrav okoliš, dok Zakon o zaštiti okoliša među ciljevima navodi zaštitu života i zdravlja ljudi, sprečavanje i smanjenje onečišćenja te uklanjanje njegovih posljedica. Ustavni sud je u jednom predmetu naglasio da je država dužna osigurati uvjete za zdrav okoliš na cijelom teritoriju Hrvatske, dok Zakon o gospodarenju otpadom i Zakon o zdravstvenoj zaštiti primarnu odgovornost stavljaju na jedinice lokalne samouprave.
To znači da eventualna tužba stanovnika Like ne bi automatski bila usmjerena samo protiv Gospića ili druge lokalne jedinice. Ovisno o utvrđenim činjenicama, mogla bi se otvoriti pitanja odgovornosti različitih razina vlasti, ali i privatnih osoba i tvrtki. Hrvatski pravni sustav već poznaje situacije u kojima se zbog posljedica dugotrajne izloženosti štetnoj tvari isplaćuje posebno zakonsko obeštećenje. Sabor je u svibnju izmijenio Zakon o obeštećenju radnika profesionalno izloženih azbestu, a Vlada je potom predvidjela da će radnici Salonita i Plobesta koji dosad nisu bili obuhvaćeni modelom, odnosno njihovi nasljednici, dobiti 29.100 eura po osobi. Proširenje bi se trebalo odnositi na približno 400 radnika, uz ukupni financijski učinak od 10 do 11 milijuna eura.
Ozbiljna ugroza
To, naravno, nije ista pravna situacija kao eventualno obolijevanje stanovnika Like zbog ilegalno odloženog otpada. Kod azbesta postoji posebno uređen zakonski model obeštećenja profesionalno izloženih radnika. Ali slučaj Salonita i Plobesta pokazuje da dugotrajna izloženost dokazano štetnoj tvari može rezultirati vrlo konkretnom i skupom obvezom javnog sustava. I dosadašnja hrvatska sudska praksa pokazuje da odgovornost za okoliš nije jednostavno pitanje. U jednom novijem predmetu protiv RH, koji je pokrenula udruga Sunce zbog sanacije bivše tvornice ferolegura Dalmacija u Dugom Ratu, tražilo se utvrđivanje da je država propuštanjem sanacije ozbiljno ugrozila pravo stanovnika na zdrav okoliš. Sud je tužbeni zahtjev odbio.
Jedan od razloga bio je to što je država već pokrenula postupak sanacije, donijela odgovarajuće rješenje i poduzimala daljnje radnje. Sud zato nije utvrdio da je svojim postupanjem teže povrijedila ili ozbiljno ugrozila interese građana. Ta je presuda važna i zbog onoga što govori o samom pravu na zdrav okoliš: sud je podsjetio na ustavno jamstvo tog prava te na obveze države iz Zakona o zaštiti okoliša.
Drugim riječima, za eventualni slučaj Gospića neće biti dovoljno samo dokazati da je postojao opasan otpad. Bit će važno utvrditi što su nadležna tijela znala, i kada su to znala, što su tada mogla učiniti te jesu li reagirala dovoljno brzo. Upravo je pitanje vremena reakcije potencijalno važno u slučaju Like, s obzirom na to da su neke ključne analize otpada bile odrađene još 2024., dok sanacija lokacija još nije počela.
Još je zanimljivija praksa Europskog suda za ljudska prava. U predmetu Locascia i drugi protiv Italije riječ je bila o stanovnicima Kampanije, regije koja je desetljećima imala velike probleme s ilegalnim odlaganjem otpada. Europski sud utvrdio je povredu članka 8. Konvencije zbog propusta talijanskih vlasti da poduzmu potrebne mjere za učinkovitu zaštitu privatnog i obiteljskog života stanovnika od posljedica onečišćenja. Važno je da Sud nije tražio od svakog pojedinog stanovnika dokaz da je upravo zbog otpada dobio konkretnu bolest. Utvrdio je povredu prava zbog dugotrajnog utjecaja ozbiljnog okolišnog problema na njihov privatni život. U predmetu Cannavacciuolo i drugi protiv Italije, koji se odnosio na područje poznato kao “Terra dei Fuochi”, Europski sud otišao je još dalje. Utvrdio je povredu prava na život zbog propusta države da riješi problem raširenog ilegalnog odlaganja, zakapanja i spaljivanja otpada. Činjenica da su dio ilegalnih aktivnosti provodile organizirane kriminalne skupine nije oslobodila državu njezine obveze da zaštiti stanovništvo.
Druga faza
To je možda i najvažnija pouka za ovaj slučaj: odgovornost države može se promatrati odvojeno od odgovornosti onih koji su otpad ilegalno odlagali. Ipak, bilo bi pogrešno iz ovih slučajeva izvući zaključak da je Hrvatska već odgovorna za bolesti stanovnika Like. Za takvu bi tvrdnju trebalo dokazati konkretan lanac: štetna tvar, izloženost, zdravstvena posljedica i uzročna veza.
U Italiji su pritom postojala i znanstvena istraživanja koja su pokazivala povećan rizik smrtnosti od nekih tumora i određenih prirođenih malformacija na područjima najviše pogođenima ilegalnim odlaganjem i spaljivanjem otpada. No i autori tih istraživanja upozoravali su da na zdravstvene ishode mogu utjecati i drugi čimbenici, poput nasljeđa, prehrane i pušenja.
U Hrvatskoj takav dokaz zasad ne postoji. Ministarstvo zdravstva navodi da su dosad analizirani uzorci vode za ljudsku potrošnju zdravstveno ispravni i da PFAS spojevi u njima nisu pronađeni. Istodobno se monitoring proširuje: najavljeno je uzorkovanje vode iz privatnih zdenaca, a priprema se i uzorkovanje hrane.
To je važno jer zdravstveno ispravna voda iz javnog vodovoda ne odgovara na sva pitanja o mogućoj izloženosti. Ostaju pitanja zraka, prašine, tla, hrane, privatnih zdenaca i drugih mogućih putova izloženosti. Zato pravobraniteljica i traži šire epidemiološko i biološko praćenje. Tu dolazimo do moguće druge faze afere. Kazneni postupak protiv Šinceka i ostalih treba utvrditi tko je organizirao i provodio nezakonito postupanje s otpadom. No ako se u nastavku utvrdi da je određena opasnost bila poznata, da je stanovništvo bilo izloženo i da su nadležna tijela propustila pravodobno reagirati, otvorilo bi se i pitanje građanske odgovornosti. Stanovnici bi tada potencijalno mogli tražiti naknadu materijalne štete, primjerice troškova liječenja, ali i neimovinske štete zbog narušenog zdravlja. U određenim okolnostima moglo bi se postaviti i šire pitanje povrede prava na zdrav i siguran životni okoliš.
Odgovor dokazima
Europska praksa pokazuje da država ne može jednostavno reći da su otpad bacale privatne osobe ili kriminalne skupine i time završiti priču. U talijanskim predmetima sud je promatrao i ono što su vlasti činile, odnosno propustile učiniti kako bi zaštitile stanovništvo. Zasad, dakle, nije dokazano da je ilegalni otpad u Gospiću prouzročio karcinome stanovnika Like. Službeni podaci o incidenciji raka to trenutačno ne potvrđuju. Ali jednako tako nije moguće reći da je zdravstvena priča završena time što je voda iz javnog vodovoda danas zdravstveno ispravna. Vještaci su utvrdili ozbiljan okolišni problem, pravobraniteljica upozorava na dugoročni rizik i traži epidemiološko praćenje, a ljudi koji žive uz ilegalna odlagališta govore o strahu za svoje zdravlje i zdravlje djece.
Zato će se na prava pitanja tek morati odgovoriti: što je sve bilo u otpadu, gdje je završilo, koliko su dugo ljudi bili izloženi, je li država mogla ranije spriječiti ili ukloniti opasnost i je li zbog toga netko pretrpio štetu? Ako se na ta pitanja jednom odgovori dokazima, a ne političkim izjavama, priča o gospićkom otpadu mogla bi dobiti i svoju novu fazu serije tužbi za naknadu štete. A tada više neće biti dovoljno pitati tko je bacao smeće u Lici. Pitat će se i tko je sve morao zaštititi ljude koji ondje žive – i zašto to nije učinio na vrijeme.
