Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
“I prije samog početka promocije prilazili su mi ljudi koji su me prepoznali. Gotovo svi su govorili isto, da je do knjige teško doći. Čovjek tada shvati da priča živi dalje od stranica i da traži svoj put do onih kojima je potrebna.
Kao i svaka promocija, i ova je prošla puna emocija. Ipak, odlazak u Dubrovnik i promocija koja je završila dugim, iskrenim aplauzom, bili su tek početak jedne posebne večeri.
Nismo planirali krenuti ranije, ali smo morali, nažalost zbog djece. Najvažnije je da su živi i zdravi. Dok sam s njima išao prema autu, na parkiralište udaljeno skoro dva kilometra, gledao sam Rejjana kako je već vidno umoran. Znao je da se mora kretati sporije i opreznije na toj dionici. Ulična rasvjeta bacala je naše sjene po cesti, a uz njih dvojicu tu su bila i dva kofera. Ah, znate već te slatke muke.
Kada smo krenuli iz Starog grada, ispred nas se zaustavio jedan Ford. Dvije žene su izašle iz auta i tada mi sinu ideja da uzmemo taksi, kako bi put do apartmana i kasniji polazak kući bili lakši i brži, jer je Dženana ostala u apartmanu da se pobrine za potrebe našeg najmlađeg sina.
“Jeste li slobodni?”, upitah ženu koja je vozila taksi.
“Jesam”, odgovorila je, pa dodala: “A dokle?”
“Do Glavice. Parking.”
“Hajde, upadajte.”
Sjeo sam s djecom pozadi. Navigacija se već podešavala, a meni je kroz glavu prošlo ono naše poznato: evo sad će stranac u taksiju da mi oderе kožu. Dok sam gledao Rejjana kako očima prati svjetla i boje na instrumentalnoj tabli, Ismail je već bacio pogled preko Starog grada prema moru kojem se kraj nije nazirao.
“Jesam li vas vozila ranije?”, upitala je.
“Moguće, ne znam. Čisto sumnjam”, odgovorio sam.
“Poznati ste mi”, rekla je. “Negdje sam vas vozila. Lica dobro pamtim.”
Nisam želio ništa dodavati niti spominjati knjigu. Pretpostavljao sam da o tome ne zna ništa, ni sam ne znam zašto.
“Moguće”, rekla je, pa upitala jesam li turistički tu. “Ali zaista ste mi poznati.”
“Možda me znate sa televizije, nisam siguran.”
“Ne, ne… Nekako vas drugačije znam.”
Promrmljah tiho, gotovo za sebe: “Možda zbog knjige.”
Pogledala me preko retrovizora i upitala: “Koje knjige?”
“Ja sam Alen…”
Prije nego što sam stigao bilo šta dalje reći, prekinula me.
“Aaaa, ratna tema. Sad znam. Dječak iz Bosne.”
“Jeste”, odgovorio sam uz blag osmijeh.
“Otkud u Dubrovniku?”, dodala je.
“Bio sam na promociji.”
“Ajde, lipo. Svaka vam čast. Gledala sam vas kod Aleksandra. Zaista, svaka čast.”
“Hvala”, rekao sam, već ulazeći u razgovor s djecom koja su za tih nekoliko minuta vožnje postavila hiljadu pitanja.
“Je li vam odgovara da vas ostavim do parkinga, da ne ulazim u garažu?”, upitala je.
“Naravno, hvala. Koliko sam dužan?”, rekao sam, već spremajući novac da ne gubimo vrijeme dok budemo vadili stvari.
“Ma ništa”, odgovorila je.
“Ma nema šanse, molim vas da mi naplatite”, rekao sam i još jednom joj zahvalio.
“A ne, ne. Ja vama treba da zahvalim na svemu što radite. Neka vam Dubrovnik ostane u lijepom sjećanju. I da znate da ovdje imate prijatelje.”
Stidljivo, ali ponosno, zahvalio sam joj se.
Kada smo poslije stigli do garaže, Rejjan me upitao:
“Babo, što ti teta nije naplatila?”
“Shvatit ćeš, sine, kad još malo porasteš”, rekao sam, bacajući pogled prema nebu, dok su se posljednje zrake sunca polako gasile.”
