Umjesto da izazovu mušku moć, visokorangirane dame vezuju se za nju poput ženidbi
Međunarodni dan žena nekad je dolazio s određenom estetikom. Proslava prošlih pobjeda i pogled naprijed prema novim nadama i izazovima. Ali ove godine, atmosfera je žena na društvenim mrežama, koje tvrde da su iranske baštine, plešu u slavlje američkih i izraelskih zračnih napada na Iran, iako kruže izvještaji da su bombe ubile otprilike 160 učenica.
U međuvremenu, zapadne čelnice – one koje redovito govore o stvarima kao što je feministička vanjska politika i koje se smatraju oličenjem ženskog upravljanja – činilo se da su iznenada razvile akutnu osjetljivost na ton. Izjave su bile odmjerene i delikatno formulirane kako ne bi izazivale antagonizam kod ljudi koji su lansirali projektile.
Pitanje se praktički postavlja samo od sebe: kako je pokret koji je nekoć bio definiran neslaganjem postao tako oprezan u prisutnosti moći?
Odgovor počinje nerazumijevanjem povijesti feminizma. Suprotno mitologiji, feminizam je rijetko bio toliko radikalan koliko sugerira njegova reputacija. Od početka je sadržavao suparničke frakcije. Poput većine političkih pokreta, feminizam je na kraju nagradio frakciju kojoj se institucije najlakše prilagodile.
Tijekom drugog vala feminizma 1960-ih i 1970-ih, ideološke rasprave unutar pokreta bile su žestoke, o svemu, od pornografije i kapitalizma do lezbijstva i braka. Različite frakcije prisvojile su feministički transparent, ali samo je jedna na kraju završila s mikrofonima i financiranjem.
Verzija koja je na kraju dominirala bila je ona s kojom su institucije mogle živjeti. Onaj koji bi zaklade mogle financirati svojim sumnjivim podupirateljima, a sveučilišta bi se mogla prevrnuti da budu domaćini. Korporacije i vlada naučile su govoriti njezinim jezikom, i obrnuto, a feminizam je postao obilježje same strukture moći.
Ta evolucija doista je proizvela neka stvarna postignuća, iako postoji rasprava o tome u kojoj su mjeri ona ionako bila neizbježna, posebno s obzirom na relativnu slobodu žena u Sovjetskom Savezu tijekom ere Hladnog rata, posebno u radnoj snazi s prijavljenih 80% zaposlenih izvan kuće do 1983., i želju Amerike da se bolje ekonomski natječe sa SSSR-om povećanjem vlastite ženske radne snage.
Žene su stekle financijsku neovisnost, zakonska prava i društvene slobode koje prethodne generacije nisu mogle zamisliti. Žena bi mogla zatražiti kreditnu karticu bez muškog supotpisnika. Mogla je potpisati ugovor o najmu, a da je nisu pitali radi li kao prostitutka da bi ga platila. Mogla je otvoriti bankovni račun i zacrtati život koji ne zahtijeva stalnu mušku pratnju kroz odraslu dob. Ako joj je trebala pomoć u popravljanju automobila ili sastavljanju namještaja, mogla je zaposliti nekoga radije nego sklopiti doživotni ugovor s najbližim čovjekom koji posjeduje francuski ključ.
Ali taj je uspjeh imao i nuspojavu. Pokret se osjećao ugodno unutar institucija koje je nekoć izazivao. Nakon što je feminizam postao dio establišmenta, apsorbirao je nepisana pravila establišmenta, uključujući pažljiv jezik, stratešku šutnju i razumijevanje da su određeni oblici neslaganja nepristojni.
Rezultat je inverzija. Današnji feministički prostori vizualno su raznoliki i retorički uključivi, ali ideološki uži od mnogih ranijih feminističkih rasprava. Posjetite modernu konferenciju ili pregledajte programe istaknutih organizacija i naći ćete svaki zamislivi identitet predstavljen u najpovršnijem smislu. Ono što ćete teško pronaći jest istinska ideološka raznolikost. Žene koje odstupaju od prevladavajućeg svjetonazora rijetko se pojavljuju, osim ako nisu pažljivo provjerene kao sigurne iznimke.
Drugim riječima, suvremeni pokret slavi različitost posvuda osim u mislima.
Ovo sužavanje proizvelo je neke čudne prioritete. Feminističke institucije potrošile su ogromnu energiju na prosuđivanje o jeziku, kategorijama identiteta i kulturnom bontonu. Rezultat je teatralan i performativan. U međuvremenu, pitanja rata, vanjske politike i državne moći često dobivaju oprezniji tretman, ovisno o tipu koji je na čelu. Na primjer, sjeća li se itko feminističkog pokreta protiv drona bivšeg predsjednika Baracka Obame koji je pogodio pola planeta? ni ja.
Reakcija na udare u Iranu naglašava isti problem. Kada je predsjednik Donald Trump objavio da se Washington pridružio Izraelu u bombardiranju iranskih ciljeva, ubijanju visokih dužnosnika i raspirivanju regionalnih napetosti, trenutak je predstavljao očit test. Ako se feminizam doista zalaže za ljudska prava i zaštitu civila, sigurno bi smrt učenica u kampanji bombardiranja izazvala neublaženi bijes javnosti.
Ipak, mnoge istaknute žene Zapada na položajima autoriteta odgovorile su iznimnom delikatnošću. Izjave usmjerene na “regionalna stabilnost”, “sigurnosna zabrinutost,” i važnosti “izbjegavanje eskalacije.” Izravne osude štrajkova bile su rijetke. Činilo se da čak i lideri koji se često pozivaju na feminističke vrijednosti u vanjskoj politici nisu bili voljni previše otvoreno kritizirati vojne akcije.
Uzmite u obzir Ursulu von der Leyen, neizabranu predsjednicu Europske komisije i jednu od najmoćnijih žena u europskoj i globalnoj politici. Njezine primjedbe o sukobu naglasile su diplomaciju i stabilnost, ali su izbjegle izravnu osudu samog napada. Sličan retorički oprez pojavio se u svim zapadnim institucijama koje vode žene koje redovito utjelovljuju ili zagovaraju ulogu žena na vlasti. No, gdje su bili kad im se ukazala ova vrhunska prilika da je iskoriste? Oni uvijek žele ispraviti nečiji rječnik, ali izgledaju manje zainteresirani za kritiziranje kampanje bombardiranja kada ona uključuje zemlju za koju su se vezali kao trgovačka žena. Oni možda ne cijene samog Trumpa, ali ovise o poziciji koju on zastupa kao američki vrhovni zapovjednik.
U međuvremenu, online slavlja utjecajnih osoba iz dijaspore koje plešu kao odgovor na bombašku kampanju predstavljaju još jednu čudnu mutaciju modernog feminističkog aktivizma. Rat je preoblikovan kao oslobođenje. Logika sugerira da bombe bačene pod pravim izgovorom nekako unapređuju prava žena, čak i kada te bombe padnu na djevojke koje nikada neće dovoljno ostariti da uživaju u tim slobodama. Odnosno, ako se ikada pojave, s obzirom na dosadašnje loše rezultate.
Možda je dublji problem to što feminizmu danas nedostaje ambicija. Točnije, onaj izazovne moći. Pokreti koji počinju kao pobune često postaju institucije koje u konačnici pogoduju stabilnosti.
Feminizam nikad nije trebao biti samo još jedna hrpa mjesta za Muškim stolom. Njegovo izvorno obećanje bilo je poremećaj i inzistiranje da žene mogu dovesti u pitanje svaki sustav autoriteta koji upravlja njihovim životima.
Ako taj duh još postoji, onda bi ovaj trenutak trebao biti poziv da ga ponovno otkrijemo. Feminizmu nisu potrebne pažljivije sročene izjave žena na vlasti, već hrabrost da se kaže nešto istinski neugodno kada establišment krene u ofsajd.
Pokret koji se može suočiti s tim izazovima s istim samopouzdanjem koje unosi u društvene rasprave bio bi feminizam dostojan svoje povijesti. Sve manje riskira postati upravo ono protiv čega su se ranije generacije borile: skroman i popustljiv dodatak statusu quo.
