Da je suživot Hrvata i Srba u Hrvatskoj postojan, ali i krajnje delikatna tema, dokazali su incidenti iz studenog ove godine kada je, najprije u Splitu, a potom i u Zagrebu, došlo do verbalnih napada pojedinaca na organizatore Dana srpske kulture. Dio hrvatske, uglavnom desno orijentirane javnosti, negodovao je što se folklorne manifestacije – izložba fotografija provokativnog i pomalo militarističkog dizajna plakata Srpkinja s natpisom na ćirilici, izložba Efermis legat Dejana Medakovića, čovjeka koji je bio u vrhu SANU-a kada je pisan zloglasni Memorandum SANU-a, u čijoj je srži velikosrpstvo – te niz drugih manifestacija odvija baš u vrijeme najveće hrvatske tuge. Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.
Pokazalo je to koliko je potrebno biti uljudan, promišljati kada su i gdje prikladne kakve manifestacije te u kojim se prostorima one mogu održavati. Daleko od toga da itko normalan vjeruje lijevim neoliberalnim tvrdnjama kako je Hrvatska zemlja “povampirenih ustaša i fašista”, kako nas časte beogradski tabloidi, a domaća ljevica to potencira za vlastite političke poene. No, Hrvatska je i duboko ranjena, zemlja masovnih grobova i stratišta, zemlja Ovčare, tlo napijeno krvlju branitelja.
Dakle, Srpsko narodno vijeće (SNV) svjesno je ili, dopuštamo, nesvjesno i s dobrom namjerom, svojim “danima” zadrla u prostor intimnosti, tuge svakog Hrvata. Ako na događaje u studenom gledamo tako, isti bi pogled morao vladati i iz obrnute perspektive. Hrvati kao većina trebali bi poštovati i čuvati svoju srpsku manjinu, što nam, uostalom, nalažu zakoni i Ustav. A nekad je za izbjegavanje sukoba dovoljno samo malo zdrave pameti.
Crne hudice
Pa baš kao što je apsurdno organizirati izložbu čovjeka kojeg se povezuje uz dokument kojim bi pola Hrvatske bilo pripojeno Srbiji, jednako je apsurdan i civilizacijski neshvatljiv čin Velimira Neidhardta, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Šef HAZU-a je, naime, prije oko godine iznajmio poslovni prostor u zgradi u Preradovićevoj ulici na broju 22, u najstrožem središtu Zagreba. Ulica je to butika, dijela Pravnog fakulteta, kafića i dućana.
Neidhardt i supruga vlasnici su dobrog dijela zgrade u Preradovićevoj 22 i to je njihova privatna imovina kojom mogu, ako je po zakonu, raspolagati kako žele. A Neidhardt je svoj poslovni prostor u prizemlju zgrade, s ulične strane, iznajmio Udruzi navijača Dinamo koja tamo ima svoj fan shop, gdje se za nekoliko desetaka eura mogu kupiti navijački rekviziti te odjeća, a posebno su popularne – te u izlogu posebno istaknute – crne ‘hudice’, majice s kapuljačom, upravo onakve kakve su korištene u navodnom masovnom remećenju javnog reda i mira ispred zgrade SNV-a u Zagrebu. E, sad dolazimo do merituma stvari. Naime, zgrada SNV-a u Zagrebu nalazi se upravo u Preradovićevoj ulici, i to točno preko puta fan shopa Bad Blue Boysa.
Treba na ovom mjestu jasno reći da su Boysi desetljećima jedan od najvažnijih simbola Zagreba, a navijači Dinama nerijetko su tamo gdje god treba pomoći, kao što su se pokazali i tijekom prenošenja inkubatora s nedonoščadi iz Petrove bolnice u prvim minutama nakon zagrebačkog potresa. No, nije tajna da navijačke skupine, od Boysa do Torcide i Armade, imaju i svoje radikalne, nasilju sklone frakcije. Mnogi od njih nisu čak ni službeno članovi Udruge navijača Dinamo, ali svoju navijačku strast iskazuju uništavanjem stadionskih sjedalica, šaranjem grafita po gradu (dok pravi Boysi, recimo, crtaju lijepe murale herojima), brutalnim tučnjavama i drugim zlodjelima.
Vezane ruke
Nećemo otkriti ni nešto posebno novo kažemo li da se radikalniji navijači uglavnom svrstavaju u desnicu i tvrdu desnicu, katkad i među otvorene nacionaliste. Dakle, lako je zaključiti da je krajnje bezosjećajno i opasno te bez ikakve svjesnosti i promišljenosti, poslovni prostor čiji izlog gleda izravno na prostorije Srpskog narodnog vijeća, redakciju srpskog tjednika Novosti i televizije TV Vida te niz srpskih organizacija, iznajmiti – navijačkoj udruzi. Da se ipak radi o promišljenom postupku, neslužbeno smo doznali u vrhu srpskih organizacija, gdje su nam rekli kako im “nije bilo svejedno” kada su doznali da im u susjedstvo dolazi trgovina koja će privlačiti Dinamove navijače.
“Nitko ne stigmatizira Boyse, ali jasno je da među navijačima ima onih kojima smetaju Srbi u Hrvatskoj i zato smo, pokazalo se opravdano, strahovali od ovog prostora. Održan je i sastanak s policijom, no oni su mogli samo slegnuti ramenima, rekavši da u otvaranju takve trgovine nasuprot našim prostorijama nema ničeg protuzakonitog. Policija je uvijek veoma korektna, pokušavaju spriječiti i preduhitriti bilo kakve provokacije, no ovdje su im ruke bile vezane”, doznali smo od naših sugovornika.
Osim Dinamova Fan shopa, u istoj je zgradi i kafić Pin Up, koji je na neki način produžetak redakcije Novosti i TV Vida, čiji novinari tu dogovaraju sastanke, razgovaraju i svakodnevno ispijaju kave. Nikome, kazali su nam, nije bilo svejedno kada su doznali da će se od svih zamislivih djelatnosti njima u susjedstvo useliti trgovina koja za nekoliko desetaka eura ‘oblači’ ili, bolje rečeno, uniformira one kojima je cilj izazivanje nereda, a koji time i blate mnogima sveto ime Dinamo i ugled koji Bad Blue Boysi uživaju u zagrebačkom društvu. Sukobi su neizbježni, a blizina ovakvog dućana nimalo ne pridonosi miru.
Blizina trgovine
Pokazalo se to 7. studenog, kada se skupina mladića u prepoznatljivim crnim ‘hudicama’ sastala u Preradovićevoj te stvarala nered i uzvikivala “Hrvatska, nezavisna država” te lupala po terasi kafića uoči otvaranja sporne izložbe Dejana Medakovića. Policija je tri tjedna kasnije navela da su optužni prijedlozi podneseni protiv osam osoba, četiri maloljetnika i četiri punoljetnika, u dobi od 18, 20, 23 i 27 godina, za narušavanje javnog reda i mira.
No, tijekom studenog i prosinca u nekoliko smo navrata u večernjim satima znali vidjeti mladiće u crnim ‘hudicama’ koji su u grupicama stajali ispred spomenutog fan shopa, a od kojih neki uopće nisu imali zagrebački naglasak, što daje na težini tezi da je moguće da se Boysi i njihovo obilježje zlorabe kako bi se incidente povezalo s određenom skupinom. Moguće je i da su spornog 7. studenoga mladi Boysi došli u svoj fan shop, ne znajući što se u susjedstvu događa, no kada su vidjeli specijalce koji su već nekoliko dana čuvali zgradu SNV-a i raspitali se, reagirali su kako su reagirali… No, prema tome izgledno je da je do incidenta došlo slučajno, da mlade BBB-ovce nitko nije tamo poslao da naprave incident, o čemu se učestalo nagađalo. U vrijeme našeg obilaska u trgovini je svirala glazba Marka Perkovića Thompsona…
Saborski zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac, kojeg smo zatražili da nam komentira blizinu takve trgovine njihovim prostorijama, rekao je da “razumije pitanje”. “Mogu samo reći da mi s tom trgovinom nismo imali nikakvih problema, a tamo je i ugostiteljski objekt koji vode odlični ljudi. Što se poslovnog prostora koji spominjete tiče, znamo samo da je to imovina nekih veoma važnih ljudi i oni svojom imovinom imaju pravo raspolagati kako žele”, diplomatski nam je odgovorio Pupovac i time zapravo potvrdio našu primarnu tezu.
Ignorira problem
Pritom treba još jednom reći da ovdje problem nisu ni Bad Blue Boysi niti sama trgovina, koja je jedna od sličnih shopova po gradu. Naime, teško je povjerovati da akademik Neidhardt nije mogao pomisliti da bi davanje tog prostora u najam navijačkoj udruzi moglo imati ikakvih implikacija na red i mir u samoj ulici.
Akademika Velimira Neidhardta uoči objave ovog teksta više smo puta pokušali kontaktirati. Osim telefonskih poziva, uputili smo mu poruke i putem SMS-a te WhatsAppa. Upravo na WhatsAppu bilo je vidljivo da je naše poruke pročitao, ali ih je odlučio ignorirati. Ako čelnik institucije koja bi trebala biti moralni i intelektualni korektiv društva pokazuje odsutnost elementarne društvene inteligencije kad ne vidi problem u ovakvoj odluci o korištenju svog prostora – ili ga vidi pa ga ignorira – onda problem više nije u Preradovićevoj ulici, nego u samoj Akademiji.
