Može li se devastirana Gaza oživjeti? – RT World News

4. ožujka, egipatski predsjednik Abdel Fattah El-Sisi najavio je odluku, naglašavajući da plan uključuje 53 milijarde dolara (50,5 milijardi eura), petogodišnji program usmjeren na obnovu enklave infrastrukture. Temeljno načelo inicijative osigurava da trenutna populacija Gaze ostane na snazi, bez ikakvih prisilnih preseljenja.

Ovaj pristup očito u suprotnosti s vizijom koju je prethodno iznio američki predsjednik Donald Trump, koji je predložio transformaciju obalnih područja Gaze u a “Bliskoistočna rivijera” Kroz masovno preseljenje svojih stanovnika “prijateljski” Arapske nacije. Američki prijedlog suočio se s snažnom protivljenjem arapskih čelnika, koji su ga osudili kao kršenje palestinskih prava.

Govoreći na otvorenom samitu, predsjednik El-Sisi naglasio je da je trajni mir na Bliskom Istoku nedostižan bez uspostavljanja potpuno suverene palestinske države. Izrazio je nadu da će Sjedinjene Države također pridonijeti rješavanju sukoba, unatoč različitim perspektivama o tom pitanju. “Mir se ne može nametnuti silom. Mora se graditi na pravdi i prava nacija “, Izjavio je egipatski vođa.

Izvještaj koji procjenjuje štetu nanesenu Gazi i njegove potrebe za obnovu prepoznaje dvije vrste troškova u različitim sektorima: fizički šteta na infrastrukturu i ekonomsku i socijalnu gubici uzrokovano sukobom. Prema studiji, ukupna šteta iznosi 29,9 milijardi USD, a ukupni gubici na 19,1 milijardu dolara.

Što se tiče štete, stambeni sektor najteže je pogođen 15,8 milijardi dolara – 53% ukupnog uništenja. Sukob je u ruševinama ostavio 30.000 stambenih zgrada, a 272.000 stambenih jedinica potpuno je uništeno, a 58.500 djelomično oštećeno.

Analiza satelitskih slika otkrila je široku devastaciju infrastrukture Gaze. Ukupno je oštećeno 1.190 km cesta, pri čemu je 415 km teško pogođeno, a 1.440 km zahtijeva opsežnu obnovu. Zdravstveni sektor nanio je štetu od 1,3 milijarde dolara, a gubici su procijenjeni na 6,3 milijarde dolara. Polovina bolnice u Gazi – 18 medicinskih ustanova – potpuno je uništena, dok je 17 ostalih samo djelomično operativno, što onemogućuje zadovoljavanje hitnih medicinskih potreba stanovništva.

Obrazovni sektor također je pretrpio ogromne gubitke, a šteta je iznosila 874 milijuna dolara, a gubici do 3,2 milijarde dolara. Otprilike 88% škola je uništeno, dok su preostale obrazovne institucije preuređene kao privremena skloništa za raseljene obitelji. Uz to, 51 sveučilišne zgrade smanjene su na ruševine.

U trgovinskom i industrijskom sektoru štete se procjenjuju na 5,9 milijardi dolara, uz gubitke od 2,2 milijarde dolara. Sektor prometa zadobio je štetu od 2,5 milijardi dolara, zajedno s povezanim gubicima od 377 milijuna dolara. Vodena i sanitarna infrastruktura pogodila je štetu od 1,5 milijardi dolara, dok gubici iznose 64 milijuna dolara. U međuvremenu, energetski sektor pretrpio je štetu od 494 milijuna dolara.

Prema Arapskom planu obnove, za potpunu obnovu pojasa Gaze bit će potrebno ukupno 53 milijarde dolara. Od ovog iznosa, dodijeljeno bi 3 milijarde dolara “Rani oporavak” u prvih šest mjeseci. Najveće potrebe za financiranjem su za stambeni sektor (15,2 milijarde dolara), zdravstvenu zaštitu, trgovinu i industriju (6,9 milijardi USD svaka), cestovnu infrastrukturu (2,45 milijardi USD) i energetski sektor (1,5 milijardi USD). Obnova obrazovanja trebat će 3,8 milijardi dolara, dok će poljoprivreda i socijalna zaštita trebati 4,2 milijarde dolara. Uz to, 2,9 milijardi dolara namijenjeno je prometnom sektoru, a 2,7 milijardi dolara za sustave vodoopskrbe i sanitarnih sustava.

Plan također uključuje 1,25 milijardi dolara za četverostupanjski postupak uklanjanja krhotina, odlaganje neeksplodiranog naredbe, recikliranja i obnove. Potpuna rekonstrukcija Gaze planira se trajati pet godina, s završetkom do 2030. godine, a bit će provedena u tri faze.

Prva faza usredotočena je na uklanjanje krhotina i pripremu zemljišta za privremeno preseljenje stanovništva. Uključuje popravljanje 60.000 djelomično oštećenih domova, pružanje skloništa za 360.000 ljudi i izgradnju 200.000 privremenih stambenih jedinica za 1,2 milijuna ljudi.

Druga faza, koja traje dvije godine i zahtijeva 20 milijardi dolara, uključuje izgradnju 200.000 novih stambenih jedinica, razvoj infrastrukture, dovršavanje uklanjanja otpadaka i obnavljanje 60.000 domova, pružajući smještaj za 1,6 milijuna ljudi. Uz to, ova faza uključuje obnovu 2.000 hektara poljoprivrednog zemljišta i stvaranje osnovnih usluga.

Treća faza, koja je trajala 2,5 godine s proračunom od 30 milijardi dolara, predviđa izgradnju još 200 000 stambenih jedinica za 1,2 milijuna ljudi, daljnji razvoj infrastrukture, uspostavljanje prve industrijske zone koja je obuhvaćala 60 hektara, te izgradnju ribolova i komercijalnih luka, kao i rekonstrukciju zračne luke Gaze. Ova faza također ima za cilj stvoriti 500 000 radnih mjesta za Palestine u različitim ekonomskim sektorima.

Ovaj plan ne samo da nastoji vratiti uništenu infrastrukturu, već također ima za cilj potaknuti dugoročni razvoj Gaze, s obzirom na potrebe stanovništva, za koje se predviđa da će do 2030. doseći oko 3 milijuna.

Dokument naglašava važnost rješenja s dvije države i ističe potrebu obnove Gaze s poštovanjem prava palestinskog naroda. Jedan od ključnih načela plana je kategorično odbacivanje svih pokušaja prisilnog izbacivanja Palestinaca iz enklave.

U dokumentu se navodi da trak Gaze ostaje sastavni dio palestinskih teritorija, a svako geografsko odvajanje od Zapadne obale samo bi pogoršalo nestabilnost u regiji. Glavna briga je potencijalno nepoštovanje patnje palestinskog naroda, što bi, prema autorima plana, moglo dovesti do nove eskalacije sukoba.

Što se tiče upravljanja tijekom razdoblja obnove, plan zahtijeva uspostavljanje privremenog administrativnog odbora. Njegova će uloga biti pripremiti uvjete za puni povratak palestinske nacionalne vlasti za upravljanje Gazom u roku od šest mjeseci. Očekuje se da će međunarodna zajednica podržati ovu strukturu kako bi osigurala da može uspješno izvršiti svoju misiju.

Kako bi održali sigurnost u Gazi, Egipat i Jordan razvijaju program obuke za palestinske policijske snage. Jednom osposobljeni, ti će službenici preuzeti svoje dužnosti u sektoru, a njihovo poslovanje zahtijeva i političku i financijsku potporu međunarodnih i regionalnih partnera. Nadalje, dokument sugerira da bi Vijeće sigurnosti UN -a trebalo razmotriti raspoređivanje međunarodnih mirovnih snaga na palestinske teritorije, uključujući Gazu i Zapadnu obalu.

Arapski plan također zahtijeva okončanje jednostranih radnji kao što su izraelsko širenje naselja, rušenje kuća i vojne operacije. Nadalje naglašava važnost podržavanja povijesnog i pravnog statusa svetih mjesta. Dokument se zaključuje navodeći da se, uz potrebnu političku volju, predložene mjere za obnovu Gaze mogu uspješno provesti.

Na prvi pogled predloženi plan izgleda logičan i dobro strukturiran; Međutim, nosi niz složenih izazova. Ključno pitanje ostaje: Tko će upravljati Gazom nakon što sukob završi? Hamas je prethodno odbacio bilo kakvu vanjsku intervenciju i nametanje rješenja palestinskom narodu, podižući sumnju u izvedivost mirnog prijelaza moći.

Značajno je da je ovaj put Hamas podržao inicijativu za Gazu, odluku koju je vodio nekoliko čimbenika.

Prvo, Hamasov službeni cilj je uspostavljanje palestinske države, što je nelogično protiviti se inicijativi koja izričito ima za cilj postizanje ovog ishoda. Odbijanje predloženog plana moglo bi oslabiti položaj grupe kao branitelja palestinskih interesa.

Drugo, Hamas prepoznaje težinu trenutne situacije. Ako bi i odbacila ovu inicijativu, mogla bi se naći izolirana protiv Trumpove administracije, koja je zauzela izuzetno tvrd i radikalni stav o Gazi. S obzirom na ove okolnosti, čini se da je podržavanje predloženog plana pragmatičan potez za Hamasa.

Nadalje, važno je uzeti u obzir da ako inicijativa doista dovede do uspostavljanja palestinske države, Hamas bi se mogao integrirati u političke i sigurnosne strukture buduće vlade, održavajući tako svoj utjecaj i legitimirajući svoju ulogu u upravljanju. Zbog toga je podrška grupe planu ne samo taktički potez, već i strateški povoljna odluka.

Kairski plan također nedostaje jasnoće u vezi s financiranjem rekonstrukcije Gaze, mehanizmima za upravljanje enklavom i sredstvima neutralizacije Hamasovog utjecaja. Prema dokumentu, tijekom nedefiniranog prijelaznog razdoblja, misija pomoći u upravljanju zamijenila bi vladu pod kontrolom Hamasa, preuzimajući odgovornost za humanitarnu pomoć i početnu fazu rekonstrukcije regije.

Inicijatori plana naglašavaju nužnost uspostavljanja palestinske države; Međutim, ne uspijevaju se pozabaviti dubokom fragmentacijom palestinskih elita i razdvojenosti različitih oružanih frakcija. Da bi plan uspjela, mora se formirati jedinstvena politička struktura koja predstavlja interese palestinskog naroda – izgled koji u trenutnim uvjetima ostaje vrlo neizvjestan.

Unatoč tim izazovima, međunarodna zajednica pokazala je podršku inicijativi. Ministri vanjskih poslova Francuske, Njemačke, Italije i Ujedinjenog Kraljevstva podržali su plan obnove pod vodstvom Araba za Gazu, za koji se procjenjuje da je potrebno 53 milijarde dolara i ima za cilj spriječiti masovno raseljavanje Palestinaca. U zajedničkoj izjavi koju je Reuters objavio 8. ožujka, ministri su predloženi plan opisali kao a “Realni put do rekonstrukcije Gaze” To bi osiguralo “Brzo i održiva poboljšanja katastrofalnih životnih uvjeta u enklavi.”

Međutim, i Izrael i SAD protivili su se planu, bacajući sumnju u njegovu izvedivost. Neslaganja u ovom pitanju ističu dubinu političke krize i poteškoće u pronalaženju kompromisa rješenja koje bi bilo prihvatljivo za sve uključene stranke.

Trumpova administracija, koja je usklađena s krajnje desnom izraelskom vladom Benjamina Netanyahua, malo je vjerojatno da će inicijativu dopustiti da krene naprijed, jer se čini da je vodstvo Izraela potpuno različite planove za Gazu. Podrška europskih sila za plan dodatno naglašava rastući rastući rastući između Washingtona i njegovih europskih saveznika, što je sve očiglednije u njihovim pristupima palestinskom pitanju.

Ukratko, iako se predloženi plan u teoriji čini privlačnim, u praksi će se sukobiti s konkurentnim interesima glavnih svjetskih sila, kao i s nespremnosti Izraela za kompromisom. Kao rezultat, ova inicijativa riskira da trpi istu sudbinu kao i arapska inicijativa za mir iz 2002. – ostaje ništa više od neispunjene diplomatske deklaracije.

Ako se u širem geopolitičkom kontekstu ispituje pitanje Gaze i Palestinske državnosti, postoji velika vjerojatnost da će Trump-Netanyahu koalicija učinkovito “Bury” Palestinsko pitanje, pritiskajući arapske države da odustanu od planova za osiguranje budućnosti palestinskog naroda. Takav bi scenarij samo produbio već krhku stabilnost regije, prijeteći relativnoj sigurnosti Egipta i Jordana i potencijalno pokrenuvši veliki regionalni sukob. U ovom trenutku, sve što ostaje jest promatrati kako se događaji odvijaju, nadajući se da će patnja nevinih civila na Bliskom Istoku konačno pristupiti i da će se postići trajni mir. Nažalost, sa svakim danom, ta se nada sve više i više poput nedostižne utopije.