Mislite da Trump želi samo Grenland? Kada vidite tko je sve na popisu proći će vas jeza

Američka intervencija u Venezueli otvara dilemu hoće li se Donald Trump upustiti u slične avanture u zemljama koje mu nisu po volji. Dug je popis takvih, od Kube do Kolumbije, od Paname do Irana. Njegova verzija Monroeve doktrine otvara niz pitanja i dilema, a šef Bijele kuće izjavljuje: “SAD se ne boji staviti čizmu na teren u nepoćudnim zemljama.”

“Mislim da ćemo na kraju razgovarati o Kubi jer je Kuba trenutno nacija koja propada“, poručuje Trump. “Želimo pomoći ljudima, ali želimo pomoći i ljudima koji su bili prisiljeni napustiti Kubu i živjeti u ovoj zemlji.” Na listi je i Meksiko, zbog tvrdnji da se iz te zemlje prenosi droga u Ameriku. “Karteli upravljaju Meksikom, moramo nešto poduzeti.” Zatim Nikaragva, tko sve ne!
Kuba je pred ekonomskim slomom, a od revolucije nema ništa. Ostali su glad, nezaposlenost, beskućništvo, siromaštvo. Nejednakost koju su revolucionari obećali iskorijeniti nije se dogodila, a većina ih živi sa 100 dolara mjesečno.

U zemlji nema struje, dani prolaze i bez pitke vode, inflacija je 10 posto, cijene hrane divljaju. UNICEF tvrdi da djeca žive u teškim uvjetima siromaštva, a mnogi Kubanci mogu si priuštiti samo jedan obrok u danu. Studija Kubanskog opservatorija za ljudska prava (OCDH) otkriva da je sedam od deset Kubanaca preskočilo doručak, ručak ili večeru zbog nedostatka novca ili nestašice hrane, dok gotovo 89% stanovništva trenutno živi u ekstremnom siromaštvu.

Poricanje uzroka

Kubanska revolucija doživjela je krah i mnogi se pitaju što dalje, hoće li Donald Trump posegnuti za nekim “rješenjem” ili će se siromaštvo nastaviti. Jaz između službene retorike i stvarnosti već je toliko velik da ni jedan Kubanac ne vjeruje vladi da će sutra biti bolje. “Ovi fenomeni proturječe retorici revolucije koja je konkretno obećavala bolju budućnost, s jednakošću i blagostanjem za cijelo stanovništvo”, smatra Elaine Acosta González, suradnica na Kubanskom istraživačkom institutu Međunarodnog sveučilišta Florida. “Ono što vidimo 60 godina poslije jest porast siromaštva i nejednakosti, a, što je još gore, vlada poriče strukturne uzroke koji ih proizvode.”

Ministri se redaju, daju ostavke i bježe, dolaze drugi, ali ništa se ne mijenja. Najprije je odstupila ministrica rada i socijalne sigurnosti Marta Elena Feitó Cabrera, koja je tvrdila da nema beskućnika, iako su ulice bile pune ljudi bez krova nad glavom. Za ministricu su to bili ljudi koji su se “pretvarali da su prosjaci”. Bilo je to previše i za kubanske prilike pa je morala otići. Čak je i predsjednik zemlje Miguel Díaz-Canel priznao porast broja ljudi koji žive u siromaštvu.

Narodni gnjev upućen je kubanskim ministrima koji i dalje uporno tvrde da Kubanci ne žive loše. “Izjave ministara izazvale su toliko ogorčenja jer su došle u vrijeme u kojem kubansko društvo proživljava jednu od svojih najgorih kriza. Ne pomaže što se provladini mediji trude prikazati sliku današnjice mnogo ružičastijom. Ljudi im više ne vjeruju”, smatraju politički analitičari.

Razmjeri krize

Turisti koji još odlaze na Kubu u potragu za egzotikom pod dojmom su slika siromaštva tih ponosnih ljudi, veselih, ali pritisnutih problemima. Sretni su ako od turista zarade koji dolar, koji će im omogućiti da prežive. A mnogi nemaju ni najosnovnije, krov nad glavom. Stanovnici ruševina zgrade Riomar – produkta procvata nekretnina pedesetih godina prošlog stoljeća – u šarenom havanskom naselju Miramar imaju nešto zajedničko: većina ih je došla s istoka otoka, nemaju vlastiti dom, živjeli su u prenapučenim uvjetima ili su izgubili svoje domove zbog uragana. Sada u zemlji nedostaje 860.000 nekretnina, ali ni taj broj nije realan. Mnogo ih je više.

Ljudi žive u stanovima bez prozora i vrata, uz malo namještaja, ali s portretima Fidela Castra na zidovima. Većinom u strahu od deložacija, u zgradama u kojima je noću hladno i u kubanskoj klimi. Osim službenih podataka, nemoguće je znati razmjere krize beskućništva na Kubi danas. Posljednji popis stanovništva na otoku, proveden 2012., zabilježio je da je bilo oko 1108 ljudi s “ponašanjem lutalica”. Do 2024. sama je vlada priznala da je više od 3700 ljudi zbrinuto u “centrima za socijalnu zaštitu”. Međutim, stvarnost je gora nego što ove brojke pokazuju.

“Sve veći jaz u prihodima i kvaliteti života nije popraćen solidnim gospodarskim rastom, kao što je bio slučaj u Kini ili Vijetnamu. Umjesto toga, zemlja se suočava s najnepovoljnijom kombinacijom: padom gospodarstva i sve većim društvenim jazom. Ova situacija izravna je posljedica gospodarskog modela, njegovih politika i raznih odluka donesenih tijekom desetljeća”, tvrdi Ricardo Torres, ekonomist i bivši istraživač u Centru za proučavanje kubanskoga gospodarstva. Trenutačno je profesor na američkom sveučilištu u Washingtonu.

Nema rješenja

Prosječna je mjesečna plaća oko 15 dolara, a mirovina 7 dolara. Prosječna mirovina izgubila je više od 60 posto svoje kupovne moći prošlih godina, a inflacija se nastavlja. Ne postoji kratkoročno rješenje za kubansku krizu, više je riječ o kolapsu, propasti. Stručnjaci kažu da sada nije riječ o recesiji, već o kapitulaciji sustava, a narodni bunt raste. To je dobra osnova za planove sadašnje američke administracije kojoj je Kuba dugo trn u oku. Karipsko sunce više nije magnet za bogate turiste, kada dođu u zemlju punu smeća, bez struje i vode.

“Nalazimo se u prilično složenoj situaciji. U zemlji u kojoj nestanci struje traju i do 20 sati u nekim mjestima, proizvodni sektor ne funkcionira”, poručuje ekonomist i istraživač Everleny Pérez Villanueva, bivši direktor Centra za kubanske ekonomske studije na Sveučilištu u Havani. Električna unija Kube (Unión Electrica de Cuba), dio Ministarstva energetike i rudarstva, svakodnevno izvještava o energetskom deficitu između ponude i potražnje na svojim stranicama na društvenim mrežama. Već je uobičajeno da istovremeni nestanci struje pokriju više od 40% zemlje, prisiljavajući ljude da promijene svoju rutinu, navodi CNN. Još jedan faktor koji snažno pogađa Kubu jest smanjenje opskrbe naftom iz Venezuele, koja je 2011. godine slala u prosjeku 96.000 barela dnevno, ali sada je to manje od trećine te brojke.

Što će biti u budućnosti, može se samo pretpostavljati. Kriza utječe i na usluge u turističkom sektoru, poput restorana i barova koji više nisu otvoreni noću. Nije čudno što sve manje turista dolazi na Kubu, a bez njih je situacija još gora. Ili “bolja”, za Trumpa.

Odvraćanje Kine

“Napad na miran i plemenit narod može se opisati samo kao kukavički, zločinački i podmukao”, poručio je nakon Venezuele kubanski predsjednik. Crvena krpa za Trumpa. Trump je već prijetio Panami vojnom akcijom zbog kontrole nad Panamskim kanalom. Svake godine 40 posto ukupnog američkog kontejnerskog prometa, vrijednog 270 milijardi dolara, prolazi kroz Panamski kanal. Isto vrijedi i za otprilike sve pomorske trgovine u svijetu. Ako bi izbio sukob između Kine i Tajvana, američka mornarica morala bi brzo premjestiti podmornice i druge ratne brodove u Tihi ocean kroz kanal. Zato je Trump već više puta govorio da će “vratiti Panamski kanal”, koji su Sjedinjene Države kontrolirale od 1914. do 1999.

Otkad su počeli ovi ekspanzionistički zahtjevi, izvlačio je sve više ustupaka od konzervativnog predsjednika Paname Joséa Raúla Mulina, uključujući otvaranje pregovora o kompenzaciji brodova američke mornarice za naknade koje plaćaju za korištenje kanala i dopuštenje američkom vojnom osoblju da se rotirajuće raspoređuje u baze pod kontrolom Paname diljem zemlje, izvještavaju mediji.

Neki od Trumpovih zahtjeva usmjereni su na odvraćanje Kine, koja je stekla komercijalni utjecaj u Panami otkako je zemlja prekinula veze s Tajvanom 2017. Zato Amerika pritišće Panamu da izađe iz inicijative “Pojas i put” i da se drukčije organizira u lukama koje su sada pod kineskom kontrolom. “Kao pisac i istraživač koji je živio diljem Latinske Amerike, nikada nisam uključivao Panamu u svoj uži popis zemalja koje bi mogle erumpirati. Od 1970. do 2019. godine bila je 16. najbrže rastuće gospodarstvo na svijetu po glavi stanovnika. Siromaštvo je znatno opalo tijekom tih godina.”

Tvornice kokaina

“Tijekom proteklog desetljeća, gospodarstva Latinske Amerike rasla su u prosjeku sporo, 0,9 posto godišnje. Otprilike u istom razdoblju, prosječni godišnji realni rast bruto domaćeg proizvoda Paname više je nego učetverostručio tu stopu. To je bilo zahvaljujući procvatu financija, građevinarstva, privatnih ulaganja i profesionalnom upravljanju kanalom u Panami – koji je modernizirala, proširila i apolitično upravljala u godinama nakon 1999., kada su Sjedinjene Države predale kontrolu. Među korisnicima bile su panamske i američke tvrtke, posebno američki izvoznici energije, koji su iskoristili udvostručeni kapacitet kanala za isporuku više tekućeg prirodnog plina u Aziju“, piše Will Freeman, suradnik za latinskoameričke studije.

Ali, procvat nije dugo trajao. Redali su se štrajkovi, korupcija, demonstracije. Nezadovoljstvo je kod ljudi veliko, prije svega prema predsjedniku Joséu Raúlu Mulinu Quinteru, dugogodišnjem političaru koji grčevito nastoji odobrovoljiti Trumpa. Američki predsjednik uputio je oštro upozorenje kolumbijskom predsjedniku Gustavu Petru nakon američke vojne operacije u Venezueli. “Ima tvornice kokaina, ima tvornice u kojima proizvodi kokain. Šalju ga u Sjedinjene Države, mora paziti.” Već mu je slao slična upozorenja, označio ga je kao vođu narkokartela.

Iako nema izravnih dokaza da je sam predsjednik uključen u ilegalne aktivnosti vezane uz drogu, mnogi smatraju da je popustljiv prema uzgajivačima koke i naoružanim bandama. Kolumbija je postala svjetsko središte kokaina. Gusta džungla, nazubljene planine, duge, porozne granice i desetljeća unutarnjih sukoba ostavili su ogromna udaljena područja pod kontrolom naoružanih skupina, stvarajući idealne uvjete za procvat ilegalne industrije.

Udaljena područja

“Uzastopne vlade, potpomognute milijardama američkih dolara, isprobale su gotovo sve dostupne alate za provedbu zakona: izručivanje trgovaca ljudima, ubijanje vođa kartela, prskanje polja koke herbicidima iz zraka, ručno čupanje biljaka, uništavanje laboratorija, presretanje pošiljki i borbu protiv kriminalnih skupina koje su štitile trgovinu. Niti jedan nije dao trajne rezultate”, smatra analitičarka Geneviev Glatsky.

Značajan mirovni sporazum iz 2016. s najvećom oružanom skupinom u zemlji, Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (FARC), demobilizirao je gerilce nakon desetljeća brutalnog unutarnjeg sukoba i obećao sveobuhvatan ruralni razvoj kako bi se pomoglo poljoprivrednicima koji ovise o koki da se pridruže legalnoj ekonomiji. Umjesto toga, trgovina drogom se raspala. Manje kriminalne skupine preselile su se na bivša područja FARC-a, a u izoliranim regijama bez cesta, tržnica ili osnovnih usluga, koka je ostala jedini pouzdan izvor prihoda. “Kada je Petro 2022. preuzeo dužnost, obećao je promijeniti smjer.

Obećao je da će se usredotočiti na ruralni razvoj i dati prioritet uhićenju i kaznenom progonu vođa organizacija za trgovinu ljudima, a ne siromašnih poljoprivrednika, dijelom i okončanjem državnog uništavanja usjeva koke bez pristanka poljoprivrednika”, kaže analitičarka. Vlada je predložila desetogodišnju politiku suzbijanja droga koja je uključivala pomoć poljoprivrednicima da zamijene koku legalnim izvorima prihoda, proširenje legalne upotrebe lista koke, reguliranje kanabisa izvan medicinske upotrebe i proširenje usluga smanjenja štete poput liječenja i prevencije predoziranja. Ali gotovo ništa od toga nije se ostvarilo.

Udar na brodove

Predsjednik Petro svim je silama pokušao naći rješenje, pregovarao je i s naoružanim skupinama koje su u međuvremenu proširile uzgoj koke. Kolumbijski analitičar Sergio Guzmán tvrdi da Petro snosi dio odgovornosti za naglašavanje retorike umjesto izgradnje političkih koalicija kako bi proveo svoj mirovni program, ali istovremeno ne može puno učiniti kad je riječ o globalnoj potražnji za drogom. “Kolumbija je u nemogućoj poziciji u kojoj moramo nastaviti voditi rat koji uopće nije naš. Rat koji nikada nećemo dobiti.” Uzgoj koke, kulture koja je osnovni sastojak kokaina, raste već godinama pod kolumbijskim vladama svih političkih usmjerenja.

“Ovo nije politički problem, ovo je ekonomski problem”, rekao je Geoff Ramsey, koji proučava Venezuelu u Atlantskom vijeću, istraživačkom institutu u Washingtonu. “Možemo dići u zrak onoliko brodova s drogom na Karibima koliko želimo, ali to nikada neće riješiti temeljne uzroke.” I uslijedili su Trumpovi udari na brodove koji su navodno prevozili drogu. Spaljeni brodovi, unakažena tijela ribara i švercera drogom, trideset uništenih brodova i stotinu ubijenih ljudi. Američka vojska nije ponudila nikakve dokaze da su brodovi koje je uništila prevozili ilegalne tvari ili pripadali kriminalnim mrežama, tvrdi New York Times. Nedavni napadi američke vojske ukazuju na promjenu geografskog fokusa nakon početnih udara na Karibima.

Svih pet napada tijekom proteklog mjeseca bilo je u Pacifiku, što je otkrilo kako se američka kampanja sve više usmjerava na Kolumbiju, koja ima dugu pacifičku obalu za koju stručnjaci kažu da je prepuna ruta za krijumčarenje kokaina. Trumpova administracija u utorak je također Clan del Golfo, moćni kolumbijski narkokartel, proglasila terorističkom organizacijom.

Neka se opameti

Kada je predsjednik Kolumbije kritizirao Trumpa, počeo je novi udar na njega. “Bilo bi mu bolje da se opameti ili će biti sljedeći. Uskoro će biti sljedeći. Nadam se da sluša, bit će sljedeći.” Predsjednik je odgovorio: “Trumpa su zaveli njegovi unutarnji krugovi i savjetnici.” A eksperti su zaključili da nema dokaza o kriminalnim vezama kartela i predsjednika Gustava Petra.

Verbalni i politički sukob proširio se i izvan ekonomskih sankcija. Kolumbija je privremeno obustavila obavještajnu suradnju sa Sjedinjenim Državama u znak prosvjeda zbog američkih vojnih napada na plovila u karipskim i pacifičkim vodama za koja Washington tvrdi da prevoze drogu. Petro je te napade opisao kao kršenja suvereniteta i neopravdane smrti, dodajući još jedan sloj napetosti odnosu koji je tradicionalno bio blizak u pogledu sigurnosti i trgovine drogom.

Utjecajni New York Times u redakcijskom je komentaru tvrdio da predsjednik Kolumbije, koji je očito na udaru, nije kriv zbog ilegalne trgovine narkotika. “Problem kokaina nadilazi administracije i političku retoriku. Proizvodnja i trgovina drogom fenomeni su koji su se održali za vrijeme više vlada, strategija i međunarodnih saveza. Stoga, pojednostavljivanje situacije u izravnu optužbu protiv Petra bez provjerljivih dokaza može iskriviti razumijevanje složenog fenomena i može imati značajne diplomatske i humanitarne posljedice.” Ali, to nije zapreka da Trump nastavi sa prijetnjama Kolumbiji.