Rođen je 7. ožujka 1971. godine u Splitu, a poginuo je u padobranskoj nesreći na sinjskom aerodromu 2. travnja 2016. godine. Često ga se netočno naziva vođom Torcide. U toj, kao i u mnogim drugim navijačkim skupinama, inzistiraju na tome da vođe nemaju niti su ih ikada imali – piše Index.
Žan je bio i ostao legenda, i to u punom smislu te riječi. Bio je živući simbol Torcide. Lik navijača s dugom kosom, popularnom 80-ih, sunčanim cvikama i maramom na glavi, koji i danas, desetljećima kasnije, krasi nebrojene Torcidine transparente, zastave i murale, napravljen je upravo na njegovu mladenačku sliku i priliku.
Čovjek čiji su lik i djelo još za života ušli u navijačku legendu nije bio cijenjen samo među onima koji prate njegov klub. Uživao je veliki respekt i svih suparničkih, točnije neprijateljskih navijačkih skupina. Maloljetni Žan navijački se kalio te respekt suboraca i rivala stjecao 80-ih godina prošlog milenija u jugoligi, gdje su gostovanja – a Žan ih je prošao sva, od Beograda i Sarajeva, do Subotice i Zenice – za “četu malu, ali odabranu” koja bi ih prolazila često izgledala poput onoga što u Ratnicima podzemlja moraju proći Warriorsi.
Inspirirani upravo filmskim klasikom Waltera Hilla, ikonografijom najviše s talijanskih tribina (baklje, dimne, veliki transparenti, spitke…), navijači su stasali spomenutih 80-ih, u desetljeću u kojem je na ovim prostorima, ali i u cijeloj Europi, pokret ultrasa bio na vrhuncu. U Žanovom Splitu svemu nabrojanom valja dodati južnjačko ludilo i temperament.
Žan, u navijačkom svijetu uvijek na prvoj crti, i u ratu će sudjelovati kao pripadnik 4. gardijske brigade ZNG-a. Uvertiru za boj u rovovima imat će upravo na stadionima, ulicama, kolodvorima, milicijskim stanicama i maricama spomenutih gradova.
Torcidu je tih godina načeo heroin, rat je Žanu i njegovoj generaciji uzeo najbolje godine, a nakon što je ispunio dužnost prema domovini, od svega se odmaknuo prelaskom u gastarbajtere. Iz pečalbe se vratio prije desetak godina i nije trebalo dugo da se navijački reaktivira i odigra ključnu ulogu u možda najtežim trenucima svoje navijačke skupine i najtežem vremenu za klub. Žan je ubrzo oživio grupu.
Postao je predsjednik Torcide, kluba navijača Hajduka, te tako olakšao smjenu generacija i ulazak u novo doba. Kada je Hajduk posredstvom politike i nogometne mafije doveden skoro do gašenja, Žan ga je spašavao. Bio je pokretač inicijative Dite puka kroz koju su navijači počeli postajati dioničari voljenog kluba.
Postao je prvi predsjednik Udruge Naš Hajduk, koja, poput navijača Hajduka koji su na transparente, zastave i murale crtali Žana, nije mogla odabrati bolje zaštitno lice za promociju ostvarenja cilja – ustrojstva Hajduka kao narodnog i navijačkog kluba.
I kada je Hajduk u tom segmentu postao najuspješniji u povijesti, “pri skoku iz aviona s 4000 metara, na oko 70 metara od zemlje, došlo je do propadanja kupole padobrana pri okretu, uslijed čega je padobranac ubrzano pao na zemlju i nakon 45 minuta pokušaja reanimacije preminuo”.
Čovjek koji je u mladosti preživio bjesomučne jurnjave motorima, tolika opasna gostovanja i još opasniju narkomansku pošast koja je vladala ulicama Splita, fajtove na ulicama navijačkom i na ratištima bojevom municijom poginuo je jer se adrenalina nije mogao odreći ni “pod stare dane”.
Njegovo lice danas krasi udarni transparent Torcide kao jedan od znakova sjećanja na legendarnog navijača koji je među najzaslužnijim pojedincima što Hajduk i danas postoji i djeluje kao klub svojih članova – piše Index.
