Prvi hrvatski tajkun Miroslav Kutle se nakon 15 godina života u BiH priprema za povratak u Hrvatsku. Povodom toga naš novinar Tomislav Kukec napravio je životni intervju s njim, koji objavljujemo u tri dijela, a u nastavku čitajte prvi dio. Prvi dio možete pročitati ovdje.
Kutle se, opet ga podsjećamo, u negativnom kontekstu spominjao u nikad razjašnjenoj priči o “petom ortaku”. Sumnjivi ugovori o kupoprodaji medijskih kuća bili su šifrirani, potpisani kodnim imenima, do danas neke stvari nisu posve jasne, no Kutle tvrdi da je u svakom poslu bio zainteresiran samo za širenje ekonomije, a ne za stjecanje dobiti. Ističe kako su “tehnomenadžeri” ciljano uništavali domaće financijsko tržište kako bi se obogatili, a njega ocrnili kako bi netko bio žrtveno janje.
“Kad govorimo o ‘petom ortaku’, bankama i ostalom, to je široka tema, šira nego što se u javnosti zna. To je plasirano kako bi se skrenula pažnja s drugih aktivnosti. Prava je priča propast 19 hrvatskih regionalnih banaka koje su trebale Hrvatsku dovesti u vrh europskog gospodarstva. Sve što se s time događalo uzrokovali su tehnomenadžeri koji su to dobro naplatili. To je bio nepopravljiv zločin prema narodu. Posljedice su tih događaja iz devedesetih da se Hrvatska danas bori za identitet i opstanak, a Hrvati se masovno iseljavaju. Da nije bilo tih fatalnih pogrešaka s kraja devedesetih, Hrvatska bi imala milijun stanovnika više.
Neki od onih koji su sudjelovali u tim procesima još su tu, a kada bi država htjela očistiti svoju prošlost, to znači neke stvari staviti na svoje mjesto, bilo bi posla. Ljudi koji su vodili procese protiv mene zgrnuli su goleme pare, to su deseci milijardi. Nijedna hrvatska politička garnitura nije imala snage s time se uhvatiti ukoštac, a za budućnost nekog naroda dobro je da se takve stvari raščiste, pogotovo kad tragovi novca postoje. Ti koji su to radili nisu bili najpametniji, pa svi procesi imaju jasan trag. To je golem novac izvučen na nezakonit način iz Hrvatske, a da nije, danas ne bismo imali državu socijalnih slučajeva“, ustraje Kutle.
Sive eminencije
Nema zadrške, kaže, svi znaju tko je bio u toj tehnomenadžerskoj grupi koja upravlja Hrvatskom otkad je Josip Manolić bio premijer, pa je kasnije formirana vlada nacionalnog jedinstva na čelu s Franjom Gregurićem. “Tuđman više nije imao utjecaja u izvršnoj vlasti ni u monetarnoj politici. Ti ljudi i danas su ključni faktori, ništa se nije promijenilo. Dobar dio njih ima korijene iz KOS-a i Udbe, danas su moćnici i sive eminencije. Da mi je otac bio jugooficir, a ja član Komunističke partije, bio bih im prihvatljiv, ali ja sam imao drugačije stavove i viziju. Kad su vidjeli da imam medije, distribuciju i štošta, odlučili su me uništiti. Sjećamo se situacije prije Tuđmanove smrti. Njih deset, dvanaest svako se jutro gledalo u zrcalo kao budućeg Tuđmana. Svi su oni vjerovali da ću ja stati na nečiju stranu ili su me doživljavali kao smetnju svojim ambicijama”, kazuje nam Kutle.
Ističe kako je narušeno zdravlje prvog predsjednika bilo povod za rat do istrebljenja u krugovima HDZ-a, stranke koju je upravo on stvarao s Franjom Tuđmanom. Pojedinci željni moći i novca kao da su jedva čekali da Tuđman umre kako bi uskočili u njegove cipele. U tom obračunu Kutle je izvukao deblji kraj, prema svome viđenju poratnih zbivanja u Hrvatskoj. “Kada govorimo o prapočecima, vraćam se na Tuđmanov i Šarinićev sastanak 1998. U to vrijeme Šarinić sebe naziva drugim čovjekom, a nije, on je šefova tajnica. Pokušavaju se nagoditi, a ja sam im tema. Šarinić otvoreno traži od Tuđmana da me se zatvori i da mi se sve uzme. Dakle, proces protiv mene počeo je već tada. Tuđman je već bio bolestan, iscrpljen, pristao je da mi se uzme Istarska banka, da me se otjera iz Splitske banke, iz Slobodne. Tuđman je tada zvao tadašnjeg guvernera HNB-a Marka Škreba, ministra policije Ivana Jarnjaka, Zlatka Matešu, cijeli svoj tim najbližih suradnika. Oni su se dogovorili da će mi uzeti ono što sam ja kupio na burzi, od banke do medija i Tiska. Šarinić je bio francuski čovjek, a Šušak američki i njegove su veze bile važne. Ja sam tada pozitivno gledao svakoga tko je htio dobro Hrvatskoj, nisam gledao tko je čiji”, kazuje Kutle koji je odnos s prvim predsjednikom uspostavio uoči raspada bivše države.
S njime ga je upoznao poduzetnik iz Hercegovine, politički utjecajni Ćiro Grubišić, krajem 1988. U to vrijeme Kutle je već bio poslovni čovjek i Tuđman ga je, kaže, poštovao. Dolazio je u kuću obitelji Tuđman u Nazorovu, mnogo sastanaka prije nove države održavalo se i u Kutlinu restoranu Globus.
Prenapuhane priče
“Bio sam među utemeljiteljima HDZ-a, ali ni deset godina poslije, ljudi oko Tuđmana već su imali stav da će me maknuti, Tuđmana su okrenuli protiv mene. Nakon kobnog sastanka proces protiv mene poslan je na dvadesetak policijskih uprava i u tužiteljstvo, sve su učinili kako su i zamislili. Dobro su odradili svoj posao. Ako vi sad hoćete sa zida ukrasti ove tri slike a da vas konobar ne vidi, vičite da je Kutle lopov, skrenite pažnju. Tu se proizvela percepcija o nekoliko ljudi koje se, poput mene, označilo kako bi drugi napunili svoje račune i osigurali svoju djecu. Dio obrade protiv mene vodili su Tomislav Karamarko i njegov čovjek Vladimir Faber. Iz policije je najviše obrada na meni vodio Željko Dolački, dolazio mi je u zatvor. Osluškivao je politiku i bio vrlo agilan”, ističe.
Nerado govori o svom odnosu s tada moćnim Ivićem Pašalićem. Ne da bi nešto, kaže, tajio, nego zato što smatra da su priče o tome kako ga je Pašalić “stvorio” prenapuhane. Negira i da je bio dio te “ekipe” koju su uz Pašalića činili brojni drugi HDZ-ovci s desnijeg krila stranke. “Ja sam bio samostalan. Mi se jesmo znali družiti kao poznanici i prijatelji, od Pašalića do Gregurića i Mateše koji će me kasnije doći glave, komunicirali smo. Ali nisam bio s njima u ravnini u ideološkom i političkom smislu, nisu me zanimale funkcije. Rojsa znam dobro, bio sam kum jednom njegovu djetetu, on je sam sebi najgori neprijatelj. Ćiro i ja smo ga i zaposlili tamo kod Gojka Šuška, znam sve njih, ali ne bih rekao da je to bila ‘moja ekipa‘”, navodi.
Za Kutlu je u devedesetima radio Vladimir Kraljević, vlasnik licencije Miss Universe te jedan od malobrojnih koji su pozvani na obje inauguracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. No, u Kutlino vrijeme Kraljević je bio tek povratnik iz SAD-a kojem je dao posao kako bi nešto radio. U istom je paketu zaposlio i Branku Jagar, tadašnju suprugu novinara Romana Bolkovića, kao svoju glasnogovornicu. Kraljević i Jagar trebali su braniti Kutlino ime u javnosti.
Najbolja slika
Ta, jedna u nizu zanimljivih crtica koje Kutle prepričava, zapravo ocrtava sliku hrvatske društvene, ekonomske i političke hijerarhije od devedesetih prema danas, a gotovo da nema važnije osobe koja u nekom trenutku od osamdesetih pa do Kutlina odlaska iz Hrvatske krajem 2010., kada su njegove ili s njim povezane građevinske tvrtke izgradile više zgrada na zagrebačkom Laništu, nije na neki način bila povezana s ovim poduzetnikom.
“Kraljević je došao do mene. Pomogao sam mu, došao je kao povratnik, Hrvat, i jedan od hrpe ljudi kojima sam pomagao i dao posao, no nije me Gojko Šušak zamolio da mu pomognem, kako se pričalo. Imao je šarma, platio sam mu i licenciju Miss Universe kojoj je vlasnik bio Donald Trump. Surađivao sam i s Trumpovom tada već bivšom suprugom Ivanom Trump, dolazila je u Zagreb, Split i Dubrovnik. Bila je malo zainteresirana za kupnju dijela Slobodne Dalmacije i htjeli smo otvoriti kasino u Dubrovniku, no ništa se od toga nije realiziralo, mislim da smo joj izdali neku knjigu, nešto smo malo trgovali, ali ništa posebno. Tu je već počela moja kriza, moj sustav kompanija već je polako tonuo pod političkim pritiscima i Branku sam zaposlio na zamolbu Romana Bolkovića”, prisjeća se Kutle. Važan karika ortačkog ugovora o preuzimanju medija bio je Vinko Grubišić, koji će kasnije postati vlasnik i direktor Jadran filma. Nikada nisu prestale glasine da Kutle iz BiH i dalje upravlja brojnim procesima u Hrvatskoj, a jedna je od njih i da je neformalni suvlasnik Grubišićeva Jadran filma. Kutle to decidirano negira.
“Jadran film nije moj. A priča o Vinku Grubišiću opsežna je. Ako govorimo o ljudskim odnosima, još 1989. zapošljavao sam njegova pokojnog oca da prehrani obitelj. Vinko je često bio u mojim uredima zbog raznih potreba, pomagao sam mu, ja sam ga početkom 90-ih preporučio za mjesto zamjenika ministra za informiranje i još štošta, a sada se godinama ne javlja. To je najbolja slika našeg odnosa. Na to sam se navikao, oni kojima sam najviše pomogao sada bi htjeli izbrisati taj dio svoje prošlosti. Ja nemam potrebe trčati za njima, zvati ih, ako netko sam ne nalazi za shodno javiti se, ne treba mi. Što se posla tiče, tamo imam određenih potraživanja, ali nisam ni u kakvom suvlasničkom odnosu s Vinkom. On spada među dužnike od kojih planiram naplatiti dugovanja”, kaže Kutle.
Crna knjižica
Iako je teško reći koji je slučaj povezan s Kutlom najviše odjeknuo Hrvatskom, jer svaki je praćen bombastičnim naslovima na prvim stranicama novina kojima je Kutle nekada bio suvlasnik, a nekada su protiv njega tekstove objavljivali i dok im je bio vlasnik, saga o famoznoj crnoj knjižici također nikada nije razjašnjena. Tvrdilo se, naime, da Kutle ima popis brojnih utjecajnih Hrvata kojima je davao izdašne svote novca. Na listi se tako mogu naći: Ivo Sanader, Ivić Pašalić, Ninoslav Pavić, Zdravko Jurak, Ivan Herak, Vinko Grubišić, Neven Barač i mnogi drugi, a letimičnim pregledom “knjižice” koju je 2003. objavio tjednik Feral Tribune vidljivo je kako se dio “društva” koje se tada okupilo oko Kutle sredinom devedesetih pojavljuje u aferi Hypo banka koja je 2010. zatresla sam vrh države. Jedno od zvučnijih imena isplivalo je upravo u toj aferi, kada se tvrdilo da je 800.000 njemačkih maraka Kutle dao Sanaderu. U bilježnici stoji napomena “Hypo – g. Sanader”, uz navedeni iznos.
Već na spomen te knjižice Kutle se smije, a iako ne precizira što je točno taj popis predstavljao, kaže kako je on dospio u Državno odvjetništvo, potom i u medije. “Jedan sveučilišni profesor blizak s jednom financijašicom početkom rata zamolio me da mu učinim uslugu. Rekao je da ima curu, vrijedna je, zna posao, međutim, Srpkinja je i dijete bivšeg vojnog oficira. Rekao mi je da bih je jedino ja mogao zaposliti, što sam i učinio. Zatim se jedan još uvijek aktualni političar s njom jako zbližio. Iskoristio je njezinu slabost i strah da će i ona završiti u zatvoru kako bi stvori slučaj protiv mene dok sam ja bio u zatvoru. Njoj se učinilo da će svoje probleme riješiti ako pomogne tom svom novom prijatelju pa je otišla u tužiteljstvo i ispričala te budalaštine o crnoj knjižici i ostalo. Čak ni policija u tome nije našla ništa suvislo, bila je to samo zanimljiva medijska priča. Istina je da sam brojnima pomagao, u poslu se mora poslovati, ovako ili onako. Nismo radili ništa što nije uobičajeno u poslovnim odnosima i što je nezakonito. Ali kad neki medij dobije informaciju, a tada je haranga bila na Sanadera, odmah i drugi prihvate priču da sam mu ja dao novac, ali to je suludo. Nitko tko je bio protiv mene nije našao ništa suvislo protiv mene u tom velikom izvještaju koji je ta moja financijska direktorica podnijela protiv mene kao zaštićeni svjedok. To je tako, ljudi se uplaše, pritisnu ih… Dok smo radili, bila mi je dobra, kasnije je svjedočila protiv mene. Isti tretman, kao zaštićena svjedokinja Doris, imala je i Branka Jagar.
Bila je inteligentna, bistra, kći Mesićeva prijatelja i Bolkovićeva žena. Mesić je s jednim trgovcem oružja bio na večeri, tu su bili Romano i Branka, te večeri je puknuo njihov brak jer je Mesić rekao da će im dati dva milijuna maraka za papire o meni. Mesić, koji je u HDZ došao kada je Tuđman htio zamijeniti Bobetka, bio je posebno strastven u tome da se mene uništi. Uglavnom, Bolković i Branka posvađali su se oko toga komu pripada taj novac. Branka je u DORH odnijela sve javnobilježničke ugovore koji su joj bili dostupni, stajali su na stolu u mojem uredu, nisam to skrivao i svima su bili dostupni. Uostalom, čim nešto ovjerite kod javnog bilježnika, kopija se čuva i u njegovu uredu, tako da bi bilo glupo da sam ja tu bilo što skrivao. No oni su to odnijeli Mesiću i tako je ona postala zaštićeni svjedok, a nastala je afera Grupo. Tu je priču otvorila Republika, list Ive Pukanića, u svom prvom broju. Utvrdilo se da smo se mi dogovorili da uzurpiramo većinu medija”, prisjeća se medijske “bombe” s početka tisućljeća njezin ključni akter Miroslav Kutle. Dodaje kako je priča bombastično otvorena, a ubrzo i zatvorena jer se vidjelo da u njoj “nema ničega”.
Pravosudne ucjene
Zbog procesa za međusobno kreditiranje unutar istog sustava novcem u vlasništvu Tiska proveo je mnogo vremena u pritvoru. Počeo je tada, kaže, shvaćati obrasce po kojima funkcionira hrvatsko pravosuđe, koje i danas smatra rak-ranom hrvatskog društva, njegovom ahilovom petom. Kaže kako je cijeli taj predmet obilježen ozbiljnim malverzacijama i pravosudnim ucjenama. “Dodijelili su taj spis jednoj mladoj sutkinji, još nestabilnoj, neizgrađenoj u ljudskom i stručnom smislu. Tužitelj koji pred tom sutkinjom vodi proces protiv mene paralelno u ladici drži kaznenu prijavu protiv nje i njezina supruga. Proces traje, ja sam u pritvoru i nemam načina da utječem na sve što se događa. Tek nakon dvije godine sud izuzme tu sutkinju, kada se vidjelo da sam ja prikupio sve dokaze za izuzeće. Ali šteta je već učinjena… Na njezino mjesto dođe druga sutkinja i osudi me. Na dan izricanja presude napravi si frizuru, poslikaju je sve televizije i istog tjedna postane šefica kaznenog odjela na sudu.
Za tri mjeseca postane sutkinja Županijskog suda, strelovito napreduje u pravosudnom sustavu. Je li to vama znakovito ili samo meni”, pita Kutle. U aferi oko Tiska Kutle je 2004. osuđen na šest i pol godina te je sa suda izravno prevezen u zatvor, ali i ta je presuda kasnije ukinuta i Kutle je oslobođen. Zagrebačko tužiteljstvo optužnicu protiv Kutle i ostalih u kojima ih se teretilo da su tijekom 1996. i 1997. izvlačili novac iz Tiska podiglo je 20. srpnja 2000. Nakon toga je mijenjana pet puta, a s početnih 12 optuženika spala je na sedam. Kutle i ostali prvom su se optužnicom teretili za štetu od 47 milijuna kuna, no na koncu je šteta umanjena pa im se na teret stavljalo tridesetak milijuna kuna. Tužiteljstvo je optužnicu posljednji put mijenjalo krajem travnja 2016., kada je zastaru koja joj je prijetila pokušalo premostiti optužbama za ratno profiterstvo. No ni taj manevar tužiteljstva, kao ni u ostalim Kutlinim predmetima, nije se isplatio jer su optužbe za zloporabu otišle u zastaru, dok je optužbe za ratno profiterstvo, smatrajući ih nedokazanima, sud 2020. odbacio te su Kutle i ostali nepravomoćno oslobođeni. Tužiteljstvo se žalilo, no žalba im je odbačena pa je oslobađajuća presuda u slučaju Tisak postala pravomoćna.
Povlačimo paralelu s Ivicom Todorićem, vlasnikom Agrokora, za kojeg Kutle kaže da će vrijeme tek pokazati što je prava istina i tko je u toj priči stvarno bio kriminalac. “Ne treba ga unaprijed osuditi. Njega dobro poznajem, znali smo popiti piće, družili smo se. Teško je davati prosudbe o ljudima, vrijeme će pokazati što se stvarno dogodilo. Svakako mu nije laka situacija, ali opet je puno lakša nego nama u začecima države koji smo bili u ovakvim procesima. On nikada nije bio u situaciji, kao ja, da guverner HNB-a izda naloge bankama da mi naplate sve kredite odmah i ne daju nove. Doduše, moje tvrtke nikada nisu bile prezadužene. Naravno da nismo mogli poslovati bez kreditnih linija, ali zaduživanje je bilo unutar granica. Ali kad država izda nalog, kada se unište banke s kojima smo poslovali, kada ti propadne posao vezan uz Tisak, koji je bio najveći distributer cigareta i one su činile 50 posto prometa Tiska… Kada ostanete bez tih sredstava, ne možete više normalno poslovati. Sve je to bilo sinkronizirano i jako dobro odrađeno”, kaže Kutle.
Sutra donosimo, treći dio intervjua.
