Ivošević je od jučer ujutro bio u zgradi Banovine i upravo je nakon 36 sati napustio zgradu nakon što je dobio dokumente koje je tražio. Jutros je održao konferenciju za novinare. Pitali smo ga kako je proveo noć u Banovini i o čemu je razmišljao. Odgovorio je da mu je, zapravo, bilo prilično ugodno. Otkrio nam je pritom da Banovina tijekom noći miruje tek nekoliko sati. Posljednji komunalni redar, prema njegovim riječima, otišao je oko dva sata ujutro, a prvi djelatnici jutarnje smjene počeli su pristizati već prije šest. Tako je između dva i šest ujutro nastupilo jedino razdoblje kada je u zgradi bilo mirno, a društvo mu je pravio tek zaštitar.
Noć nije proveo spavajući. Sa sobom je imao laptop i mobitel pa je dio vremena radio, a dio kratio gledanjem serija na streaming servisima na koje je pretplaćen. Jutro je, kako je sam opisao, dočekao malo neispavan, malo gladan i malo žedan.
Umjetnik u gladovanju
U devet jutros nam je i da je već ušao u 34. sat bez hrane i pića.
Pitali smo ga znači li to da do daljnjega štrajka glađu. Ivošević svoj postupak nije tako nazvao. Rekao je da „do daljnjega čeka papire“ te da mu je to trenutačno fokus u životu. Dok je tako, kaže, nema vremena otići ni jesti ni piti.
Na našu opasku da bi mogao pozvati dostavu i naručiti hranu u Banovinu, odgovorio je da nema apetita dok mu nisu omogućena prava za koja tvrdi da su mu garantirana zakonom.
Ipak, svoj tihi prosvjed ipak ne naziva štrajkom glađu.
Što je uopće tražio?
Za one koji su propustili početak ove neobične političke epizode, Ivošević je jučer ujutro došao u Banovinu i odlučio da iz zgrade gradske uprave neće izaći dok mu ne bude dostavljena dokumentacija koju već neko vrijeme traži kao gradski vijećnik, a koju je na kraju balade i dobio.
Tvrdio je da su rokovi za dostavu traženih podataka odavno prošli te da bi ih, kako kaže, već morao dobiti čak i da ih je zatražio kao građanin temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama.
U središtu njegova zahtjeva bila su dva računa Hrvatskog narodnog kazališta Split. Ivošević tvrdi da pouzdano zna da su oba računa već dostavljena Gradu Splitu i da se nalaze u Banovini, zbog čega smatra da nema nikakvog opravdanja da mu ih se ne proslijedi.
Jedan se, prema njegovim tvrdnjama, odnosi na snimanje u HNK-u koje je navodno bilo šest puta skuplje od ranijih snimanja premijera, dok se drugi odnosi na račun Mediteran produkcije u iznosu od 12.750 eura.
No njegov spor s gradskom upravom širi je od ta dva dokumenta. Ivošević posljednjih dana propituje način na koji su ugovarani pojedini poslovi Grada te tvrdi da iz dokumentacije koju je dobio nije moguće rekonstruirati kako su određene tvrtke angažirane. Između ostalog, problematizira nabavu ekrana za događaj na Dračevcu i tvrdi da je oprema stigla i bila testirana prije potpisivanja narudžbenice.
Zbog svega toga odlučio je napraviti nešto prilično neuobičajeno: ostati u Banovini dok ne dobije dokumente koje traži. U zgradu je ušao jučer ujutro, ondje proveo cijeli dan i noć te jutros poručio da ne namjerava izaći.
Formalno svoj postupak ne naziva štrajkom glađu. Kaže da jednostavno „čeka papire“. No u trenutku jutrošnje konferencije za medije tvrdio je da već 34 sata nije ništa jeo ni pio.
Krležin Doktor za nenačitane
Postoji nešto krležijansko u jutrošnjoj sceni u Banovini koja se srećom okončala sretnije nego se dalo naslutiti na početku. Za one koji su Na rubu pameti uspješno zaobišli u školi, evo kratko objašnjenje.
Krležin glavni junak, kojeg poznajemo jednostavno kao Doktora, ugledan je zagrebački odvjetnik koji godinama sasvim pristojno funkcionira unutar građanskog društva kojem pripada. A onda na jednoj večeri njegov domaćin, moćni Domaćinski, gotovo nehajno govori o tome kako je svojedobno ubio četvoricu ljudi.
Doktor učini ono što se u takvom društvu očito nije smjelo učiniti – kaže što misli.
Taj trenutak pokrene njegov sukob s okolinom i postupno rastakanje dotadašnjeg života. Ono što počinje kao razumljiv moralni revolt prerasta u sve veći obračun s licemjerjem, autoritetima i društvom kojem je do tada i sam pripadao.
I upravo tu Krleža počinje biti zanimljiviji od jednostavne priče o jednom principijelnom čovjeku protiv pokvarenog svijeta. Što Doktor dalje ide, čitatelju postaje sve teže razlučiti gdje završava njegova opravdana pobuna, a gdje počinju njegova tvrdoglavost, taština i potreba za sukobom.
Drugim riječima: prvo se pitate kako je moguće da svi osim njega šute. Nešto kasnije počnete se pitati može li on uopće prestati govoriti.
Ljudi intimniji s Krležom imaju različite trenutke u kojima prestaju bezrezervno stajati uz Doktora. Netko ga napusti rano, netko mu oprosti još nekoliko eskalacija, a netko s njim tvrdoglavo dogura gotovo do kraja.
I veliki trenutak u životu svakog Krležinog čitatelja je onaj kada shvatiš da si toliko dugo ostao uz Doktora ne zato što si moralno ispravniji od drugih, nego jer si Doktoru (koji ti je do 150. stranice već pojeo sve živce) jednostavno sličniji od ostalih. I tu nema ništa moralno veličanstveno.
Jer Doktora je u početku vrlo lako voljeti. On prvi kaže ono što svi drugi prešućuju i zbog toga je gotovo nemoguće ne stati na njegovu stranu.
Ali Na rubu pameti postaje zanimljiv upravo onda kada pitanje više nije je li Doktor bio u pravu kada je progovorio.
Pitanje je koliko dugo činjenica da je jednom bio u pravu može biti dovoljna da ga nastavimo slijediti. I koliko daleko čovjek može otići zbog principa prije nego što više ni sam ne zna brani li princip ili vlastitu potrebu da ne popusti.
Moja reakcija na članak je…
