Posljednjih tjedana, pa i mjeseci, u Hrvatskoj svjedočimo užarenoj političkoj i medijskoj atmosferi, kao i građanskim prosvjedima – nakon što su na vidjelo izišli golemi razmjeri začuđujućeg i katastrofalnog nemara, nebrige, a vrlo vjerojatno i koruptivnih radnji i klasičnog mafijašenja na svim razinama vezano uz opasni otpad u Lici (prije svega Gospiću), Dalmaciji, Istri, Zagrebu i, općenito – diljem Hrvatske.
Ali ako ste kojim slučajem mislili kako je naša Hrvatska (i njeni građani) u tome izuzetak, usamljeni otok, “Katica za sve” (tuđe smeće), odnosno jedina žrtva – jako biste se prevarili. Ima i onih kojima je još i gore, iako će nas ta spoznaja teško moći utješiti (osim one jadnike koji se uvijek spremno drže poznate uzrečice “nek’ i susjedu crkne krava …”). Ali bar će nam ukazati o kolikoj se razini problema radi, kao i to – da je opasni otpad i njegovo zbrinjavanje problem ne samo lokalne, regionalne, kontinentalne – već globalne dimenzije.
Ukazat će nam i na još nešto važno, o čemu se premalo i rijetko govori. Da je svijet postao žrtva nekontroliranog tehnološkog razvoja, ali i sveprisutnog mahnitog konzumerizma! Proizvodi se ono i što nam treba i što nam ne treba, a isto tako se i mahnito kupuje. Mijenjaju se mobiteli, često i zbog najsitnijih novotarija koje se spremno reklamiraju gotovo kao tehnološko čudo koje će promijeniti svijet, mijenjaju se automobili i kupuju novi sa sličnim novotarijama koje se prikazuje kao novi veliki doprinos zaštiti okoliša (iako su često veće štetočine od onih klasičnih, imajući u vidu po prirodu devastirajuću proizvodnju njihovih komponenti iz rijetkih zemnih elemenata – najčešće u nerazvijenim ili zemljama sa slabim i(li) neodgovornim vladama), masovno se suvišno kupuju hrana, odjeća i obuća koji završavaju po kontejnerima koje pak prekopava sve brojnija sirotinja – željna obične kore kruha ili krova nad glavom.
A kada sustav kvalitetnog zbrinjavanja opasnog otpada ne funkcionira, a funkcionirati očito ne može zbog spomenutog nezaustavljivog tehnološkog razvoja, masovnosti proizvodnje i kupoprodaje – svoju priliku za zaradu (i to enormnu) odmah pronalaze pripadnici iz sfera organiziranog kriminala i s njim usko povezana i sveprisutna korupcija koja seže visoko u političke vode, često nedodirljive.
Da Hrvatska u svemu tome nije usamljena, najbolje svjedoči i danas objavljeni tekst medija POLITICO kojeg zbog spomenutih aktualnih zbivanja prenosim u cijelosti.
EU odobrava nastavak slanja brda opasnog otpada u Tursku usprkos dokazima o, po okoliš opasnom skladištenju
Europska unija nastavit će izvoziti stotine tisuća tona plastičnog otpada u Tursku svake godine, unatoč pronalasku dokaza o šteti za okoliš koja bi mogla kršiti pravila EU-a.
Odluka znači da će najvažnije tržište EU za otpad – Turska prima više od trećine izvezenog plastičnog otpada EU – ostati otvoreno za poslovanje.
Procjena Komisije, koju je dobio na uvid POLITICO, izvijestila je o dugom popisu zabrinutosti u vezi s turskim postupanjem s otpadom EU, ističući često mutan i teško nadziran svijet međunarodne trgovine otpadom.
Njegove zabrinutosti uključivale su „ograničene“ informacije o načinu upravljanja plastičnim otpadom, nesigurnost oko toga kako se uredba EU provodi te ograničen doprinos dionika u načinu provedbe politike.
Komisija je intervjuirala nekoliko dionika koji su procijenili da se u Turskoj reciklira samo oko 10% plastičnog otpada, dok većina i dalje završava na odlagalištima, nepravilno se njime upravlja ili ispušta u okoliš – što se navodi kao potencijalni razlozi za obustavu izvoza prema članku 45. Uredbe EU-a o prijevozu otpada.
Ipak, izvršna vlast EU zaključila je da bi trebalo dopustiti nastavak pošiljki otpada.
Procjena se fokusirala na Tursku jer je daleko najveći uvoznik europskog otpada. Prošle godine ta je zemlja uvezla 510.000 tona plastičnog otpada iz EU, što je ekvivalentno oko 25 milijardi boca bezalkoholnih pića od 500 ml. To je predstavljalo 70% plastičnog otpada izvezenog u zemlje OECD-a i 36% ukupnog izvezenog plastičnog otpada.
Prema Uredbi bloka o prijevozu otpada – koja ograničava izvoz određenih vrsta otpada iz EU u treće zemlje radi suzbijanja onečišćenja – Komisija je do 21. svibnja ove godine trebala procijeniti uzrokuju li zemlje OECD-a koje uvoze velike količine plastičnog otpada veliku štetu okolišu ili zdravlju zemlje.
Unatoč tome što je u svojoj odgođenoj procjeni od 1. rujna ukazala na „ozbiljne probleme“ povezane s domaćim i uvezenim plastičnim otpadom, Komisija je utvrdila da se izvoz može nastaviti. Utvrdila je da je Turska ojačala svoj pravni okvir za gospodarenje plastičnim otpadom, koji je „u velikoj mjeri usklađen“ s međunarodnim i pravilima EU, te da je poboljšala provedbu svog zakonodavstva o zaštiti okoliša.
‘Zabrinjavajući prekid veze’
Izvješće pokazuje „zabrinjavajući jaz“ između nalaza Komisije i njezinog tumačenja uredbe, rekla je Lauren Weir, viša aktivistica u Agenciji za istraživanje okoliša i savezu Rethink Plastic. „Zaštitni postupak uredbe posebno predviđa djelovanje u slučajevima kada nedostaju dovoljni dokazi o ekološki prihvatljivom upravljanju“, rekla je, dodajući da EIA prati ovaj slučaj s Komisijom.
Dr. Sedat Gündoğdu, istraživač okoliša na Sveučilištu Cukurova i voditelj Turske istraživačke skupine za mikroplastiku, rekao je da zakon EU-a „izričito nalaže djelovanje“ u slučajevima kada nema dovoljno dokaza o ekološki prihvatljivom upravljanju.
„Procjena Komisije tvrdi da nema problema, unatoč ogromnim dokazima. EU bi trebala preuzeti odgovornost za onečišćenje koje je izazvala i obustaviti pošiljke otpada u Tursku umjesto da legitimizira to onečišćenje“, rekao je.
Izvješće ističe „i postignuti napredak i nedostatke koje još treba riješiti kako bi se podržalo ekološki prihvatljivo gospodarenje otpadom“, rekao je glasnogovornik Komisije.
Dodali su da će Komisija nastaviti blisko surađivati s Turskom i „pažljivo pratiti“ razvoj događaja kako bi pomogla u jačanju održivog gospodarenja otpadom. Ponovna procjena situacije provest će se prije 2028. godine – zaključuje svoj tekst Politico.
Kratki zaključak
Tekst medija Politico ostavljam za promišljanje svakome od vas, a promisliti o ovome itekako moramo.
Dodao bih samo kratko, ne dozvolimo da Hrvatska postane europska Turska po pitanju smetlišta za tuđi otpad, kad nam je i svoga i više nego dovoljno. U suprotnom će nas otpad zagušiti, a ništa manje ni mafija koja njime manipulira i zgrče bogatstvo u sprezi s politikom. Onom istom – koja u svijetu druge zadaće, osim osiguranja interesa krupnog kapitala više očito i nema.
Ako je ikada i imala. Ali je barem hinila brigu za obične, male ljude i opće dobro, pa su i problemi, kojih je uvijek bilo – nekako svima bili i lakše prihvatljivi.
Afera Gospić i Senj: Pseudo demokršćani otpadom trovali i sebe i svoje obitelji, uz ‘kolateralne štete’
Danas su pak elite potpuno otuđene od naroda, a za očitovati se o nečemu pred njim niti ne osjećaju potrebu, niti to namjeravaju činiti – barem ne, dok ne budu stiješnjene pred zid.
Jer sve ima svoje granice, pa tako i strpljenje i trpljenje.
