Dalmatinska hit-knjiga „Šta će selo reć“ autora Marina Mihanovića u samo par mjeseci doživjela je drugo izdanje, predstavljena je u sklopu 72. Splitskog ljeta i osvojila čitatelje od Visa do Zagorja. S autorom smo tim povodom razgovarali o pripovjedačici Babi Tonki, surovosti starog načina života, pritisku društvene sredine i narodnim mudroslovicama koje skrivaju duboku životnu filozofiju.
Ovo je knjiga o svim malim mjestima, ne samo o Žrnovnici
Kad ste počeli pisati „Šta će selo reć“, jeste li uopće očekivali da će knjiga prijeći granice vašeg mjesta?
Za mene ovo nikada nije bila knjiga samo o Žrnovnici, od početka sam je zamislio kao univerzalnu priču o jednom malom dalmatinskom mjestu u stara vremena.
Žrnovnica je mjesto radnje, ali ono što se događalo među tim ljudima na sličan način se događalo i drugdje po Dalmaciji, možda čak i šire.
Kroz pripovjedni glas Babe Tonke – žene koja pamti, komentira i prosuđuje, ogleda se način života i razmišljanja cijele jedne generacije.
Knjiga ima izrazito nostalgičnu notu…
Apsolutno ste u pravu, ali važno je pritom naglasiti da se zavičaj ne prikazuje idealizirano.
Uz toplinu, humor i privrženost pojavljuju se patrijarhalni odnosi, pritisak zajednice, kontrola ženskoga ponašanja, siromaštvo i strah od osude.
Upravo ta dvojnost omogućuje da se prošlost ne predstavlja kao izgubljeni raj, nego kao složen ljudski i društveni svijet koji je moguće razumijevati, propitivati i uspoređivati sa sadašnjošću.
Kliknite za pregled
Priče ne govore samo o tome što je selo govorilo, nego i o potrebi pojedinca da, unatoč tome, bude svoj
Knjiga je po naslovu vrlo prepoznatljiva…
Naslovno pitanje prati gotovo sve dijelove knjige, kao svojevrsni podtekst.
U maloj zajednici selo nije samo mjesto nego i publika, sud i kolektivno pamćenje. Ljudi se ponašaju prema onome što će drugi reći, a život pojedinca često određuju tuđi pogledi, očekivanja i osude.
To se vidi u pričama o imenima i nadimcima, zarukama i ženidbama, običajima, vjeri, obitelji, radu, ljubavi i društvenim pravilima. Ali knjiga ne govori samo o tome što je selo govorilo. Ona govori i o potrebi pojedinca da, unatoč tome, bude svoj.
Baba Tonka upravo zato nije samo pripovjedačica. Ona je netko tko je živio taj svijet, poznaje njegova pravila, ali ih se više ne boji. Može mu se smijati, može ga kritizirati, ali ga se ne odriče.
Komu žena vlada, posrana mu brada
U knjizi je i oko četiristo starih poslovica i izreka. Zašto ste im dali toliko prostora?
Poslovice govore puno o tome kako se nekad živjelo i razmišljalo.
Recimo: „Ko u nedilju nokte striže, milost Božju ne dostiže.“
Danas to zvuči gotovo nevjerojatno, ali iz jedne takve rečenice možete rekonstruirati cijeli odnos prema radu, nedjelji, vjeri i životu.
Ili: „Mužu i prajcu moraš dat da u njima nađeš.“
To je naizgled jedan priprosti humor, ali iza njega stoji cijeli pogled na život. O takvim izrekama dalo bi se danima raspravljati.
Ili možda još bolji primjeri poput: „Baba zetu kuva i vari dok mu đavla u kuću ne uvali“ i „Komu žena vlada, posrana mu brada“.
Je li vam bilo važno sačuvati ih baš u takvom, izvornom obliku?
Da. One su ogledalo nekog drugog vremena i drugačijeg načina razmišljanja koji ne bih mogao vjerno prenijeti bez autentičnog izričaja.
Uz njih ide i tumačenje mog 93-godišnjeg praujaka Tome Sinovčića Kalaša, koji je te poslovice slušao u njihovom izvornom kontekstu pa ih na takav način i tumači.
Jedno od zanimljivijih poglavlja u knjizi naslovljeno je: „A na derneku – ko ga komu derne“. Što ste htjeli postići s baš takvim rečenicama?
Htio sam postići živi govor, točno onakav kakav je nekad bio. Bez uljepšavanja.
Kad pročitate takvu rečenicu, odmah čujete ljude. Vidite ih kako pričaju, prepiru se, podsmjehuju, šale se.
Dijalekt i ondašnji govor nisu samo ukras knjige. Oni su dio identiteta tog vremena.
Najvažniji sloj knjige – priče koje ljude istovremeno rasplaču i nasmiju
A što je ispod tog humora? Dio čitatelja kaže da su neke priče puno tužnije nego što se na prvi pogled čini.
To je za mene možda i najvažniji sloj knjige.
Ljudi mi često kažu da ih ista priča i rasplače i nasmije.
Čitatelji brzo prođu kroz priče i na prvo čitanje u njima prvenstveno vide humor. Ali tek onda, kad zastanu i malo zagrebu ispod fasade, osjete svu težinu i surovost ondašnjeg života.
To je upravo ono što sam htio postići.
Knjiga je nakon nekoliko krcatih predstavljanja za samo tri mjeseca stigla i do drugog izdanja. Onda ste na prvom predstavljanju izvan Splita napunili i višku knjižnicu. U čemu je tajna tako velikog interesa?
Mislim da se ljudi u knjizi jednostavno prepoznaju.
Mnoge vjerojatno privuče već sam naslov, drugima se zasigurno svidi i nostalgična naslovnica.
Starije generacije u pričama pronalaze detalje iz svog djetinjstva, dok mlađe, osobito srednje generacije, prepoznaju zgode o kojima su im pričali roditelji, bake i djedovi.
Na Visu se dogodila i jedna vrlo zanimljiva stvar: ljudi su prepoznavali iste poslovice, ista vjerovanja i iste obrasce ponašanja, samo kroz nešto drugačiji govor. To je možda najbolji dokaz koliko se s knjigom poistovjećuju i ljudi izvan Žrnovnice.
Kaj bu selo reklo
Pozvani ste na predstavljanje knjige u Gradsku knjižnicu i čitaonicu Ogulin, bit ćete na Interliberu, javno dostupni podaci iz hrvatskih knjižnica pokazuju da se knjiga čita u svim krajevima Hrvatske…
A jedna čitateljica iz Zagorja mi je na Facebooku posvetila cijelu objavu uz naslov: „Kaj bu selo reklo“.
Ako čak i netko iz kontinentalne Hrvatske u ovim pričama prepozna svoju obitelj, svog djeda, baku, susjeda ili način na koji se nekad živjelo, onda su te priče zaista ispunile svoj smisao.
Osim Interlibera, ja bih dodao da će knjiga putem Splitskog kantuna biti izložena i na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu, kao i na Sa(n)jam knjige u Puli.
Kad ste već spomenuli društvene mreže, zanimljivo je da Vaša Facebook stranica u ovom trenutku ima oko tisuću i dvjesto pratitelja, ali pojedini sadržaji dosežu višestruko širu publiku.
Da, a posebno mi je važno što najbolje rezultate ostvaruju upravo ulomci iz knjige i stare fotografije, što pokazuje da publiku privlači sam književni i baštinski sadržaj.
Na vrlo popularnoj Facebook stranici Split kroz povijest, tako je jedna moja objava ostvarila preko 1.300 reakcija, 88 komentara i 27 dijeljenja.
To je važan pokazatelj da ne privlači pažnju samo tema knjige, nego i njezin glas, jezik i način pripovijedanja.
Knjiga se trenutno prodaje u svim splitskim knjižarama. A što je s prodajom izvan Splita?
Knjiga je dostupna i u zagrebačkim knjižarama Znanje, Ljevak i Dominović, dok je u ostatku Hrvatske moguće naručiti putem web prodaje.
I to je jedna zanimljiva situacija. Knjiga je već došla do drugog izdanja, ima publiku po cijeloj Hrvatskoj, a još uvijek nije stigla niti na police svih dalmatinskih knjižara.
Zato treće izdanje ne zamišljam samo kao novu nakladu nego i kao priliku da se knjiga bolje pozicionira i učini dostupnom širem krugu čitatelja.
Odgovor na ključno pitanje – tko smo mi
A što struka kaže?
Po meni je bit knjige najpreciznije sažeo doc. dr. sc. Nikola Sunara kad je napisao da je u njoj sačuvana baština koja u sebi čuva odgovor na ključno pitanje tko smo mi, dok je prof. dr. sc. Katarina Lozić Knezović svojim pogovorom dodatno potvrdila vrijednost knjige.
O knjizi je napisan i zaseban književni osvrt Poput lahora Rudolfa Ćurkovića, koji je objavljen na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća i u časopisu za književnost Kvaka, a kroz koji se ističe životnost knjige, ritam govora, humor i ljudska toplina.
I za kraj, kako biste vi opisali knjigu?
Opisao bih je kao knjigu o jednom svijetu kojega više nema, ali koji još živi u pričama, riječima i uspomenama ljudi. To je priča o pravilima jedne male sredine i ljudskoj potrebi da se, unatoč pitanju šta će selo reć, ipak bude svoj.
Priče maloga mista osvojile čitatelje od Splita do Amerike: „Šta će selo reć“ u samo tri mjeseca doživjela drugo izdanje!
Moja reakcija na članak je…
