Prije nego je postao predsjednik, Nicolas Sarkozy je kao ministar unutarnjih poslova i vođa kampanje 2007. počinio niz ambicioznih političkih koraka. Determiniran da osvoji Élysée, u središte njegove strategije uplovila je i Libija. Istrage navode da je 6. listopada 2005., na sastanku u Tripoliju, između Sarkozyja (tada ministra) i libijskog režima, dogovoren „tajni“ tok novca — navodno 50 milijuna eura — za financiranje kampanje.
U siječnju 2011., kad je libijska novinska agencija objavila da su Sarkozyjevu kampanju financirali Gaddafi, inače bliski prijatelj bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića, i njegovi suradnici, sve se promijenilo. Sarkozy je, međutim, oštro poricao optužbe: „Nećete pronaći nijedan libijski euro u mojoj kampanji,“ izjavio je na sudu šest godina kasnije.
Istraga je počela formalno 2013. godine, nakon objave dokumenta koji sugerira da je libijska obavještajna služba odobrila unos sredstava u Sarkozyjevu kampanju, prema Euronews.
Odbacivao tvrdnje
Tužitelji su istražili niz putovanja bliskih Sarkozyjevih suradnika u Libiju između 2005. i 2007., transakcije koje su prema istragama uključivale novac u gotovini i offshore račune. Godine 2025., kako je sudski proces pokrenut, tužitelji su zatražili sedam godina zatvora i novčanu kaznu od 300 000 eura, navodeći da je riječ o najtežem pravnom udaru u Sarkozyjevoj post-predsjedničkoj karijeri.
Dok tužitelji tvrde da je libijska vlada pristala na uplatu oko 50 milijuna eura za kampanju, Sarkozy i njegovi odvjetnici odbacuju dokumente kao falsifikate. Francuski istražni sudovi od 2016. smatraju da dokument ima “karakteristike autentičnosti”, ali konkretni tragovi novca ostaju neizvjesni. Među svjedocima je i libijski posrednik Ziad Takieddine koji je 2016. izjavio da je predao kovčege s gotovinom iz Tripolija, no kasnije je povukao iskaz, prema Mediapart.
Ove višegodišnje nejasnoće naglasile su složenost slučaja — od utjecaja na geopolitičke odnose, do unutrašnjih sukoba vlasti i istragama o zlouporabi dokumentacije i svjedoka. U prosincu 2007., samo nekoliko mjeseci nakon kampanje, Gaddafi je posjetio Pariz uz sve državničke počasti. Francuski mediji nazvali su ga “bratskim vođom”, a tjedan dana kasnije postavio je svoj beduinski šator u blizini Elizejske palače — čin koji je mnogima djelovao neobično i postao jedan od simbola veza između dva čelnika.
Na otoku usred Atlantskog oceana cijene trostruko niže nego u Hrvatskoj
Posjet koji je sve ‘zakotrljao’
Taj posjet je za mnoge postao potvrda sumnji da je Sarkozy, dok je još bio ministar, dogovarao financijsku potporu u zamjenu za diplomatsku ili geopolitičku korist Libiji. Dana 25. rujna 2025., pariški sud izrekao je kaznu od pet godina zatvora za Sarkozyja zbog sudjelovanja u “krivičnom udruženju” s ciljem financiranja kampanje iz inozemstva — čime je postao prvi bivši francuski predsjednik osuđen na zatvorsku kaznu.
Sud je ustanovio da je Sarkozy, kao ministar i kandidat, dopuštao svojim najbližima da djeluju u njegovo ime u skoroj i koordiniranoj akciji s libijskim vlastima. Iako nije proglašen vlasnikom okončanog transfera 50 milijuna eura, presuda se temelji na udruživanju za kriminalni cilj — novim standardom u borbi protiv političke korupcije u Francuskoj.
Zašto ova presuda ima širi značaj? Presuda šalje snažnu poruku da ni najviši dužnosnici nisu iznad zakona. Razotkriva kako se tajno financiranje kampanja može povezati s međunarodnim autoritarnim režimima. Otvara pitanja o ulozi Francuske u libijskoj intervenciji 2011., budući da je Sarkozy poticao vojnu akciju protiv Gaddafija. Podsjeća na važnost transparentnosti u financiranju političkih kampanja, pogotovo u doba digitalnog novca i globalnih tokova.
