Ovo su Kristiću bili prvi izbori da je pred građane izašao s imenom i prezimenom, u potpunosti bez stranačke infrastrukture. U prijašnjim mandatima, u Vijeće je ulazio iz kvote Laburista, kao nositelj liste na kojoj su bili i Srđevci, kao nositelj liste Mosta, spočitavalo mu se i da je HDZ-ov žetončić… Ovaj put je od građana tražio povjerenje kao nositelj nezavisne liste.
‘Političke transfere’ neki mu ne mogu oprostiti, no za razliku od klasičnih ‘preletača’ bez kompasa, Maro Kristić tvrdi da je svaki njegov potez imao smisla, svrhu i princip. Kristić je ovu kampanju vodio značajno drugačije od ostalih kandidata. Iako se doticao problema poput prometa, stanovanja i komunalnih problema, često je poručivao kako ‘politika nije samo beton i asfalt’.
Kampanja okrenuta identitetskim problemima, većim od komunalnih
Govorio je bez dlake na jeziku o temama koje baš i nisu bile u fokusu ove kampanje, poput pitanja opstanka identiteta Dubrovnika, volonterskih manifestacija s ogromnim budžetima i akademskoj zajednici koja je možda i sama sebi svrha.
U posljednjem predizbornom intervjuu za Dubrovački dnevnik jasno je detektirao kako ‘kada je riječ o programima, otprilike svi kandidati nude ista rješenja’.
“Imam dojam da se mnogi političari isključivo drže istraživanja koje rade, pa onda u fokus guraju iste teme. Sebe postavljam na drugu stranu i ističem probleme za koje mislim da su bitniji za identitet Dubrovnika. Riječ je o problemima koji nisu u izravnoj nadležnosti Grada Dubrovnika, ali o njima treba brinuti kao da jesu. Prije svega, mislim na činjenicu da danas u Dubrovniku živi i radi preko 10 tisuća stranih radnika. To nije samo proces zapošljavanja, nego nam se pred očima događa zamjena stanovništva”, rekao je u intervjuu za Dubrovački dnevnik.
U planu je bilo osnivanje stranke, ali…
Kristić je prošle godine najavljivao osnivanje stranke i izlazak na lokalne izbore. Ipak, na izbore je izašao bez stranke.
“Imam grupu ljudi koja me prati od početka političkog djelovanja. Postojala je ideja o tome da krenemo u osnivanje stranke, ali smo ocijenili da na ove izbore najbolje izaći imenom i prezimenom. To ne isključuje da ćemo jednog dana, a možda već nakon izbora, razmišljati o osnivanju stranke. To bi bila jedna dubrovačka, autohtona stranka s najvećim potencijalom na razini regije, ali ne šire. Dubrovniku to fali, premda postoje stranke koje nose te predznake, ali daleko su one od domaćih, autohtonih, dubrovačkih stranaka”, rekao je nešto prije izbora.
Za sebe je rekao kako je građanima bio partneru u borbi za javni interes. Glasno se protivio projektu golfa, odnosno prikrivene apartmanizacije, na Srđu. O tome je i kao saborski zastupnik progovarao u najvećem političkom tijelu države. Čak su i sami investitori iz tvrtke Razvoj golf Kristića optuživali kako je zaustavio studiju utjecaja na okoliš i tako srušio daljnju realizaciju projekta.
Bio je i saborski zastupnik
U Saboru je, kao zastupnik s liste Mosta, zaustavio sjednicu kada je bilo govora o dodjeli terminala u Luci Gruž francusko-turskom konzorciju. Na njegovu su inicijativu povećavane plaće u javnim službama i asistentima u nastavi. Još jedna od njegovih inicijativa koju danas vidimo relaliziranu je boćarska dvorana Đuro Miletić, a na njegov amandman će se uskoro izgraditi i atletska staza na Lapadu.
Inicirao je i promjenu zakona o porijeklu imovine u Saboru, a bio je jedna od ruku koja je podržala donošenje tzv. lex Vlahušića, Zakona o lokalnim izborima donosim 2016. godine kojim je uvedena zabrana kandidiranja na lokalnim izborima za osobe koje su pravomoćno osuđene na kaznu zatvora. Izmjena zakona je dobila kolokvijalno naziv lex. Vlahušić s obzirom da je, među ostalim, bila usmjerena na sprječavanje ponovnog kandidiranja bivšeg gradonačelnika Dubrovnika, Andra Vlahušića, koji je bio pravomoćno osuđen u aferi Šipan.
Nije opterećen ideologijom
Jedno od pitanja koje je najčešće dobivao, kako od novinara, tako i od nekih političkih kolega jest – je li lijevo ili desno u ideološkoj podjeli političara. On je pak takvu podjelu odbijao.
“U politiku nisam ušao iz ideoloških pobuda, nego isključivo iz motiva da napravim nešto općekorisno. Ja sam desni centar, ali me to nikad nije nosilo do te mjere da bih se odlučio biti u nekoj političkoj skupini zbog ideoloških uvjerenja, uvijek su me privlačili ljudi i njihovi problemi”, rekao je nedavno za Dubrovački dnevnik.
Posljednji mandat obilježio je kritikama na račun preraspodjele financija u sportu, posebno mu je na ‘meti’ bio Du Motion. Ništa blaži nije bio niti prema Sveučilištu u Dubrovniku ni Turističkoj zajednici grada Dubrovnika.
“Moje kritike upućene akademskoj zajednici nisu zlonamjerne. Međutim, činjenica da mi imamo približno isto zaposlenih kao studenata ili više zaposlenih nego studenata, je doista veliki problem i identitetsko pitanje jer je Sveučilište stup zajednice”, govorio je.
Za Du Motion je govorio kako ne može biti volonterska manifestacija, ako ima budžet 200 ili 300 tisuća eura.
“Apsolutno podržavam Du Motion kao događaj, ali to nije priča koja bi trebala biti u tajnosti ili dio Dubrovačke zajednice športa, kao sveta krava. Nikada nisu podnijeli detaljno financijsko izvješće, ne znam iz kojeg razloga. Ako je sve čisto, onda se riješi problem i obavijesti javnost. Želim Du Motionu da raste i bude još kvalitetniji, ali van Dubrovačke zajednice športova kao neovisna udruga koja će podnositi svoj izvještaj”, izjavio je ranije.
Kampanja ipak nije rezonirala s biračima dovoljno
Na kraju, čini se kako njegova kampanja, premda identitetski ‘dublja’ od prosjeka, nije uspjela dovoljno rezonirati s biračima. Možda je to zato što su teme koje je otvarao, od demografskih promjena do kritike akademske zajednice, bile preapstraktne u odnosu na dominantnu komunalnu retoriku kampanje. Možda mu birači ipak nisu oprostili epitet ‘preletača’ i žetončića vladajućih, a možda i zato što kampanja koja se ne oslanja na jaku stranačku infrastrukturu i iza koje ne stoji moćan PR aparat, u današnjoj političkoj areni jednostavno ima ograničen doseg.
Iako mu građani ovaj put nisu dali brojke potrebne za ozbiljniji politički kapital, njegova pojava pokazuje da postoji prostor za drukčiju političku naraciju, onu koja se ne boji postavljati neugodna pitanja i gledati šire od dnevne operative. Ostaje za vidjeti hoće li taj prostor netko u budućnosti znati bolje kapitalizirati.
